1. nagrađena priča Sanja Pilić - Delete
Delete pritisnem i ništa.
Mislim, mailovi su se nakupili. Jučer sam ih zbrisala, evo ih opet. Jučer sam počupala dlake s brade, danas ih već osjećam pod prstima.
Stalno mi nešto raste.
Nokti, uši, nos.
Pogledajte video s dodjele nagrada:
Onda bore se urezuju. Duborez, gravire, linorez. I stižu poruke na Viber. Jesam li slobodna 24. 7. za susret? Književni.
Sve se umnaža, raste, buja.
Potrošim pola dana da ne izgledam i ne zvučim ko pračovjek. Obujem cipelu, ali žulja. Noge su osjetljive poput lirskog nadahnuća koje je izronilo iz patnje.
Delete.
Zvoni mobitel. On je na putovanju, mala se upisuje u srednju školu, teta Zoja još nije bila u Ikei, a život prolazi.
Život prolazi, ne valja pitati ima li smisao. Neposlušnost tijela je ponižavajuća, ono djeluje po svom. Odem na gimnastiku i više ne mogu dodirnuti vrškove prstiju. Moje su poze paraplegičarske, a dah kratak. Trudim se. Znojim se, nije upaljena klima. Trebala bih pisati pjesmu, esej ili priču za odrasle, a zapravo čitam komentare ispod Facebook statusa.
Umjesto teletine s krumpirom jedem paštetu na kruhu. Teletina čeka da je se odmrzne. Dugo čeka. Život se pojednostavnjuje.
Dobar je najbliži dućan.
Dobar je najbliži zubar.
Taksisti postaju dio obitelji. Upisani u kontakte.
Kako sam preživjela, pitam se? U mapu tijela upisani su svi događaji i odlasci na informacije u školu, ljubavni zagrljaji, čekanja u redovima, rane, samoća, bezbrižnost i strah: tijelo je umorno jer pamti. Da nema pamćenja, ne bi umjelo ostarjeti.
Ponižavajuće umnažanje kaosa na svim razinama, za održavanje reda potrebna je stoička upornost, obnavljajuća energija, vječna praktična angažiranost.
Delete.
Ustanem ujutro, a korov i dalje buja. Trava u vrtu narasla je, u mobitelu je sedam novih poruka, SD kartica je popunjena, računi čekaju, prašina pada, svijet probavlja novi dan, vijesti stižu, gomilaju se, navlačiš tenisice na noge i automatizam svakidašnjice se uključuje, a zove se preživjeti. Budan si i moraš preživjeti.
Otiđem do gospođe Sović, odnesem kruh jer mi je usput, a gospodin Sović leži u krevetu kao i posljednjih sedam godina. Tu nema žurbe, odjednom je nestala, iščeznula, a Sović plače umornim suzama. Kosa, nos i nokti dalje rastu.
– Želim umrijeti – kaže tiho. Potpuno ga razumijem, milujem ga po čelu i otežavam patnju. Milovanje nam daje nadu u drukčiji ishod, u čudesno ozdravljenje, zaborav trenutačne situacije, milovanje je slatka mala pauza između dva udarca sudbine. Ili moždanog.
Delete.
Zašto ta famozna tipka postoji samo u virtualnom svijetu, pitam se. Pobrisala bih sve haljine u ormaru i sve jučerašnje i prekjučerašnje misli. Izbrisala bih sjećanja, traume, radosti i svakoga jutra u novi dan uranjala čista i ponovo rođena. Neuprljana od izrečenih rečenica, očišćena od modrica, udaraca i poljubaca. Od brzine kojom sam ih primala ili ih trebala preboljeti. Ovako, pohranjeni su u najdubljim stanicama tkiva, umreženi u čipku koja me svojim ornamentom guši poput paukove mreže. Ulovljena sam u zamku zajedno s cijelim čovječanstvom, u neku idiotsku računalnu igricu koja ne prestaje, ali i ne dopušta da iz nje izađeš svojom voljom. Osim ako se ne kokneš. A i to mi je sumnjivo – možda upadnem u još veći kaos.
