Kvartet saksofonista Avrama Fefera u subotu je na četvrtom koncertu 15. Zagreb Jazz Festivala u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog odsvirao koncert koji će se pamtiti. Postoje velike zvijezde poput Gregoryja Portera i Billyja Cobhama na rasprodanim koncertima, ali postoji nešto još uzbudljivije, aktualni glazbenici koji priređuju napete koncerte sa svirkom koja nastavlja znamenite povijesne uspjehe i nadovezuje se na njih. Avram Fefer Quartet jedan je od tih.
Čak i da niste znali, dok ste slušali gitarista Andersa Nilssona, mogli ste zaključiti da je Avram Fefer dva posljednja albuma, "Testament" i "Juba Lee", snimio sa slavnim gitaristom Marcom Ribotom. Njegov graciozno "iskrzan" stil sviranja dominirao je rukopisom Nilssona, a upravo je šest skladbi s ta dva albuma činilo repertoar 80-minutnog koncerta u Lisinskom.
Fefer je sjajan saksofonist koji pred publikom istražuje mogućnosti instrumenta, pa je i solistički uvod bio priprema za ono što je došlo kad se uključila ritam sekcija (bubnjar Hamid Drake i basist Luke Stewart) i kad su dalje krenuli zajedno. Fefer se voli sa saksofonom prošetati oko pozornice i pustiti bend da svira, a u maloj dvorani Vatroslava Lisinskog čuli smo doista sjajnu svirku. Fefer je vrlo involviran, fizički uključen u to što radi, s trošenjem podosta energije i snage da izgura dionice koje svira, pa nije čudno da je na kraju završio u mokroj košulji kao svjedokom utrošene ambicije.
Cijeli kvartet svojom naturalnom, organskom, životnom svirkom od početka s "Bedouin Dreams" zvučao je kao da slušate glazbu iz soundtracka za filmove iz šezdesetih godina, od akcijskih do drama. Možete to zvati jazzom, ali su hipnotičkim ritmom i slobodnim Feferovim improvizacijama zvučali poput ranih, psihodeličnih Pink Floyda iz 1967. sa Sydom Barrettom u postavi. U trećoj baladi "Parable" s jakim prizvucima poljske etničke glazbe činilo se kao da će Marc Ribot i Tom Waits izaći iza pozornice i otpjevati nešto, a poznato je da je Ribot godinama svirao i snimao s Waitsom.
Fefer je prije svega odličan skladatelj, a zatim i sjajan saksofonist, s postavom koja mu je produžena ruka i na koncertima te skladbe dovodi do iduće dimenzije svirkom uživo. Znaju oni često i "piknuti" u uho, ubosti tamo gdje i kada treba, poput druge teme "Juba Lee" ili završne "Essaouira", s rušilačkom slobodom sviračke imaginacije koja je oduševila publiku u dvorani. Ukratko, radi se o strastvenoj glazbi s ljudima svjesnim konteksta jazz povijesti (Fefer je svirao s mnogima, od Archieja Sheppa do The Last Poets), zbog čega i jest na vrhu popisa miljenika kritičara na godišnjim izborima najboljeg jazza.
Jedan je od onih jazz glazbenika koji prirodno sljubljuju tradiciju i eksperiment sa širokim zvučnim spektrom ritmične glazbe, avangarde, klasičnog jazza i utjecaja zapadnoafričke i arapske glazbe, a sve zajedno uklopljeno je u sjajno muziciranje kvarteta koji podiže prašinu iza sebe i od be bopa do avant-jazza treba mu jako malo.