U hrvatska je kina ovih dana stigao višestruko nagrađivani i trenutačno u slovenskim kinima najgledaniji film "Prasica, pogrdan naziv za ženu". Nakon premijera u Splitu i Rijeci, "Prasica" će tijekom ljeta biti prikazivana u kinima širom Jadrana, a u kolovozu slijedi i zagrebačka premijera na Ljetnoj pozornici Tuškanac. Tim povodom razgovarali smo s redateljicom Tijanom Zinajić, kojoj je "Prasica" prvi samostalan cjelovečernji igrani film. Junaci žestoke i provokativne komedije s mnogo psovki, droge i drame, a i ponešto seksa, su milenijalci, generacija koja je zapela između ideala, snova i stvarnosti liberalnog kapitalizma. S redateljicom smo razgovarali prošle nedjelje Zoomom.
Danas ste slobodni?
Ne, uskoro moram krenuti na snimanje serije.
Koju seriju sada snimate?
"Gospodin profesor". To je serija koja je prije više od deset godina bila hit u Njemačkoj. Nakon dvanaest sezona počeli su je raditi Slovaci, Mađari i Poljaci u organizaciji produkcijske kuće Paprika koja je aktivna i u Ljubljani, pa se sada već snima druga sezona za slovenski Pop TV, nakon što je prva i kod nas bila hit.
Znači, priče iz studentskog ili školskog doba?
Srednja škola. Glavni lik je otkačeni profesor koji ima svoje metode, ali se intenzivno bavi svojim đacima i njihovim problemima. Format je dramedy i obrađuju se ozbiljne teme poput posvojene djece, zabranjenih ljubavi... svaka epizoda bavi se nekim takvim problemom.
Čestitam vam na uspjehu filma "Prasica". Uz sada već prilično dugu i iznimno bogatu karijeru kazališne redateljice, već ste dugo i na filmu kao glumica i redateljica, ali ovo vam je prvi samostalni cjelovečernji film. Kako je došlo do tog projekta?
Lijepo se poklopilo mnogo stvari. Uvijek je teško doći do novca za snimanje filma. Teško je naći čovjeka koji će uložiti u film novac za koji si može kupiti stan. A evo, i meni bi dobro došao još koji jer imam četvero djece, pa da nešto i njima ostane (smijeh). Više godina radila sam intenzivno na nekoliko scenarija i onda su me nazvali producenti nakon što je scenarij "Prasice" bio primijećen na radionici za razvoj novih scenarija, samo što je tada imao naslov "Nemamo jaja, ali imamo kutije za njih", koji se meni očito nije svidio (smijeh). Uglavnom, ponuđeno mi je da ga režiram, prijavili smo se na natječaje, dobili novac i napravili film.
Što se naslova tiče, engleski naslov filma je "Bitch". Prasicu sa slovenskog na hrvatski čak i Google prevodi kao kučku. Hrvatski distributer ipak je zadržao prasicu. Kučka, prasica, je li to isto?
Da, kučka je ekvivalent za prasicu, ali hrvatski distributer ipak je odlučio zadržati originalni naslov jer je razumljiv i na hrvatskom. U svakom slučaju, radi se o pogrdnoj riječi koja se jako olako izgovara uvijek kada žena napravi bilo što u konflitku s bilo kojom normom na bilo koji način. Nije važno je li pozitivno ili negativno, kad god žena nešto radi samo za sebe, uvijek je kučka. Ja sam htjela da se naslov odnosi na glavnu junakinju Evu i da bude nešto žestoko. Kad smo snimali film, nismo imali u glavi taj naslov. A onda nam je u procesu montaže zapela za uho ta riječ koja se pojavljuje više puta. Tako smo filmu dali naslov "Prasica". Ali, kada projektu želite dati naslov drukčiji od onog pod kojim ste ga prijavili na natječaj, sufinancijeri imaju pravo prigovora, a nekima je to bilo prežestoko. Tako je došlo do duljeg naslova "Prasica, pogrdan naziv za ženu" koji objašnjava tu riječ, ali pomalo kao i da se ispričava zbog njezine upotrebe. No, čini mi se da je i to O.K., da nije samo "Prasica", ali opet i da jest, pa će se ta riječ ionako koristiti kad god će se govoriti o filmu.