Dobar je najbliži frizer.
– Hoćemo li se vidjeti? – zove me Marko.
– Ako stignem – kažem.
Ako stignem, rečenica koju izgovaram svakodnevno. Poput mantre. Izležavanje i sanjarenje, uživanje i dokonost subverzivne su akcije kojima se isključuješ iz te apokaliptične igre natjecanja i moranja. Ali taj delete je kratkotrajan i ne oporavlja te. Služi za restartanje.
Nešto mi tu smrdi. Stalno. Vječni obrazac patnje koji se poput golemog kotača vrti i ne zaustavlja. U terorističkom napadu ubijeno je 28 ljudi. Ovaj put tipku delete pritisnuo je netko drugi uvećavajući bol koja se kao epidemija širi svijetom. Navikavamo se na umiranje sve brže. A tijelo skuplja informacije, sprema ih duboko i polako vene.
Marko me čeka s vrećicom iz koje vire pastrve.
– Požurimo – kaže. Imam Marka, pomislim, nije to baš ni tako malo. Žurimo u njegov suterenski stan s jednim ogledalom i policom za knjige. U mojem još obitavaju duhovi predaka u raznoraznim oblicima čajnika, stolaca i porculanskih konjanika.
– Jedva sam ih nabavio?
– Koga?
– Pastrve.
Nedjelja je. Zadnji dan u tjednu u pravilu nema opciju delete. Još uvijek je donekle dostojanstvena ta ofucana kapitalistička nedjelja u kojoj zvone alarmi na izlazima Zarinih prodavaonica. U njoj se nađe mjesta za šutnju i za stvaranje priče. Marko i ja stvaramo priču. Inače smo zauzeti trčanjem kroz život, čupanjem obrva i kroćenjem svega što stalno raste. Nedjelja nas zavarava i miluje, iako nas mračne i tamne sile stalno bacaju u bezdan krivice jer nismo stigli obaviti ono nešto za ponedjeljak. Radni. Ono nešto što uvijek postoji u nevidljivom opisu poslova. Neman koju treba nahraniti.
– Pravi si majstor – kažem Marku nakon što sam oblizala mali prst. Volim ribu jesti prstima. Biti ošamućena čašom vina. Bespomoćno sjediti u naslonjaču, osvojena dokolicom i imanjem vremena. Barem na trenutak.
Onda gledamo televiziju, pijemo kavu u krevetu i slušamo kako kaplje voda iz slavine u kuhinji. Održavanje će nas ubiti.
– Sutra ću srediti izrast – kažem.
– A ja ću provjeriti dioptriju, čini mi se da se opet povećala.
Šutim. Neki dan srela sam mjesnog zavodnika, zbog njega su se cure ubijale, rastajale i patile. Sivo lice, štap, jedva se kreće. Oronuo, blijed, ruke prošarane psorijazom, s pramenovima kose poput raznesenih ptičjih gnijezda. Ima pravde i jednakosti u starenju, pomislila sam. Ljudi se zgužvaju, izgube lice i tijelo i dobiju pogled očajnika. Prestanu izlaziti. Umnože se bolesti, a sve jedno za drugim. Ili je prevruće ili je prehladno za izaći na ulicu. Poledica svuda
Delete.
Vratim se kući. Živica narasla, prozori prljavi, 33 maila, i to na samo jednoj adresi, od toga tri o čukljevima, dva o debljini i jedan o vraćanju boje sijedoj kosi. U košari za rublje stvorila se nova hrpa rublja i ručnika, palim televizor, vijesti, izbori, zadavljen dječak i novi teroristički napad.
Uzdahnem.
Nikako pobjeći.
Čovjek nije otok. Zbilja nije.
Brišem mailove, fotografije, usisavam paučinu i paukove, mrvice ispod stola. Zapletena sam do krajnjih granica u nešto što se naziva postojanje, ogrnuta beskrajnim ritmom istih događanja, uronjena u čišćenje, u maratonsku utrku na ispadanje, na pokretnoj traci koja klizi sama od sebe, bez stajanja.
