Jedna od najhvaljenijih književnica svoje generacije Ivana Šojat prije tri godine osvojila je prvu nagradu Večernjakova natječaja pričom “Hrabrost”. Sada se autorica slavnog “Unterstadta” našla na drugome mjestu.
Osvojili ste prvu nagradu prije tri godine. Jeste li nakon toga razmišljali da se više ne javljate na natječaj?
I nisam se javljala stalno jer nemam uvijek priča. Malo su me zaokupili roman i politika.
I prevoditeljstvo?
Strahovito puno prevodim. Imam 67 prevedenih knjiga, a među njima su i nobelovci i bookerovci. Pa i Mathias Enard čije sam posljednje dvije knjige prevela i time se iznimno ponosim. Bavim se i teatrom, a počela sam pisati i dramske tekstove. Pomalo svaštarim.
Ali i dalje ste zaposleni u osječkom HNK?
I dalje sam urednica kazališnih izdanja u HNK i pišem knjižice i mjesečne rasporede.
Kako sve to stignete?
Jako malo spavam, otprilike šest sati.
Dosta priča koje su objavljene u prošlom natječaju bile su tematski vezane uz starije osobe. Slučajnost ili ne?
Vjerujem da u univerzumu postoji neki sinkronicitet. Bez ikakvog dogovaranja, ljude na nekoj kolektivnoj razini zaokupljaju iste teme i isti problemi. Rade slične stvari u različitim zakutcima planeta. Možda je to posljedica problema mirovina i urušavanja mirovinskog sustava pa i mi počinjemo razmišljati što ćemo i kako ćemo. To su kao one tajne poruke koje se skrivaju u reklamama.
Kod vaših kratkih priča čest je autobiografski element. Što je bio okidač za priču “Vilinjska kosa”?
Jako sam dobar slušač. Iz jedne ljudske kretnje mogu napraviti priču. I moji nesretni bližnji znaju da sam u stanju ni iz čega napraviti svašta. Ovdje je u pitanju baka koja je sad već vrlo stara, ima 93 godine pa se ponavlja s pričama. Suočeni s njezinom starošću, znamo zbijati šale, ali ne zlonamjerno, nego zato što smo toliko puta čuli priče da je ona jedva preživjela neke stvari. Ima tu bake, ali dodajem i nešto svoje, uvijek nešto zašećerim.
Pišete li priče u trenutku inspiracije ili sustavno?
Kod mene je to bljesak, kao i poezija. Kada vidim nešto što me zgrane, a rjeđe ushiti, sjednem i priču napišem u jednom potezu. Poslije malo izbacujem jer sam sklona ponavljanju riječi. Kod mene je sustavnost prisutna isključivo kada se radi o romanu. Tada sam jako precizna i sitničava. Ali priče su mi eksplozija emocija.
Hoće li se ponoviti vaša politička priča. Idu izbori za Europski parlament, a vi biste bili idealna kandidatkinja jer govorite strane jezike?
Bojim se da poznavanje jezika, a ja ih govorim tri, u našem podneblju ne igra neku ulogu jer sam susretala ljude koji ne znaju ni jedan strani jezik, pa ni svoj materinski kako Bog zapovijeda, ali su imali dugotrajne diplomatske karijere. Politiku sam doživjela kao iskustvo koje će mi dobro poslužiti u pisanju sljedećeg romana čiji je radni naslov “Izdali smo vas, izdat ćemo vas opet”.
Dobila sam uvid u politiku koja se krije iza veleplakata i smišljenih PR poruka. Tu neće biti sve crno-bijelo jer i u politici ima časnih ljudi, inače bi nastupio kaos. Meni je to bilo blagotvorno iskustvo koje me psihički potpuno iscrpilo, oporavljala sam se šest mjeseci. No, sada sjedim u Gradskom vijeću Osijeka i izabrala sam područje borbe, a to je kultura. Želim da Osijek prestane biti čmar svemira i opet postane središte kulture od Zagreba prema istoku. Želim se boriti za ljudska prava, ali i za prava životinja.