Glavnu junakinju drugi nazivaju prasicom, ali nekada i ona sama za sebe misli da se upravo tako ponaša. Koliko način na koji vas tretira okolina utječe na način kako osoba gleda i vidi samu sebe?
Sigurno utječe. Koliko god želite biti emancipirani, koliko god želite istupiti iz nekog sistema ili sudbine, uvijek sami sebe gledamo u odnosu na društvo. Uvijek smo njegov dio. Ali, postoji još jedan razlog za taj naslov. U Sloveniji su sve koji nisu bili iz Slovenije, nego su došli s juga, dakle iz ostalih dijelova Jugoslavije, a to su u mojem djetinjstvu najviše bili Bosanci, zvali Čefurima. Onda je najprije tu riječ upotrijebio Magnifico u pjesmi "Kdo je Čefur" u kojoj kaže "baš me briga, i ja sam Čefur", pa onda i Goran Vojnović u romanu "Čefuri, raus". Zbog te dvije reference ljudi su se odjednom počeli kititi tim naslovom i taj pogrdni izraz prestao je biti pogrdan. Prestao je biti psovka. Tako se i žena, kad sama za sebe kaže da je prasica, također na neki način time hvali i pokazuje stav da će biti ono što jest, bez obzira na to koliko je svijet zbog toga osuđivao. Primijetila sam u našoj "škvadri" da smo počeli sve više upotrebljavati tu riječ i tako otupili to negativno, pogrdno značenje. Kad je u prijevodu na srpski prasicu u naslovu zamijenila kučka, nekima se u ekipi činilo da je to groznije i da puno gore zvuči. Ali, meni su oba jezika bliska. Išla sam u školu u Hrvatskoj i Sloveniji, kod kuće smo govorili slovenski i hrvatski, odnosno srpsko-hrvatski, moja je majka iz Bosne, a tata iz Hrvatske. Zato sam im mogla objasniti da obje riječi imaju istu težinu kada se njima označava žena. Emancipacija uvijek znači usuditi se biti svoj usprkos mišljenju okoline. Razgovarali smo i o tome kako se brzo i lako za ženu kaže da je kučka, dok nećete čuti za muškarca da je prasac, u smislu karakterne osobine. Muškarac je češće poseban, neobičan, osebujan, a žena je kučka. Ali, stvari se mijenjaju. Moji klinci već po tom pitanju imaju sasvim drukčije stanje svijesti.
Koliko su vam stara djeca?
22, 20, 16 i 9.
Kako su oni, posebno najstariji, reagirali na film? Pretpostavljam da su ga gledali?
Ne samo da su ga gledali, nego su neki u njemu i glumili, osobito Ivan koji ima i dijalog u kojem kaže kako je ribicu nazvao po bivšoj djevojci. Svidio im se, a samo ga najmlađa nije vidjela. Predložili su mi i hrpu glazbe koju smo koristili u filmu.
Kolika je razlika između vaše generacije, koja je svoju ranu mladost, tinejdžerske godine, proživjela u Jugoslaviji, u socijalizmu, i milenijalaca o kojima govori film?