Ah, sve sam sredila. Sutra je novi dan!
Pogledam se u zrcalo. Dignem ruke prema nebu. Što ja to vidim? Dlake ispod pazuha već su narasle. Zar već?
Uzmem britvicu.
Delete.
Delete.
Život zbilja prolazi, ne valja pitati ima li smisao? Zato i ne pitam. Tako je lakše.
--------------------------------------------------------
2. nagrađena priča: Ivana Šojat - Vilinska kosa
A jeste li zraka imali? – dođe mi da je pitam, onako, iz nekakve neobjašnjive pakosti, valjda pakosti. Nemam se gdje umetnuti, ugurati dok baka tone još dublje u mitologiju dvadesetih i tridesetih godina, neopisivo zgusnuto, tmurno vrijeme nanizano u nekakvu morbidnu girlandu između dvaju svjetskih srazova inata i sile. Kao da pliva, preplivava jezero zelene vode, razgrće lopoče i šaš, patke i upokojeno lišće stabala koja uvijek rastu pokraj vode. Stvarno, kao da pliva, kao tek priučena vodi se trsi dosegnuti daleku, suprotnu obalu.
– Joj, a kada bi otac, tata Jakov, uspio nekako, negdje nabaviti slanine! Znaš, one “sapunjare”: kao trak konca tanano meso i četiri prsta debela mast – podiže ruku, naboranu i žutu, pjegavu, pokazuje mi koliko je to debelo, ta četiri prsta debela mast, govori o svinjama, crnim slavonskim svinjama kakvih više nema, koje su bile debele, pune masti. Od žirova po slavonskim šumama. Udaljava se, priča o svinjarima koji su svinje ganjali po hrasticima, pa se vraća:
– Mama bi, moja mama Marija, puru, žgance prelila prepečenom slaninom, mašću. Ma kakvo bi to slavlje bilo! K’o prasci bismo jeli, moje sestre i ja – ušutjela je tada, pognula glavu, a meni su na pamet pali morbidni prasci koji jedu svinje, kanibalizam. – Nismo ni znale da je mama znala ostati gladna, prepustiti nam sve. Zato što smo djeca, zato što rastemo.
Želim, stvarno joj želim reći da sam tu priču o majčinoj gladi, o puri, žgancima, slanini, svinjama, žirovima, zimi, bosim nogama čula već stotinu puta, da mi je vruće kod nje u dnevnoj sobi, da bi trebala otvoriti barem jedan majušni prozorčić i pustiti zrak unutra. Da se ne pogušimo, u stanu ne crknemo kao u peći. Znojim se. Tiho, sasvim tiho čujem kako vani ljudi nemušto gacaju po snijegu. Čujem da im se snijeg zamrzava pod nogama, škripi, drobi se. Zamišljam ljude kao nespretne čaplje koje s vrećicama punim darova umjesto krila sitnim koracima grabe preko preorane bjeline. Mjesec se penje preko zgrade, one zgrade iza bakine. I sve je plavičasto, neonski.
Pokraj bake, na komodi, gori tek malena svjetiljka s resama. Slabašna, najslabija žarulja na tržištu svjetlost kao da istiskuje iz tube. Kao u prokletom kazalištu sjena. Baka uporno štedi struju.
– Pa nije ti struja pekmez ili slanina tih tvojih crnih, bradavičastih ili kakvih već svinja! – uporno joj govorim. Uporno me ne sluša.
– Bose smo u školu išle sve do kasno u jesen, a onda cokule. Kao sirotani – nasmijala se tada, odmahnula rukom kao da je zrak ispred nje roj muha koje joj žele uletjeti u usta i oči. – Ma bili smo sirotani!
Stvarno mi ide na živce. Ta opstojnost u davnini. Kao njezin starački strah od mobitela koji impulse žderu kao drzoviti vrapci orašaste plodove na klupama na tržnici, pred nosovima korpulentnih baka kvrgavih, taninom obojenih prstiju. Kao i one priče iz “onog rata”, priče o ljudima koji su jeli koru s drveća, probijali se kroz snijeg, potoke, brda, rijeke, jezera. Htjela sam je pitati zašto je u njezinim pričama uvijek zima, zašto se sve mitološke borbe za opstanak događaju zimi, bez igdje ičega.
