Venecijanski bijenale – Međunarodna izložba arhitekture s temom “How Will We Live Together” (Kako ćemo živjeti zajedno) trebala se održati lani. Zbog pandemije koja je svijet stavila na čekanje odgođen je za ovu godinu pa se za javnost otvara 22. svibnja i traje do 21. studenog, a Hrvatsku predstavlja tim koji predvodi riječki arhitekt dr. sc. prof. Idis Turato. Svoj projekt “Togetherness/Togetherless” predstavili su nam jučer u idiličnom ambijentu Zbirke Richter na zagrebačkom Vrhovcu. Na postavljenu temu bijenala hrvatski tim (Ida Križaj Leko, Ivan Dorotić, Morana Matković, Davor Mišković, Maša Poljanec, Leo Kirinčić, Jana Horvat, Renato Stanković) odgovorio je s ambicijom da “jednostavnim arhitektonskim elementima u prostoru stvore trenutačnu zajednicu”. Najkraće rečeno, učinili su to, kažu, “riječki”, izuzevši dijelove riječke industrije koju su reupotrijebili “da bismo bili zajedno”.
Hrvatski paviljon u Veneciji već je postavljen, no njegovi detalji i konačan izgled drže se tajnom do 21. svibnja kada se on predstavlja javnosti. Tako smo dobili tek mali uvid u ono što ga čini. U osnovi, u pitanju je konstrukcija koju definiraju tri univerzalna, izvanvremenska elementa arhitekture: pod, stup i krov, materijalizirani kao asamblaž gotovih elemenata korištenjem resursa masovne proizvodnje i industrijskog nasljeđa grada Rijeke.
Grad je u ovom konkretnom slučaju shvaćen kao laboratorij i arhiv elemenata koji se istražuju, biraju, prikupljaju, okupljaju te konačno izmještaju u sasvim novo okruženje kako bi im se upisala potpuno nova značenja i drugačiji prostorni odnosi.
Pritom je najzanimljivije da stup konstrukcije čini stogodišnji talijanski bunker (stražarnica koja se nekoć nalazila na granici Fiume i Sušaka, između Italije i Kraljevine Jugoslavije), težak tri i pol tone koji je prenesen iz riječke Hartere u Veneciju gdje postaje soba izolacije za pojedinca. Pod je napravljen od restlova brodskog trupa i izrađen je u 3. maju, a krov je konstrukcija okrenutog broda. Paviljon ukupno teži osam tona, a u Veneciju je prevezen brodom.
– Da je Richter živ, bilo bi mu drago što smo na ovom mjestu jer on i jest okosnica onoga kako moj tim i ja promišljamo o vremenu, prostoru i o arhitekturi – kazao je povjerenik hrvatskog nastupa Idis Turato pa nastavio:
– Što se tiče Venecijanskog bijenala, biti na njemu ove godine zbilja je najbolje jer nitko ne zna kako ćemo mi to živjeti zajedno, a kada je Sarkis, kurator bijenala, lani postavio zadanu temu mislim da ni on sam nije znao kakav moćan naslov ima. Naš projekt u biti je započeo prije pet godina u trenu kad sam kao dio tima za EPK predložio da u knjigu za kandidaturu upišemo i laboratorij koji promišlja što je to grad. Svi znamo da je Rijeka bivši industrijski grad koji još uvijek spava i pronalazi se, a takvi gradovi po cijelom svijetu u nekoj su vrsti krize. Tada je počelo i razmišljanje kako ćemo u budućnosti živjeti u gradovima i što je to zajednica. DeltaLab je u međuvremenu akreditiran, a Venecijanski bijenale je samo nastavak na sve naše dosadašnje aktivnosti i lanjsku izložbu “Fiume Fantastika” u sklopu EPK. Uglavnom, 2020. godine, u doba glavne pandemije, bavili smo se arhitekturom, dakle u najtežem vremenu najljepšim stvarima.
– Ono što nas je u ovom zadatku bijenala zaintrigiralo odnos je između zajednice i pojedinca i preveli smo ga u arhitekturu našeg paviljona. Dakle, krov stvara prostor zajednice i okružuje ju, prostor bunkera je postao stup i prostor sobe za pojedinca, a prostor poda je svojevrsni temelj koji krov i pojedinca drži na okupu. Tu je bitno i nasljeđe istraživanja u kojem je naš zanos fantastičnom Rijekom prenesen u način i metodologiju arhitektonskog oblikovanja. Krov je, dakle, okrenuti brod, što je tipičan riječki element, bunker iz Hartere je valjda najrječkiji element jer ima svoju dugogodišnju povijest, a pod od trupa broda također je neminovno vezan uz Rijeku i brodogradilište. Ti elementi izmještanjem su dobili novo značenje i stvorili novu arhitekturu – kazala je Ida Križaj Leko, autorica postava.
Okruženje paviljona je green-screen pozadina koja sugerira atmosferu filmskog seta, artikulirajući paviljon kao privremenu i slučajnu pozornicu, svojevrsni “stage za izvedbu” i stvaranje novih narativa. Posjetiteljima se time sugerira da postaju glumci koji igraju uloge privremenih članova zajednice stvorene isključivo minimalnom arhitekturom i bazično definiranim prostorom.
Valja naglasiti, kao što se već dalo iščitati, da su samoj konceptualizaciji ovog projekta prethodila istraživanja o fenomenima grada kroz aktivnosti DeltaLaba – Centra za urbanu tranziciju, arhitekturu i urbanizam i programske pravce „Slatko & Slano“ i „Dopolavoro“ projekta Rijeka 2020. – EPK, kojih je autorski tim dio, te kroz riječku izložbu i prateću knjigu “Fiume Fantastika: Fenomeni grada”.
Bijenale ove godine uključuje djela 112 sudionika iz 46 zemalja s većom zastupljenošću predstavnika iz Afrike, Latinske Amerike i Azije te prvi put s jednakom zastupljenošću muškaraca i žena. Izložba je organizirana u pet tematskih područja – tri su postavljena u Arsenalu, u kojem izlaže i Hrvatska, i dva u središnjem paviljonu.
Također, prvi put na bijenalu arhitekture sudjeluju Grenada, Irak, Uzbekistan i Republika Azerbajdžan, a kustos 17. izdanja je spomenuti Hashim Sarkis, arhitekt, istraživač, dekan Škole za arhitekturu i planiranje na Massachusetts Institute of Technology s doktorskom diplomom Harvarda. On je i autor tematskog pitanja “How Will We Live Together” na koje sudionici bijenala odgovaraju svojim rješenjima. Smislio ga je prije no što je svijet okovala pandemija, a potaknuto je bilo prvenstveno, kaže, klimatskim promjenama, političkim polarizacijama i problemom s migrantima i granicama.
– Dakle, svijet je i prije pandemije morilo strašno puno problema o rješenju kojih ovisi kako ćemo doista živjeti zajedno u budućnosti. Nijedan od njih do danas nije riješen tako da nije bilo potrebe zbog odgode bijenala mijenjati njegovu temu i prilagođavati je novonastaloj situaciji jer pandemija je samo još jedan gorući problem kao dodatak postojećima – smatra Sarkis.
Tako se ni ovaj riječki, odnosno hrvatski projekt, kazao je Turato, usprkos odgodama, od svoje početne ideje ni mrvicu nije mijenjao ni prilagođavao pandemijskoj situaciji jer od starta joj je potpuno odgovarao.