Da, junaci filma rođeni su 1991., tada kada je nama stao život i sve se oko nas promijenilo. Generacije se razlikuju, različiti su okviri društva u kojima odrastaju, tjeskobe s kojima se susreću. Ali nemir, želje, potreba da se bude drukčiji uvijek su isti. Oni stupaju u odrasli život u trenutku najgoreg kapitalizma kakav svijet još nije vidio jer se potpuno izrodio. Kako je pao Zid, kako je pala željezna zavjesa, više nema alibija da kapitalizam mora biti dobar. Sve se razgolitilo. Svi moraju odlučivati o svemu, a nitko ni za što nije kvalificiran i odjednom nas je sve obuzeo strah da moramo imati. Biti netko više ne znači ništa, moramo posjedovati. U tom kontekstu biti intelektualac, umjetnik, buntovnik, užasno je teško. Na milenijalce se stalno referira kao na neodgovorne, one koji žive kod roditelja. Sigurno jesu i to, ali na sve to utječu prostor i vrijeme u kojem žive, u kojem je jako teško osamostaliti se, uspjeti. Biti intelektualac i umjetnik više nije tako "cool". Biti kapitalist, biznismen, to se nosi, i na moralnoj razini. Nekada se barem govorilo o sustavu vrijednosti koji se danas karakterizira kao naivnost, utopija. Nije im lako, kao što ni nama na druge načine nije bilo lako. Sigurno smo različiti i te razlike je uvijek zanimljivo promatrati. Ali, isto tako je vrlo zanimljiv odziv gledatelja. Jednu od prvih premijera u Sloveniji imali smo u Domžalama u art-kinu u koje uglavnom dolazi starija publika u šezdesetim i sedamdesetim godinama. Nakon projekcije poveo se razgovor i o tome kako stariji doživljavaju taj film. Ja sam govorila o tome kako su mi prišle dvije starije, sijede gospođe u parku Tivoli i rekle da su oduševljene filmom. A onda se iz dvorane javio jedan gospodin vjerojatno u sedamdesetima i rekao: "Nemojte, molim vas, nas zaboraviti i odbacivati, ipak smo mi punk-generacija, niste samo vi bili mladi". Tako da je sve to o čemu film govori na kraju ipak univerzalna boljka razumljiva svim generacijama.
"Prasica" je najgledaniji slovenski film u kinima. Je li samo trenutačno ili uopće?
Uopće ne. Posjećenost kina je užasno pala tijekom pandemije. Da, "Prasicu" sada gleda deset puta više ljudi nego ostale slovenske filmove u kinima, a to je otprilike 10 tisuća prema tisuću gledatelja. Ali, prije korone je ta brojka počinjala s 25 tisuća. Ovo je veliki uspjeh, ali zapravo smo svi šokirani koliko malo ljudi danas ide u kino. Ogromna je razlika između broja gledatelja prije i poslije pandemije. Kazalištima se to nije dogodilo. Pretplatnici koji su bili otišli, sada su se svi vratili. Filmovi su uglavnom svi ljudima dostupni kod kuće, na različitim platformama, a predstave ipak morate otići gledati u kazalište. Kriza se baš osjeća i nadam se da će u Hrvatskoj biti bolje.
Pretpostavljam da zbog serije niste stigli na hrvatsku premijeru u Split.
Ne, ali doći ću u Rijeku jer taj sam dan baš slobodna, a i puno je bliže, to je i grad u kojem sam odrastala i koji baš volim. Tamo mi živi i sestrična i baš se veselim dolasku.
U nekoliko recenzija u Hrvatskoj, koje su sve odreda vrlo pozitivne i pune hvale, pročitao sam da je to film kakav Hrvatska još uvijek nema. Ja sam na to pomislio, pa ne mora ga ni imati sada kada ga imaju Slovenci, a i mi ćemo ga gledati. Slažete li se? Jesmo li slična društva?
Pa da, hvala vam, to je dobar PR (smijeh). Filmove se u recenzijama uvijek svrstava u neke grupe, ladice, najlakše ih je povezati s nečim što nam je već poznato. Ali, mislim da dobre stvari, bez obzira na to možemo li ih nekamo svrstati, uvijek nose svoju specifičnost. Kada imate tematski slične filmove iz različitih država, iskustva su ipak uvijek različita, makar u nijansama, kao i razlike između slovenskog i hrvatskog društva, pa i šire.
Kako stojite s međunarodnom distribucijom?
Koliko znam, ugovorena je distribucija za Ameriku, ali ne znam na koje načine. To je problem nas koji radimo filmove. Kada ih završimo, krećemo u drugi projekt i ne možemo više pratiti sve što se s prethodnim filmom događa. Film je bio i na festivalima u Valenciji i Luxembourgu. U svakom slučaju, mislim i nadam se da je ovo film koji je najbolje gledati u kinu, dostupan i blizak najširim slojevima publike.
Hrvatska je, dakle, prva od zemalja bivše Jugoslavije u kojoj je film krenuo u kina?
Da.
Radili ste i radite i dalje dosta za televiziju. Kako procjenjujete utjecaj televizijske produkcije, osobito na mlađu publiku, u usporedbi s utjecajem filmova?
