Trileri su vruća literarna roba. U ovom trenutku vjerojatno i veliko bojište za svakog čitatelja, čega su autori i te kao svjesni. Sa svakim novim naslovom čini se sve bjesomučnija njihova potraga za temom, ali i novim iznenađenjem u priči koje će njihovu djelu osigurati vrhove ljestvica najčitanijih naslova.
Nakon što je Stieg Larsson genijalno iskoristio analizu društva kao pozadinu zločina i potrage za zločincima te nakon što je zabljesnuo trend psiholoških trilera, čini se sve težim napisati punokrvni krimić u kojem nema pretjerivanja. Dobar dokaz ove teze roman je “U sjeni zla” Sharon Bolton (Znanje, urednica Danijela Žitković Rumbak, prijevod Sabine Marić, 119 kuna), koji počinje zaista kao punokrvni kriminalistički roman.
Naime, visokopozicionirana policijska dužnosnica vraća se u mjesto u kojem je prije trideset godina uhitila čovjeka koji je ubijao tinejdžere na stravičan način, žive ih zakapajući u mrtvačkim kovčezima koje je izrađivao. No nakon njegove smrti priča kao da počinje ispočetka, a najugroženija je upravo policajka koja ga je prvi put ulovila, žena koja je pri tome i zatočena i ozlijeđena, a koja se na mjesto zločina vraća sa sinom – tinejdžerom.
I taj dio priče zapravo je besprijekoran, s dovoljno jeze koja čitatelja tjera da knjigu ne ispušta iz ruku. No autorica tada u priču unosi i jedan vrlo neočekivani motiv. Naime, u gradiću u kojem se zločini događaju djeluju vještice, a prisutni su i masoni. Vještice su dobre, masoni su zli, svi se bore za ljudske duše i kako ih vezati uz sebe i nakon smrti...
I zapravo sve postaje samo apsurdno i neuvjerljivo, zaključno sa samim krajem romana u kojem se upravo glavna junakinja prikazuje kao vještica s najvećim moćima. Ukratko, ono što pristaje u fantastične romane, prolazi u povijesnim, ljubitelje krimića samo iritira i navodi na odustajanje od autora.