– Danas i psi imaju kapute. I čizmice – htjela bih joj reći, ponovno je upitati za prozor, za zrak, reći joj kako joj se večeras ona četvrta adventska svijeća neće ni upaliti. Jer nema zraka. Ljudi i vatre trebaju kisik koji ona ne pušta unutra. I pridodati: – Smrt ohladi ljude, a ne zrak s ulice. Ohladi ih i izostanak razgovora. – No, to nema veze s mojom potrebom za disanjem. To uključuje brakove u rasapu.
– A sretniji smo bili, sretniji nego vi sada – pogledava me. Ne vidim joj oči pod onom bezvoljnom, kao jaje žutom mlakom svjetlošću, ali znam da me pogledava. Znam da su joj oči ljepljive, sluzave i mutne kao i voda u dječjem bazenčiću što ga Zvonko na dvorištu ostavlja zapuštena do prvih jesenjih kiša.
– Zašto si mrzovoljna? Pa sutra je Badnjak!
– Pa što?
– Veselje, veselje bi trebalo biti, znaš – položi ruku na prsa. Dlan joj izgleda kao da je preko njega navukla preveliku rukavicu od jelenje kože koja se promočila pa naglo osušila. “Starci se stvarno pretvaraju u djecu,” pomislila sam. “U svakom smislu.” Malena, dječja ruka u prevelikoj, uštavljenoj koži.
– Isus se rodio!
Ne znam što bih joj rekla.
– Znaš, zimi se Drava znala sasvim zalediti. Mislim, valjda bi i dalje tekla ispod, ispod tog debelog leda, ali kao da je nije bilo – smijala se. – Pobacali bi sijeno i slamu preko leda pa bi i konji preko Drave hodali. Zamisli!
Pokušavam zamisliti, stvarno se trudim. Čak sklapam oči i u mraku grčevito tražim nekakvu bijelu pastoralu, vonj konjskog izmeta na sijenu i ledu, djecu kojoj vonj ne smeta. No, pri pomisli na led, pred očima bi mi se ukazuje samo dvorište Sokolskog doma, štand s toplim napicima i kućica u kojoj se iznajmljuju klizaljke s gljivičnim bolestima i smradom tuđih nogu.
– Sve je na Božić mirisalo, ne mogu ti to opisati – podiže lice prema stropu i širi ruke kao svetica u ekstazi koja je toliko nalik na nešto daleko profanije. Kao da su se oko nje okupile sjene koje želi zagrliti, zadržati, priviti uza se. – Svi bismo se sjatili oko stola, oko jelke. Nije bilo važno što je na stolu, što ispod jelke. Ne mogu ti to opisati.
Vani, Vukovarskom prolijeću vozila kroz mrzli zrak. Kao da će netko zapjevati. U plavom svjetlu ushićena Mjeseca trepere svjetla, žaruljice radosti ili zaostali lampaši za vukovarske mrtve. Nešto lomno poput zaleđene plastike. Sve raznobojno u modrini.
– Znaš, ona vilinjska kosa, one svilene, bijele niti koje su se vješale po jelki? Mislila sam, dugo sam vjerovala da to vile stvarno dolaze u našu kuću, da im se kosa zapliće o iglice, pada preko njih i ostaje, dočekuje nas ujutro kao najljepši ukras.
– Pa čime ste kitili jelku? – pitam, ne znam zašto pitam. Mislim da znam odgovor, trebala bih ga znati. Sigurno sam to već stotinu puta čula.
– Pa jabukama, šišarkama – sliježe baka ramenima. – Svim čime rađaju stabla, znaš. A poslije, poslije je bilo i salonskih bombona…
– Kakvih bombona?
