Dolaze zagrebačke vještice!... Te su riječi u Beču išle od usta do usta. Pred zidinama bečkog dvora skupio se toliki svijet da su ga stražari jedva mogli zadržati u redu. Sve se guralo naprijed da bude što bliže velikim vratima na kojima će na ulazu u dvor vidjeti te čuvene zagrebačke vještice. Pričale su se o njima razne legende i pripovijesti. Govorilo se da imaju strašna usta i velike zube, da im je pogled vražji i da se hodajući ne dotiču zemlje...
Čaranje i zla magija
Ulomak je to iz serijala “Grička vještica” Marije Jurić Zagorke. Konkretnije, iz četvrte knjige serijala koji se zove Malleus maleficarum. Zagorkin nastavak priče o Siniši i Neri ime je dobio po teološkom djelu koje su napisali dominikanac Henrik Institoris i Jacob Sprenger. Njihov Malleus maleficarum (u slobodnom prijevodu Malj za vještice) izdan je 1486., a nakon izdavanja prihvaćen je kao neslužbeni udžbenik za progon vještica. Iako mnogi smatraju da su vještice bile proganjane i spaljivane uglavnom na početku srednjeg vijeka, prava je istina da su se takvi progoni događali i u 15. i 16. stoljeću te da su kulminaciju imali tijekom 17. i 18. stoljeća. Uostalom i radnja iz citirane Zagorkine knjige događa se u vrijeme carice Marije Terezije koja je tijekom 18. stoljeća gotovo 40 godina vladala Habsburškom Monarhijom.
Iako su propisi o kažnjavanju čaranja i zle magije u Hrvatskoj, kao i drugdje, postojale još od vremena kada su ljudi živjeli u plemenskim zajednicama, stvari su eskalirale nakon crkvene sinode 1611. kada je donesena odluka o obveznom propovijedanju protiv čarobnjaštva. Crkvenu odluku podržale su i svjetovne vlasti u Hrvatskoj, čime je zapravo otvoren lov na vještice. A vješticom je mogao biti proglašen svatko i zbog svačega. U ta vremena nije bila rijetkost da netko nekoga prijavi da je vještica iz čiste pakosti. Pa su tako žene prijavljivane jer su koristile ljekovite trave u liječenju bolesti ili zato što su odbile ili prihvatile udvaranje nekog muškarca. Po shvaćanju neobrazovanog i bogobojaznog puka, vještice su bile krive za vremenske nepogode, za loše usjeve, pomor stoke, smrt u nečijem kućanstvu... Dovoljno je samo bilo reći da je netko vještica i ta bi osoba vrlo vjerojatno život skončala u strašnim mukama na lomači. Prije toga bi bila mučena, a priznanja koja su izvučena na mukama kasnije su korištena kao dokaz da je optužena žena doista vještica.
Istražujući tu temu, povjesničar Deniver Vukelić došao je do podataka da je samo u Zagrebu i okolici zbog vještičarenja službeno pred sudom osuđeno oko 260 osoba, dok je broj onih koji su neslužbeno osuđeni na veleposjedničkim posjedima te nakon toga spaljeni na lomači nepoznat. Od službeno osuđenih, većina su bile žene te je njih 248 spaljeno, a 12 je oslobođeno optužbi. Vukelić je otkrio i da je još 517 osoba, također većinom žena, bilo pritvoreno radi daljnjeg ispitivanja, a pojasnio je i zašto su se progoni vještica događali samo u sjevernom dijelu današnje Hrvatske. Prema njegovu mišljenju, “krivac” za to je ondašnja rascjepkanost hrvatskog teritorija, jer su Dalmacija i gotovo cijela Istra pripadale Veneciji, koja prema vještičarenju i vješticama nije bila tako stroga. Dubrovačka Republika smatrala je da su vještice dio narodnih vračanja pa gospare te priče nisu puno zanimale, a na teritoriju pod turskom vlašću progona vještica nije bilo jer ga Turci nisu poznavali. Stoga je, prema Vukelićevu mišljenju, logično da su se progoni vještica odvijali samo u dijelovima Hrvatske pod habsburškom i ugarskom vlašću, jer su na taj dio Hrvatske preslikavani zakoni koji su vrijedili u Ugarskoj i Habsburškoj Monarhiji.
