Nedavno se MUP pohvalio tečajevima engleskog jezika za policajce. Ono što je posebno privuklo pozornost u toj vijesti bila je činjenica da među ostalim uče o Muzeju prekinutih veza kako bi znali uputiti turiste te kako su gosti Zagreba oduševljeni njihovim znanjem. Upravo to što je gornjogradski muzej turistička atrakcija, nastala privatnom inicijativom, baca svjetlo i na sve one muzeje koje Hrvatska nema, a trebala bi ih imati. I to ne samo kako bi privukla turiste (što nipošto nije zanemarivo) već i kako bi sačuvala svoju neprocjenjivo vrijednu baštinu.
I tako je SMS našeg poznatog fotografa Stanka Abadžića prerastao u serijal Večernjeg lista koji istražuje gdje su i zašto ih nemamo: Muzej hrvatske fotografije, Muzej hrvatske književnosti, Muzej hrvatskog filma, Muzej hrvatskog stripa, Muzej hrvatske mode, Muzej antike..., u konačnici i Muzej Domovinskog rata koji bi obuhvatio sve događaje. I nije to samo pitanje za Zagreb jer to su muzeji koji nasušno trebaju Vukovaru, Splitu, Zadru, Karlovcu, Varaždinu... Stoga je priča o Muzeju fotografije kojeg nema tek prva priča u nizu ili, kao što bi rekla naša slavna fotografkinja Slavka Pavić, aktivna i u 95. godini: "Kako je moguće da se otvara Muzej mamurluka, a nemamo Muzej fotografije?"
Stanko Abadžić, čuveni fotograf, prepoznatljiv po crno-bijelim portretima gradova i senzacionalnim aktovima, dio je grupe autora koji već godinama razgovaraju o tom nepostojećem muzeju i pokušavaju progurati inicijativu da se o takvoj instituciji ozbiljno promisli. Njegova vizija muzeja glasi:
– Hrvatski muzej fotografije važan je kao izvorište svih fotopromocija kod nas i u inozemstvu. Trebao bi imati edukativnu svrhu, organizirati razgovore, predstavljanje najpoznatijih autora i djela, ali i organizirati aukcije fotografija jer to je dobar način da se rangiraju fotografi. Naravno, njegova glavna uloga bila bi očuvanje nacionalne baštine fotografija, čuvanje postojećih i stvaranje novih arhiva – objašnjava Abadžić te ističe da bi takav muzej trebao priređivati godišnje najmanje šest izložbi vrsnih fotografa, ali se i brinuti o promociji hrvatske fotografije i fotografa u inozemstvu, s kvalitetnim gostujućim izložbama.
Pitanje o očuvanju baštine postavili smo i Siniši Hančiću, dugogodišnjem fotoreporteru Večernjeg lista i agencije Pixsell, uredniku fotografije u brojim knjigama iz edicije Večernjeg lista, ali prije svega i čovjeku koji je digitalizirao Večernjakovu fotodokumentaciju. Njegov odgovor ukazuje na niz problema koje nitko nije ni pokušao početi rješavati:
– Vrijednosni sustav našeg podneblja ozbiljno je poremećen stotinu godina. Temelji koji su u nas postavljeni još za Austro-Ugarske u idućim epohama nisu značajno nadograđivani, čak naprotiv. I danas je gro naših institucija kojima je ključna djelatnost očuvanje kulturne baštine nasljeđe Beča. Nemar prema kulturnoj baštini općenito i prije svega nerazumijevanje njene vrijednosti ukorijenjeni su u našem društvu i nadležnim institucijama. Teško je razviti tu svijest u državi seljaka koja je preko radničkog proletarijata i divljeg kapitalizma došla do današnjeg jeftinog konzumerizma. No, da ne uvrijedim koga, osnovni je razlog uvijek nedostatak sredstava, a sve ostalo su nijanse. Uže gledano, fotografija je uvijek bila tražena "roba", no samo povremeno je pravedno vrednovana. Kad kažem fotografija, podrazumijeva se da govorim i o autorima. Nadležne institucije, muzeji primjerice, svi odreda na svojim internetskim stranicama imaju detaljno razrađene cjenike za korisnike, ali nijedan od njih ne sadrži riječ – autor. Autora se mora poštovati i nakon isteka autorskog prava. Brojna djela koja su javno dobro nisu i javno dostupna. Naplaćuje se neko pseudoautorsko pravo za korištenje itd. Puno je tu posla za pravnike i odvjetnike – objašnjava Hančić.