– Salonskih, tako se to zvalo. A kockice šećera su to zapravo bile. Običan šećer omotan srebrnim papirom na srebrnoj uzici. Kao da se inje uhvatilo za jelku – polagano maše rukama. Kao da dirigira. – Još se sjećam… Ma, možda sam luda, ne može šećer nikako mirisati. Valjda ne može. Ali, sjećam se kako nam je kuća mirisala na Božić, na šumu, srebro, medenjake.
– A darovi?
– Ma kakvi darovi! – grohotom se nasmijala, onako iskreno. Gebis joj se neprikladno bijelo zacaklio na škrtom svjetlu. – Radost se ne može ni u što umotati! – i ponovno širi ruke, obuhvaćala nešto nevidljivo, neopipljivo. Kao da grli sve svoje. Kao da se vraća.
Možda se mrtvi vraćaju u djecu. Pomišljam. Možda zato oni koji su pokopali sve one s kojima su rasli ni ne mogu drukčije, nego ovako.
-----------------------------------------------------------
3. nagrađena priča: Luko Paljetak - Živci
A onda mu je sinulo.
Otvorio je vrata i ušao. Za pultom je stajao čovjek srednjeg rasta, srednjih godina, u nekom neodređenom radnom odijelu. Spustio je na pult knjigu koju je do tada držao u rukama, pažljivo je stavio listić na mjesto gdje je prestao čitati, sklopio knjigu, sklonio je ustranu, sumnjičavo ga pogledao i, podignuvši malo obrve, bezbojno ga zapitao:
– Kako vam možemo pomoći?
– Ovo je Ured za izgubljene i nađene stvari? – upitao ga je On bacivši pogled na police iza Službenikovih leđa.
Bilo je tu mnoštvo starih i novih kišobrana, raznobojnih kapa i šešira, kaputa i kišnih ogrtača, različitih vrsta cipela, muških i ženskih, desetak mobitela, nekoliko aktovki. Činilo mu se da vidi i dva staklena terarija, jedan s velikim kosmatim paukom i jedan s omanjim pitonom, dva kalašnjikova i jednu snajpersku pušku. Uza zid su stajala dva bicikla, jedan s probušenim gumama i jedan bez. U vitrini na pultu bilo je nekoliko satova, naočala i jedno umjetno zubalo sa zlatnim zubom.
– Jest. Ovo je Ured za izgubljene i nađene stvari – rekao mu je Službenik. – Što ste izgubili?
– Živce – rekao mu je On.
– Nije nam nitko donio nikakve živce – odgovorio mu je Službenik, uzeo notes, stavio naočale, dohvatio grafitnu olovku i rekao:
– Živce ste izgubili.
– Da, živce – odgovorio mu je On smireno.
„Živce“, zapisao je Službenik.
– Za slučaj da ih netko nađe, potrebno je znati kakvi su to živci – rekao je. – Molim vas, opišite ih. – Jesu li to vaši živci – dodao je.
– Jesu, moji su – odgovorio mu je On. – Nisam ih do sada nikad izgubio. Nikad.
– To se događa – rekao je Službenik.
– Kakvi su to živci? – nastavio je i prevrnuo list notesa gledajući ga pozorno s visoko podignutom olovkom.
– To su vrlo tanki živci, kao paučina, osjetljivi, isprepleteni s nekoliko debljih, vrlo izdržljivih, gotovo oguglalih na sve, fleksibilni živci, nježni, kao na čembalu.
„Kao na čembalu“, zapisao je Službenik.
– Takvi teško pucaju – rekao je. – Oni deblji, međutim, često puknu, često – rekao je. – To je paradoks – dodao je.
– Da – rekao je on.
– Samo prividno – rekao je Službenik.
– Izgubio sam i jedne i druge – rekao je On, raširio ruke i odmah ih brzo spustio niz tijelo.
– To se događa – rekao je Službenik i kao da se nasmiješio. – Znate li gdje ste ih izgubili? – upitao ga je. – U kući ili vani? – dodao je.
– Ne znam – odgovorio mu je On.
– Na radnom mjestu? – upitao ga je Službenik.