Posljednjih godina su potpuno dominantne serije koje su na jako visokom produkcijskom nivou i čini mi se da je film ostao u drugom planu. Ali, čini mi se da se serije počinju gubiti u sadržajima koji postaju suviše generički. Koju god da gledate od najpopularnijih serija, uvijek dođete do nivoa u kojem se priča svodi na obrazac soap-opere. Nadam se da će se taj trend preokrenuti. Ne mislim da treba prestati gledati serije. Jako su rijetke televizije na svijetu koje financiraju neke drukčije projekte. Sve se to radi pod imperativom dobre prodaje. Ne mislim da je samo po sebi loše sve ono što je jako popularno, premda je činjenica da se sadržaji prilagođavaju toj potrebi da se zadovolji najšira moguća publika. Zbog toga se nadam da će se ljudi opet okrenuti filmu, ali s obzirom na to da radim i serije, i ovakvim stanjem moram biti zadovoljna (smijeh).
Junaci "Prasice" su grupa ljudi koji su specifični u svakom društvu, mladi koji nastoje biti umjetnici i intelektualci, a poslovi koje rade su čisti prekarijat, osim lika koji se snalazi pomalo dilajući droge. Koliko je taj uzorak generacije zapravo danas u manjini, a koliko se njihovih vršnjaka prilagodilo novom sistemu i novim vrijednostima?
Nisam sociolog i to mi je teško procijeniti. Ali mislim da se u zadnje vrijeme srednji sloj stanjio i da se užasno povećala razlika između višeg i nižeg. Oni su izgubljena generacija koja luta od jednog do drugog podstanarskog stana, pa opet natrag roditeljima i čini mi se da kao takvi više baš i nisu manjina. Nije to samo stvar njihova buntovništva, to je način života. Prekarnost je postala pravilo, a ne iznimka. Računati odmah s fakulteta na neki solidan posao, mogućnost podizanja kredita i kupnju stana postalo je čista iluzija. Ne mogu reći da su takvi "luđaci" poput junaka "Prasice" u većini, ali sasvim sigurno svoje egzistencijalne probleme dijele s većinom svoje generacije. Što danas znači prilagoditi se? Ako je to nastojanje da se preživi, onda se svi prilagođavamo. Često razgovaram sa svojim partnerom i kažem mu hajde da probamo iskoristiti ove svoje mozgove da zaradimo velike pare pa da više ne moramo ništa raditi (smijeh). Ali, da biste u tome uspjeli stvarno morate biti motivirani, onako kao što smo mi motivirani za stvari koje volimo. Veliki novac se ne zarađuje zato što ste pametni i što ste tako odlučili, nego se tome također, kao i svakom drugom cilju, mora posvetiti čitav život. I to je težak posao u vrlo okrutnom miljeu.
Dobro je kad se novac može zaraditi umjetnošću, ali pretpostavljam da ćete se složiti da dobra umjetnost nikada ne nastaje iz motivacije da se čovjek obogati.
Jako teško, pogotovo ako ste umjetnik, a ne producent. Ne postoje formule. Poznajem dosta odličnih muzičara koji su nastojali napraviti jedan veliki hit da bi onda živjeli od njega, ali ne uspijevaju. Sigurno postoje načini da se svaki posao radi bolje, pa da se nešto i zaradi, ali zarada kao motiv u umjetnosti, istina je, baš i ne funkcionira najbolje.
Najveći dio vašeg kreativnog opusa pripada kazalištu. Nalazite li i dalje vremena za režiju u teatru? Je li to i dalje vaše osnovno zanimanje?
Jest, a uz to i glumim. Uglavnom, sve tri stvari, filmska i kazališna režija te gluma neprestano su mi u fokusu. Tim "multitaskingom" uspjela sam preživjeti i ove teške godine iza nas, kad već govorimo o prilagođavanju (smijeh). Ali, sve tri stvari jednako jako volim.
Kada i gdje imate sljedeću kazališnu režiju?
U Mestnom gledališču ljubljanskom. Trebali smo početi raditi na jesen, ali sada smo to morali pomaknuti jer je sve od korone totalno pošemereno. Ostala je još hrpa predstava koje su morale biti odgođene pa ih tek trebamo raditi, a uz snimanje serije još i glumim u jednoj predstavi.
Koliko je pandemija poremetila produkciju "Prasice"?
