Na Festivalu mediteranskog filma u Splitu mnogo rasprave izazvao je film "Piggy", brutalni horor osvete čija je glavna junakinja pretila žrtva bullyinga iz mesarske obitelji. Mladu Saru upoznajemo u trenutku u kojem je maltretiraju popularnije i zgodnije školske kolegice, koje je zamalo utope na gradskom bazenu. Nedugo potom zlostavljačice otima manijak koji je vidio što čine Sari, što njoj otvara mogućnost da se riješi terora... samo treba prešutjeti da je vidjela otmicu. O filmu smo razgovarali s redateljicom Carlotom Peredom, jednom od najnagrađivanijih španjolskih filmašica mlađe srednje generacije koja je osobno predstavila film u Splitu.
Rekli ste da je ovo prvi put da gledate film s publikom, kako to?
Imali smo premijeru na Sundanceu, što je zaista ogromna stvar za svakog autora, ali zbog korone je festival bio samo online. Nakon projekcije bilo je mnogo reakcija, ali one su uglavnom dolazile od novinara jer publike u kinima nije bilo. Većina zemalja u kojima smo igrali još uvijek je pod nekim pandemijskim mjerama, čak me iznenadilo kako u Hrvatskoj život teče bez ikakvih prepreka. Tako se i dogodilo da sada prvi put mogu sjediti u kinu zajedno s publikom i, iskreno, imala sam ogromnu tremu. Čitavo vrijeme promatrala sam reakcije i ljudi su se zaista smijali kad su se trebali smijati i bili napeti kada je situacija bila napeta. Čini se da se s Hrvatima dobro razumijem. A svjesna sam da je ovo film koji ljudi ili mrze ili vole.
U njemu se puno igrate sa žanrovima, malo je komedija, malo horor, malo pornić osvete...
Općenito mislim da se previše opterećujemo žanrovima. Željela sam da mi film bude zapetljan kao što život u adolescenciji zna biti: malo si ljut, pa napaljen, pa gladan, sretan, tužan... Puno je tu svega, tinejdžerstvo je horor samo po sebi.
I puno nezadovoljstva tijelom, koje je u središtu vašeg filma.
Trebale su mi dvije godine da pronađem glumicu koja bi mogla odigrati tu ulogu, pogotovo jer se radi o brojnim neugodnim scenama, velikom izlaganju i pretvaranju tijela u predmet vršnjačke poruge, za što mi je trebala mlada osoba koja je zaista sigurna u sebe, svoj izgled i svoje granice. Kad sam pronašla Lauru, svijet mi se otvorio. Iste je sekunde shvatila što želim, a zajedno smo pronašle način da i najgore scene na setu učinimo zabavnima.
Koliko je pitanje vršnjačkog nasilja bilo aktualno kada ste vi bili u tim godinama?
Maltretiranje je oduvijek bilo velik problem, a pogotovo me zgrozila vijest da je u Španjolskoj tijekom prošle godine poraslo za četrdeset posto. Kao tinejdžerka često sam mijenjala škole i zaista sam svašta proživjela: bila sam žrtva bullyinga, ali i ona koja je svjedočila vršnjačkom nasilju i odlučila ne reagirati. Sva ta sjećanja vratila su se kada sam rodila kćer i ovaj je film bio svojevrsni egzorcizam, željela sam snimiti sve najgore što se može dogoditi da se nekako suočim s tim strahom vezanim uz njezino odrastanje. Ispostavlja se da mi to baš i nije upalilo, i dalje sam prestravljena.
Sada govorite i o kratkom filmu istoga imena koji ste snimili prije četiri godine?
Da, to je bio početak "Piggy". U njemu su iste glumice i priča je praktički ista, ali staje u trenutku otmice. U zadnjem kadru Sara gleda kako njezine zlostavljačice odvozi manijak u kombiju, one je preklinju za pomoć, ali ona se ne miče. Taj film osvojio je i nagradu Goya, koja je španjolski ekvivalent Oscaru, te dvadesetak drugih nagrada. Međutim, tko god ga je gledao, rekao mi je da u njemu ne vidi kraj, da bih ga trebala razraditi u dugometražni film. Istovremeno je i mene sve više počelo kopkati što bi Sara uradila nakon tog zadnjeg kadra, tu se otvorila velika tema moralnosti činjenja ili nečinjenja, pitanje osvete, iskupljenja... Svatko u dugoj verziji filma vidi nešto drugo pa se trudim ne objašnjavati ga previše. Jednom kada je film gotov, on više nije moj. Na publici je da odluči kako ga interpretira.
Zanimljivo mi je i što ste snimili jedan snažno ženski, gotovo feministički horor, iako je to tradicionalno muški i često ženomrzački žanr.
Ja sam prva žena u povijesti Španjolske koja je snimila horor-film. Kad to izgovorim, sve postaje jasno. Puno ljudi nije razumjelo zašto želim snimiti horor, a ja sam im govorila – baš zato, jer želim. Uvijek sam voljela južnokorejske horore koji su zabavni, brutalni, ali i snažno politični. Moja ambicija je raditi slične filmove koji će publiku dovesti u neugodan položaj i natjerati je na propitivanje. Mnogi na filmove gledaju kao na prozor u neki drugi svijet, ali kad gledaš kroz prozor, uglavnom si u sigurnosti svojega doma. Meni je draže otvoriti vrata i gurnuti gledatelja u situaciju u kojoj više ne može biti pasivni promatrač, ako ništa, mora zauzeti strane. Moj idući dugi metar bit će humoristični triler o identitetima u današnjem vremenu, što je također tema o kojoj se mnogo raspravlja.
Koliko vam je pažnja koju ste dobili zbog Sundancea pomogla u pripremi novog filma?
Najiskrenije nisam mislila da će nas primiti, pogotovo jer smo im poslali samo grubo montirani film na kojem je bilo još mnogo posla. U tom procesu završavanja filma ti možeš biti zadovoljan, tvoji producenti isto mogu biti zadovoljni, ali zapravo nemaš pojma što će drugi misliti o njemu. Pozivnica na Sundance zato mi je bila ogromno ohrabrenje i potvrda, pogotovo jer se radi o festivalu koji svake godine pobožno pratim. I naravno, svoj novi film uspjela sam financirati upravo zahvaljujući činjenici da mi je prethodni igrao u tako prestižnom natjecanju.
Smijemo li znati išta više o vašem novom filmu?
Počinjemo snimati u listopadu pa vas samo molim da mi poželite sreću. Kao što rekoh, tremašica sam i strah me da ga ne ureknem.
Za kraj, kako ste se proveli u Splitu?
Nema kome nisam rekla da obavezno mora doći u Hrvatsku! Tu sam s kćeri, kupale smo se, unajmile brodić... zaista smo se nauživale. Posebno mi je zanimljivo koliko su svi ljubazni iako se radi o velikom turističkom mjestu. Ne nose se svi tako dobro s najezdom glasnih grupa iz cijeloga svijeta. U mojoj Barceloni bi vam mnogi pljunuli u lice, a ovdje ti još prevode, pokazuju smjer... Znam da neki možda imaju drugačiju sliku o vašem turizmu, ali mi smo se zaista u svakom trenutku osjećale dobrodošle.