Na otvorenju 27. i ujedno posljednjeg Eurokaza, festivala koji nam je od samog početka 1987. godine nagoviještao trendove u europskom i svjetskom kazalištu, gledali smo „O konceptu lica Sina Božjeg“, predstavu velikog ikonoklasta Romea Castelluccija, koji se afirmirao upravo preko ovog legendarnog zagrebačkog festivala.
U novoj predstavi Castellucci se, baš kao i austrijski redatelj Michael Haneke u maestralnom filmu „Ljubav“, bavi strahotama starenja, prikazujući svakodnevicu sina koji brine o svojem dementnom ocu. Kontrapunktirana blaženom licu Isusa sa slike Antonella da Messine, koja se nadvija nad djevičanski bijelom scenografijom, surova je, hiperrealistička scena starca koji opetovano vrši veliku nuždu pred publikom, ispričavajući se u suzama dok sin iznova čisti njegov izmet, pritom kasneći na posao.
Čišćenje dreka čin je sinovljeve najdublje naklonosti i poštovanja prema ocu lišenome bilo kakva dostojanstva. Mučna scena obavijena smradom koji dopire i do zadnjih redova publike tjera na gotovo meditativno propitivanje, pred kraj predstave prekinuto destrukcijom Kristova lika, na koje djeca bacaju bombe, a potom ga uništavaju scenski radnici, suočavajući publiku s natpisom: You are (not) my shepherd. Pod natpisom ostaje bijela površina, poput apstraktne slike umrljana smeđom izlučevinom.
Castelluccijeva mučna oda požrtvovnosti i suosjećanju predstava je na kakve nas je Eurokaz godinama navikavao, i time više nego logično, ali i dostojno otvaranje njegova poslijednjeg izdanja.