Ženama koje bi bile proglašene vješticama se sudilo. No prije no što bi počeo proces nekoj vještici, provodili su se pokusi, koji su, naravno, bili namješteni. Izvodio se tako pokus vagom, jer vještica mora biti lagana da bi letjela, pokus suzama, jer ako ne može plakati, onda je vještica, pokus molitvom, koji se sastojao u tome da šest-sedam puta žena brzo moli Očenaš. Ako bi pri tome samo jednom pogriješila, to je bio znak da je vještica. Nadalje, izvođen je i pokus nosom, odnosno krvnik bi ženu udario drvenom palicom po nosu te po boji krvi ustanovio je li vještica. Možda najrašireniji bio je pokus hladnom vodom pri kojem bi zavezanu ženu bacili u rijeku. Ako bi isplivala na površinu, to je bio znak da je vještica. Ako bi potonula, bio je to znak da je nevina. Dokaz da je netko vještica bio je i tzv. vražji pečat, odnosno madež ili bradavica, kao neupitan dokaz ugovora s đavlom. Ženu kojoj bi takav znak našli na tijelu su boli jer, navodno, vještice ne osjećaju bol.
No činjenica da neka žena nije imala takav znak na tijelu ne bi je spasila od lomače jer je nepostojanje znaka bilo dokaz da ta žena već potpuno pripada vragu. Žene kojima bi spomenutim metodama “dokazali” da su vještice, mučili bi lomljenjem palčeva, rastezanjem tijela, udaranjem čekićem po kostima, vezivanjem teških utega na ruke i noge... Prema nekim zapisima, takva stravična mučenja znala su trajati i 22 sata bez prekida, nakon čega bi uslijedilo spaljivanje na lomači na početku današnjeg Tuškanca. Prvi povijesni zapisi u kojima se spominju vještice u Zagrebu datiraju iz 1360., a u njima se spominje suđenje Alici i Margareti. U spisu se spominje da su optužene kao vještice te da više ne smiju ponoviti svoje vještičje zločine ili će, u suprotnom, biti kažnjene, i to bez mogućnosti da se na sudu brane od optužbi. Te dvije žene, optužene kao vještice, mogle su se osloboditi optužbi ako bi se za njih zauzeli porotnici, koji bi prisegnuli da se radi o čestitim ženama. No takva mogućnost spašavanja žena od optužbi da su vještice ukinuta je početkom 17. stoljeća, kada su optužene žene u sklopu istrage okrutno mučene.
Kata je ‘pojela’ svog muža
Na mukama su, naravno, priznavale ne samo da su vještice već i druge nevjerojatne stvari. U povijesnim spisima tako se može naći da je Kata Kozjak pod mukama 1699. priznala da je na jednom vještičjem sijelu pojela vlastita muža, ali i da je pomogla raditi tuču!? Njezina imenjakinja Kata Dolenc priznala je da je vragu jednom dala pijetla, drugi put kokoš, a treći put prase. Bilo je žena, poput Kate Tinodi koje su mučene više puta prije no što su spaljene, a vjerojatno jedan od najpoznatijih procesa koji se u Hrvatskoj vodio prije vještica bilo je suđenje Margareti Kuljanki 1733. Nju je kao vješticu prokazala žena koja je prije toga osuđena kao vještica, a nakon što je uhićena bila je jedna od najteže mučenih vještica. Na mukama je prokazala 28 drugih žena, koje su zajedno s njom na kraju završile na lomači, a na mukama je ispričala da vještičja služba ima svoju hijerarhiju koju čine kapetanice, zastavnik, vojvotkinje, kuharica...
Okrutnu praksu mučenja i spaljivanja žena dokinula je Marija Terezija koja je 1758. naložila da joj se Magdalena Logomer iz Križevaca, optužena da je vještica, dovede u Beč kako bi je pregledao njezin liječnički konzilij. Bila je optužena da se pretvara u muhu, što se, naravno, pokazalo netočnim. Ona je oslobođena, a carica je zapovjedila da se ubuduće svaka optužba za vještičarenje mora provesti pred njezinim carskim sudom u Beču, što je dovelo do toga da su hrvatski sudovi odustali od progona navodnih vještica. Naime, bilo im je preskupo i činilo se uzaludnim organizirati transport tih žena u Beč a da one potom budu oslobođene optužbi.
I crkva nikada nije kažnjena zbog toga!!! Čovjek nikada ne provodi zlo i uništenje kao kad to radi u ime religije!!