Dugometražni prvijenac svestrane multidisciplinarne umjetnice Amalije Ulman, u kojem se pojavljuje i kao protagonistica, simpatična je drama koja obiluje elementima komedije koji pak temu modernog siromaštva tako spretno dovode do razine lepršavosti, a nerijetko i groteske.
Jednostavan nezavisni crno-bijeli uradak s minimalističkom glumačkom postavom inspiriran je donekle redateljičinim vlastitim životom, odnosno financijskom krizom s kojom se suočila njezina obitelj. U “Planetu” se, naime, priča gradi oko života kćeri i majke, koju u filmu inače tumači Amalijina majka Ale. I baš kao da je i tim činom priču o suvremenom siromaštvu i financijskim problemima Ulman učinila autohtonijom, plauzibilnijom i istinitijom. Naime, vlastitu majku, kako je rekla u jednom intervjuu, nije angažirala u filmu zato što joj je ona bila prvi izbor, nego zato što joj je ograničen budžet tako nametnuo. Zanimljiva je to crtica jer daje težinu cijeloj priči, i to u smislu da autorica filma zaista zna o čemu govori. Naravno, cijeli “Planet” je autofikcija koja govori nešto drugo od onoga što eksplicitno prikazuje. A sve je to rečeno kroz oči kćeri koja se zbog očeve smrti iz Londona vraća u Španjolsku, u svoj rodni grad Gijón. Tamo živi, ili bolje rečeno – životari, zajedno s osebujnom i ekscentričnom majkom. One su, zapravo, ako ne siromašne, onda svakako na rubu siromaštva.
Za dva mjeseca više neće moći živjeti u stanu u kojem žive, ne rade, dugovi za režije se gomilaju, često nemaju ni što jesti. Međutim, kada izvana vidimo majku Maríu, ne vidimo isključenu struju, neimaštinu ni keksiće koji su i doručak, i ručak i večera. Vidimo dotjeranu gospođu čiji izgled više nalikuje divi nego uskoro-beskućnici, ali koja preživljava i živi u svom balonu tako što krade. Jer, tko bi posumnjao da takva jedna gospođa krade?! Drugi izvor primanja joj je kupnja na račun poznatog političara tijekom koje se uvijek predstavi kao njegova djevojka. S druge strane, kći Leo, koja je do povratka u Španjolsku gradila karijeru kao modna stilistica, sada ozbiljno razmatra ideju da se počne baviti prostitucijom. Odnosno, povremenim eskortom. No, odustaje kada vidi da to nije plaćeno ni približno koliko je mislila da će biti.
U jednostavnosti izričaja Amalije Ulman, koji je donekle uvjetovan i financijskom ograničenošću, i u ovim eksplicitnim temama poput odnosa kćeri i majke te trenutačnih financijskih nedaća, kriju se očito i autobiografska iskustva i kritike proizišle iz nemogućnosti zaposlenja u vlastitoj državi, a posebice ako to zaposlenje traže umjetnici i kreativci. I dok su takvi podtekstovi u scenariju također zanimljivi i društveno svakako važniji, ipak su vrckavost i sarkazam pomoću kojih je prikazano kako se može i propasti sa stilom, ono što dulje, glasnije i zabavnije rezonira.