Čovjek koji možda i najviše zna o fotografiji u nas, kao i o dugogodišnjim naporima da se osnuje Muzej hrvatske fotografije svakako je Vladko Lozić, počasni tajnik Fotokluba Zagreb, kulturne institucije koja je lani proslavila 130. rođendan. Upravo on ustupio nam je dopis koji je u ime Fotokluba Zagreb tadašnji predsjednik Vinko Šebrek 2005. uputio tadašnjem ministru kulture Boži Biškupiću nakon njegova intervju u Vjesniku (28. kolovoza 2005.), kada je ministar najavio: "Otvorit ćemo 14 novih muzeja", a u kojem se apeliralo da se tom popisu doda i 15. muzej – Muzej hrvatske fotografije. Odgovor nikada nije stigao, baš kao ni tih obećanih 14 muzeja, a nije reagirao ni Hrvatski državni arhiv kada su ga 2007. godine zamolili da čuva njihovu nevjerojatno bogatu i dragocjenu zbirku.
Tako je zbirka Fotokluba Zagreb ostala tamo gdje je uvijek bila, a riječ je o deset tisuća fotografija 400 autora, koje se skupljaju od 1930. godine. U kakvoj je opasnosti bila prije tri godine svjesni su svi Zagrepčani koje je tog jutra probudio potres. Iako je Fotoklub Zagreb jako nastradao, zbirka je čitava, no pohranjena je u potresom načetom prostoru te bi joj hitno trebao novi i sigurniji dom.
– Upravo sam ja počeo ozbiljnije raditi na zbirci jer sam se 1970. godine, kada je umro Tošo Dabac, suočio s činjenicom da u Fotoklubu Zagreb nemamo dovoljno fotografija kojima bismo mogli organizirati njegovu retrospektivu. I tada sam se poslužio malim lukavstvom. Kako su se fotografije pojedinih autora vraćale s gostujućih izložbi, spremio bih nekoliko komada, a kada su autori shvatili da im dio radova nedostaje, priznao sam da ih sprema u zbirku. I nitko se nije ozbiljnije pobunio jer su svi znali koliko je važno imati relevantnu zbirku fotografija koja će jednog dana ispričati priču o povijesti i razvoju fotografske umjetnosti u Hrvatskoj – otkriva Vladko Lozić.
Na pitanje tko su naši najveći fotografi koji su zaslužili počasno mjesto u nekom budućem muzeju Siniša Hančić odgovara:
– To je vrlo nezahvalno pitanje, ali velikog Tošu Dabca moram istaknuti jer je i danas mnogima nedostižan uzor. Tek otkrivamo Đuru Janekovića i Vladimira Horvata, za Zlatu Lauru Mizner nitko ne zna. O značajnim imenima hrvatske fotografije do 60-ih godina vjerojatno bi se složili svi poznavatelji scene, no kasniji period nije objektivno valoriziran. A i uvijek je postojao jaz između tzv. umjetničkih fotografa i novinskih fotoreportera, stoga bih istaknuo samo troje živućih autora: Maju Strgar Kurečić, nekadašnju fotoreporterku Večernjaka, koja je danas profesorica na fakultetu te svjetski priznata i uspješna unikatna autorica, Stanka Abadžića, koji je priznat u cijelom svijetu, a nekad je također bio fotoreporter i Večernjakov suradnik. I treća je naša velika fotografkinja Slavka Pavić, ne zato što i na pragu stote i dalje snima nego i zato što je svi obožavaju.
Upozorava Hančić i na ono što se događa prilikom digitalizacije i utvrđivanja autorskih prava te ističe:
– Nije li tragično za kulturu našeg naroda da u Hrvatskoj ni u jednom postojećem servisu nema legalno dostupnih fotografija npr. čelnika Crkve u Hrvata kardinala Alojzija Stepinca ili Franje Šepera, velikana sporta Kreše Ćosića ili Dražena Petrovića, ili velikana glazbe Lovre Matačića ili Ive Robića?
Nije se teško složiti s njim da je na djelu kulturna i društvena sramota, kao i totalna nebriga svih institucija. Ali i upozoriti da je došlo vrijeme da se riješe svi ti problemi.