– Ne znam, možda – odgovorio mu je On.
– Kod kuće?
– Možda. Ne znam. Znam samo da sam ih izgubio.
– Razumijem – rekao je Službenik. – Imate li kućnu pomoćnicu? dodao je.
– Nemam.
– Šteta.
– Kako to mislite? – upitao ga je On.
– Da je imate, ona bi vam ih našla – rekao je Službenik.
– Ne, ne, nisam ih izgubio u kući – rekao je On. – Izgubio sam kuću, ali to je druga stvar.
„Druga stvar“, zapisao je Službenik.
– A na radnom mjestu? – upitao ga je.
– Ne, ne, tu svi gube živce. Osim toga, da su ih i našli ne bi mi ih vratili. Bacili bi ih kroz prozor, na ulicu, bilo gdje. Zato sam i pomislio da ih je netko našao i donio ih k vama – rekao je On.
– Nadajmo se da hoće. Navratite za koji dan – dodao je Službenik, zaklopio notes, odložio ga na pult zajedno s olovkom, otvorio knjigu na mjestu označenom papirićem i nastavio čitati.
– Nadajmo se – rekao je On i pošao prema vratima.
– Čemu? – upitala ga je Plavuša ušavši u Ured.
– Što ste vi izgubili? – upitao ju je Službenik, sklopio knjigu i uzeo notes.
– Muža – odgovorila mu je Plavuša.
„Muža“, zapisao je Službenik.
– Jeste li ga našli? – upitao ju je On.
– Jesam, s drugom – rekla je Plavuša – ali nisam zato došla.
– Izgubila sam…
– Što? – upitao ju je On.
– Što? – upitao ju je Službenik i u notes zapisao „s drugom“.
– Izgubila sam sebe – rekla je Plavuša.
– To je najlakše izgubiti – rekao joj je On.
„Sebe“ zapisao je Službenik.
– Nije to tako strašno – rekla je Plavuša, slegnula ramenima i zatim nastavila: – Neki dan nazvala me prijateljica i sva uzbuđena rekla mi: „Izgubila sam nevinost.“
„Nevinost“, zapisao je Službenik.
– To se danas teško nalazi – rekao je On.
– To vi kažete – rekao je Službenik oštro, okrenuo se i oborio urnu s police. Bijeli prah prosuo se po pultu i podu. Plavuša je ovlažila kažiprst i umočila ga u nj. – Koka! – uzviknula je, sagnula glavu i počela ga šmrkati.
– To se događa – rekao je Službenik bezbrižno.
– Mislio sam da je to prah nekog pokojnika – rekao je On.
– Bit će – rekao je Službenik i notesom počeo vraćati prah u urnu i zatim je vratio na policu.
Plavuša je još jednom oblizala prst i rekla: – Javite mi ako me tko nađe. A i ja ću se potražiti – dodala je.
– Ja ću vam u tome pomoći – rekao je On i pošao za njom prema vratima.
– Jese li i vi izgubili sebe – upitala ga je.
– Nisam. Ja sam izgubio živce – rekao joj je.
– Savršeno – rekla je Plavuša i sudarila se s nekim plećatim čovjekom u skupom metalnocrnom odijelu.
– Majmune – rekla je Plavuša.
– Začepi – rekao je Plećati i pojurio prema pultu.
– Kako vam možemo pomoći? – rekao je Službenik i zapisao „majmune“.
– Makni se, seronjo – rekao mu je Plećati, preskočio pult, uzeo urnu i izjurio iz Ureda.
– Izgubit ću se neko vrijeme – rekao je Službenik, zaklopio notes, stavio ga na knjigu, izišao iz Ureda, zaključao vrata, spustio metalnu roletu, učvrstio je lokotom i izgubio se između prolaznika.
Lustracija, lustracija, lustracija.... dok se ne provede lustracija komunista kao u svim ostalim državama članicama EU (osim komunističke Slovenije), do tada će u Hrvatskoj vladati kaos svugdje pa tako i u medijima koji veličaju komuniste i njihova zlodjela...