Mi smo taman bili snimili film 2019. kada se sve zatvorilo. Sjećam se kako smo krenuli u montažu usred tog ludila i silne tjeskobe. U jednom trenutku sam shvatila da od te opće neizvjesnosti i mnoštva pitanja o neposrednoj budućnosti na koja nije bilo odgovora, više uopće ne mogu suosjećati s junacima svog filma, pa sam montažu na neko vrijeme stavila na stranu. Uglavnom, gubili smo termin za terminom i čitav se posao razvukao godinu dana dulje nego što smo planirali.
Je li to cijelo razdoblje i način na koji se u njemu ponašala država i Vlada presudno utjecalo i na rezultate nedavnih izbora u Sloveniji?
Sigurno da jest. Sve je bilo u neredu. Evo, na primjeru našeg filma, "Prasica" je godinu dana čekala na treću tranšu dodijeljenih sredstava. Mislim da su producenti čak i podizali kredite i da i danas još osjećaju posljedice toga, ali ljude koji su obavili svoj posao na vrijeme jednostavno je trebalo platiti. A što se tiče izbora, stvarno se nadam i držim fige da će nam sada biti bolje u odnosu na sve što nam se događalo u proteklom razdoblju. Svaki dan događale su se stvari u koje je bilo teško povjerovati. Ja bih svako malo pomislila ma ne, ovo ne može biti istina, mora da se šale. Afera za aferom, svaki dan nova. Na kraju smo bili toliko oguglali da je sve to postalo toliko normalno da je bilo teško prisiliti se otići petkom na demonstracije. Mislim da smo svi sretni što je Janšina vlada napokon otišla.
Je li se doista usuđujete nadati da će se ovaj put nešto zaista promijeniti nabolje?
Usuđujem se. Ja sam, kako se to sada u ovom svijetu zove, ekstremna ljevičarka, najtvrdokorniji utopist, i zato se nadam da će nova vlada imati prostora, volje, snage i znanja da se stvari mijenjaju u smjeru da postanemo dobra socijalna država. A to što sam utopist, naravno, znači i da sam naivna, da i dalje vjerujem da su ljudi dobri. Zasad stvari izgledaju dobro, nova vlast se još drži zajedno s jednom novom energijom i mogla bi nas pozitivno iznenaditi.
Jednom ste rekli da je pravednost moguća i u stvarnosti. Jesmo li stvarno tako duboko potonuli da je i reći takvo što također utopija?
Da. Ono što mi najviše u ovom novom svijetu smeta je to što više nema kriterija, više ne postoje istine. Sve je prepušteno mišljenju svakoga od nas. Naravno da ljudi imaju pravo imati svoje mišljenje o bilo čemu, no ipak trebaju postojati i neki kriteriji, neko znanje, neke istine koje vam ne može pružiti Google. Ja sam već kao klinka željela samo istinu i pravdu, a onda s vremenom ipak ta mala utopija u nama zamre i čovjek shvati da sve baš i nije tako jednostavno. Svejedno, neke stvari jednostavno moraju biti. Moramo biti solidarni. Ovaj svijet je dovoljno bogat za sve nas. Kako mi sebe možemo nazivati naprednim dijelom svijeta ako dopuštamo da djeca gladuju, da ljudi ginu u ratovima. To jednostavno nije pravedno. Neće se, naravno, ništa promijeniti preko noći. Jako smo se izgubili i potonuli duboko u sebi. Ali, nadam se da će se nešto početi događati, da će doći nove generacije koje će mijenjati stvari, jer ovo sada nije dobar svijet.
Kada kažete da ste već u djetinjstvu bili borbeni, je li vam tada Janez Janša bio junak za kojeg ste demonstrirali?
Ne. Ja sam iz jugoslavenske obitelji i mi smo na plebiscitu bili onaj mali postotak koji je bio protiv raspada Jugoslavije. Mi smo bili za konfederaciju. Još uvijek mislim da ćemo se na mnogim poljima mi uvijek osjećati bolje bilo s kim s prostora nekadašnje Jugoslavije nego bilo s kim drugdje u svijetu. Koliko god mi, kao, željeli Zapad, u biti smo uvijek bolje međusobno komunicirali. Ali, na ovom čitavom prostoru još uvijek sve vrije, nema pravog mira, i to je baš tužno.
