Prije dvije godine napustio nas je jedan od najvećih filmskih skladatelja svih vremena, Ennio Morricone. Bez pjevušenja onih njegovih legendarnih zvižduka više ne možemo ni zamisliti vrelu prašinu Divljeg zapada, ali njegov utjecaj davno je nadišao kauboje, revolveraše i špageti vesterne. Morricone nije bio “samo” filmski skladatelj, složno će reći mnogi, već punokrvni skladatelj i točka, a njegova djela izvode orkestri diljem svijeta. Tako ćemo u ponedjeljak na Zagreb Classic festivalu pod otvorenim nebom na Trgu kralja Tomislava moći čuti najbolje od Ennija Morriconea i jednako legendarnog Nina Rote u izvedbi naše Zagrebačke filharmonije.
Tijekom svoje dugačke i bogate karijere, Morricone je skladao oko stotinu klasičnih djela te više od četiristo filmova i televizijskih programa. Sedamdesetak je njegovih filmova višestruko nagrađivano, a njegovima ih možemo zvati, jer ne bi bilo pogrešno reći ni da svi ti kultni filmovi bez Morriconeova soundtracka jednostavno ne bi bili isti.
– Bez glazbe ne bi bilo ni filma, poput slike bez okvira. Ona upotpunjuje taj doživljaj, glazba je ona umjetnost koja filmu daje vrednotu više, i posebnu čar – kaže Mirko Boch, ravnatelj Zagrebačke filharmonije koja često svira koncerte upravo filmske glazbe, a prije četiri godine imali su priliku s Ennijem Morriconeom zasvirati u Areni Zagreb.
– I Morricone i Rota napravili su sjajne filmove. Kad se sjetim “Bilo jednom na zapadu”, “Kuma”, to su neke od najljepših skladbi koje su stvorila ta dvojica Talijana, predstavnici svjetskih trendova, sjajni, specifični i unikatni umjetnici koji zaslužuju da im mi, Zagrebačka filharmonija, odamo hommage. Vjerujem i da će publika nakon tri godine suše, pandemije i svega, napokon doći na svoje i uživati u ponedjeljak na Tomislavcu, a i nama je zadovoljstvo i ponosni smo što možemo izvoditi njihovu glazbu – poručio je Boch.
Zanimljivo će svakako biti i čuti kako Morriconeova glazba zvuči u izvedbi velikog orkestra Filharmonije, jer on je sam, zbog ograničenja filmskih budžeta, često morao improvizirati. Kada nije imao pristup čitavom orkestru, kao u vesternima Sergia Leonea koji su ga proslavili, koristio je zvižduke, glasove, zavijanje kojota, drombulje, zvukove pucanja bičem i pucnjeva, kako bi savršeno dočarao atmosferu u pojedinim scenama. Kada je skladao za film “Šaka puna dolara”, prisjetio se poslije, zamišljao je seljaka koji živi od zemlje, daleko od svega, i sluša neki daleki, nostalgični zvuk. A Leone ga je jednom, kada je radio na “Bilo jednom na zapadu”, u kojem svaki od glavnih likova ima vlastitu glazbenu temu, zamolio da glazbu napiše unaprijed, prije snimanja filma. Zatim bi je na setu glasno puštao na zvučnike, kako bi se glumci uživjeli u uloge. Morricone nije volio, doduše, kada bi ljudi te filmove nazivali “špageti-vesternima”.
– To su “talijanski vesterni”! Meni ne pada na pamet američke vesterne zvati “jenkijevskim” – kazao je.
Ennio Morricone bavio se glazbom, ali i skladao, od najmanjih nogu, a nekada je razmišljao o tome je li prerano počeo. Kada mu je bilo deset godina, u mladenačkoj nesmotrenosti navodno je pobacao je sve note za skladbe koje je do tada napisao, a koje nažalost nikada nisu bile snimljene. Rođen u Rimu 1928. godine, u obitelji krojačice Libere Ridolfi i glazbenika Marija Morriconea, na glazbeni konzervatorij upisao se s 12 godina, a do tada je već uz oca, profesionalnog trubača, naučio svirati više instrumenata. Studirao je trubu, ali je poslije završio i kompoziciju. Međutim, nije oduvijek sanjao o tome da postane skladatelj – prvo je htio biti liječnik. Jednom se prisjetio kako je to bilo zbog toga što ga je kao dijete izliječio tada poznati talijanski liječnik Ronchi, fascinantna osoba, koji je radio za političare i velikane tog vremena, a liječio i Mussolinijevu djecu, a na njega je velik utjecaj imala i smrt njegova mlađeg brata Alda koji je umro u petoj godini od nesretne alergijske reakcije na trešnje. Još jedna njegova mladenačka strast bio je šah. Igranje šaha je nešto poput tihe glazbe, govorio je.
Rođen u vrijeme fašističke Mussolinijeve vladavine, odrastao je i studij pohađao u tijeku Drugog svjetskog rata. Duboko posvećen svom radu, imao je osjećaj kao da ga to nije pretjerano obilježilo.
– Prvo su Rim okupirali Nijemci, a onda su stigli saveznici. Ponekad nismo imali dovoljno za jelo. Kada je rat završio, otkrio sam sve stravične stvari koje su se događale drugdje i osjećao sam se prilično sretnim – kazao je o svom iskustvu.
Nikada, kaže, nije imao problema s nalaženjem posla – tijekom američke okupacije, s ocem je svirao trubu u raznim sastavima koji su svirali zabavnu glazbu. Nikada nije priželjkivao, niti očekivao, da će postati filmski skladatelj, ali nekako je morao zaraditi. Počeo je pisati aranžmane za izvođače popularne glazbe, radiodrame, a nakratko se zaposlio i na talijanskoj radioteleviziji RAI. Kažemo nakratko, jer dao je otkaz prvog dana na poslu, kada mu je rečeno da zaposlenici, prema pravilima kompanije, svoju glazbu ne smiju skladati ni koristiti u druge svrhe. Prvi film za koji je potpisao glazbu, iako je do tada skladao i pod pseudonimima i za druge skladatelje, bio je “Il Federale” Luciana Salcea, s kojim je dugo nastavio surađivati. Tijekom 60-ih bio je jedan od članova Gruppo di Improvvisazione Nuova Consonanza, skupine avangardnih glazbenika koja je istraživala slobodnu improvizaciju i nove mogućnosti zvuka. No, svjetsku slavu steći će suradnjom sa Sergiom Leoneom, svojim bivšim školskim kolegom i susjedom za čiju je “Dolarsku trilogiju” i niz drugih filmova komponirao glazbu. Unatoč malom budžetu, trilogija je doživjela neviđen uspjeh – film “Dobar, loš, zao” zaradio je nevjerojatnih 25,1 milijun dolara u kinima, a njegov soundtrack u samo godinu dana prodao se u 500.000 primjeraka. Ipak, najprodavaniji Morriconeov soundtrack do danas je onaj za “Bilo jednom na zapadu”, i to s deset milijuna primjeraka. Otvorilo je to Enniju Morriconeu vrata Hollywooda – ali njemu se živo fućkalo. Nikada nije napustio Rim, nikada nije naučio engleski jezik i sve velike svjetske face koje su s njim htjele raditi, morale su doći k njemu.
I dolazili su k njemu gotovo svi najveći redatelji 20. i 21. stoljeća. Za Oscara bio je nominiran čak šest puta, za glazbu u filmovima “Dani raja” Terrencea Malicka “Misiju” Rolanda Jofféa, “Nedodirljive” Briana De Palme, “Bugsy” Barryja Levinsona i “Malenu” Giuseppea Tornatorea. Zlatni kipić dobio je pak tek, gotovo prekasno, za “Mrsku osmorku” Quentina Tarantina. Kontroverzni Tarantino godinama ga je ganjao za svoje filmove, Morricone je odbijao, a u njemačkom izdanju Playboya čak je izašao intervju u kojem skladatelj Tarantina naziva “kretenom”, a njegove filmove “smećem”. Morricone je tvrdio da su te izjave fabricirane i izvučene iz konteksta te na koncu napravio i oskarovski soundtrack za “Osmorku”. Uz Alexa Northa jedini je kompozitor kojem je dodijeljen počasni Oscar za životno djelo, a čak je sedam puta nominiran za Grammyja. Unatoč svemu tome, do kraja je živio sasvim jednostavnim životom. Budio se u 4.30 ujutro, otišao u šetnju, pročitao novine i započeo skladati. Pauzu bi napravio tek da ruča sa suprugom, i nastavio do večeri, često sam s olovkom i papirom, a ne na klaviru. Kada nije skladao, govorio je, razmišljao bi o tome što će iduće skladati. Preminuo je u 92. godini, 6. srpnja 2020. godine u bolnici u Rimu, od posljedica pada. Smrti se, kako je kazao nekoliko godina ranije, nije bojao.
– Svatko mora umrijeti. Nije me pretjerano strah smrti. Ono što me zaista plaši jest da ako odem prije svoje žene, ostavit ću je samu – rekao je iskreno.
Svoju voljenu suprugu Mariju Traviju s kojom je u braku bio 70 godina, ipak nije nadživio. U nekrologu koji je napisao sam sebi, od nje se oprostio na kraju: “Posljednje, ali ne i manje važno, Mariji. Njoj ostavljam nevjerojatnu ljubav koja nas je držala zajedno. Oproštaj od nje je najbolniji”.