Slavonija je na glazbeno tržište izbacila mnogo zanimljivih glazbenika - od Kiće Slabinca preko Gorana Bare do Mie Dimšić.
No, dok su oni još kao mladi izdali svoje prve albume, jedan prekaljeni slavonski glazbenik, Zvonimir Ćosić Chosque, za prvi samostalni album odlučio se tek nakon 40 godina glazbene karijere.
Možda bi najbolje bilo pitati vas zašto ste toliko dugo čekali na izdavački pothvat?
Inertni sam introvert, s izraženom sklonošću prema odgađanju, usudio bih se dijagnosticirati. U narodu pogrešno shvaćen kao "ljenivac domesticus". Dobro, možda ne potpuno pogrešno, ali većim dijelom (smijeh). Zapravo i nema nekog suvislog objašnjenja, čekanje nekakvog nepostojećeg savršenog trenutka, bježanje u neke druge priče, projekte, bendove, izmicanje od glavnog reflektora i preuzimanja odgovornosti na svoja pleća i ime... Od svega pomalo, ali u svakom slučaju odgovornost je potpuno moja za to eventualno kašnjenje u startu.
Iako ste poznati kao rocker, album je nešto nježnije nijansiran. Kako biste nazvali vašu studijsku glazbu, u njoj kao da ima tonova i countryja i bluesa, ali s jednim snažnijim pop-pečatom?
Imam cijeloživotni problem sa žanrovima jer baš nisam njihov preveliki ljubitelj. Naime, ideja da sam sebi odmah u startu zadam ograničenja i onda moram igrati po tim pravilima uvijek me odbijala. Na sreću, žanrovi su sve manje relevantni i sve rastezljiviji. Naravno, tijekom svih tih godina skupilo se staža s bendovima koji su imali te svoje okvire i to je funkcioniralo. Jer tako je svakako lakše. Potpuno razumijem generalnu želju da se stvari odrede i stave u okvir jer je tako svima lakše i odmah svi znaju na čemu su. I publika, i urednici, i eventualni diskografi, i organizatori događanja i svi ostali. Ako ste rockabilly, blues, heavy, country, pola priče riješeno je u prvoj rečenici. Raspričah se, ali vjerojatno zato što ja ovoj svojoj autorskoj priči ne mogu odrediti žanr. A kako ne mogu ja, tako sam u više slučajeva primijetio da ne mogu ni drugi. I to baš, vjerujte, nije neka prednost jer se prečesto dogodi da ljudi idu linijom manjeg otpora i zaobiđu ono što nije odmah kristalno jasno. Ali evo, da zaključim, utvaram si da se na albumu čuju natruhe svega što je prošlo kroz mene od ranog djetinjstva, otkako sam "zaražen" glazbom. I Beatlesa, i Deep Purple, i Cockera i Cohena, a bome i Šobića, Balaševića, Ibrice...
Možda bi bilo zanimljivo spomenuti da album otvara pjesma "Imam tvoju riječ", meni srcu draga suradnja s Triom Maršrutka u kojoj Ena, Linda i Melita svoj dio pjevaju na ruskom jeziku. S obzirom na to da je pjesma bila u realizaciji neposredno prije i tijekom početka ovog još uvijek aktualnog rata, ne moram objašnjavati koju je buru emocija, nedoumica i odluka sve to izazvalo u mojoj glavi. Pjesma je ipak na kraju ovakva kakva jest i jako sam time zadovoljan.
Jesu li pjesme s albuma novijeg datuma ili su među njima i one koje ste davno napisali pa su, eto, dočekale svoje vrijeme.
Dakle, još od davnih slavonskobrodskih dana, pa do moga odlaska ranih devedesetih u Zagreb stvarao sam, skupljao i čuvao tu nekakvu svoju autorsku priču, uvjeren kako će, onog dana kad se konačno odlučim to zabilježiti, to biti samo tehničko pitanje. Baš prije korone upoznao sam svog producenta Rejhana Okanovića - Regija, čiji mi se rad jako svidio i snimili smo pjesmu "Samo dan". I tek usput možda spomenuli eventualni nastavak priče, tj. album. Korona nas je sve "zablesirala", donosili smo svakojake čudne odluke. Rejhan me nazvao jedan dan i pitao: "Što se čeka s albumom?" I ja sam se, eto, odlučio. To je bio lakši dio priče. Teži dio počeo je kada sam stavio na stol sve ono što sam stvarao i čuvao godinama i shvatio da većina toga više nije ono što bi me predstavilo onakvim kakav sam sada. Nije me to baš previše razveselilo, ali što je-tu je, ajmo mi lagano gotovo ispočetka. Dakle, možda je više pjesama novijeg datuma na albumu, ali dio je i starih, davnih ideja. Dvije pjesme napisali su mi i povjerili na čuvanje dragi prijatelji Adari i Mahkey. Najnezahvalniji zadatak imao je Regi, koji je sve to morao posložiti, dovesti u red, pronaći balans, obojiti, oplemeniti, uravnotežiti, dok sam ja, koji sam mu sve to uvalio, sanjarski odsutno i zamišljeno gledao u daljinu i zviždukao... Vrlo slično dogodilo mi se u vizualnom smislu s još jednim genijalcem, Dinkom Čvorićem - Doringom, koji je za četiri pjesme s albuma napravio videopriče, dok sam ja s punim povjerenjem bezbrižno pucketao palčevima. Bitno je naći ljude, zar ne?
Zašto se album zove "Amen, finito, kaput"? Na prvu zvuči malo odrješito, kao da se opraštate od nekoga ili nečega?
Nekad ime nastane prije pa u startu definira i usmjeri priču. Ili se pojavi na kraju, kao rezultat. U mojem slučaju ime albuma došlo je u kasnijoj fazi snimanja, kad je već slika bila jasnija, kad je želja za finaliziranjem nakon godinu i pol rada bila sve jača i kad nam se na kraju krajeva taj stih iz pjesme "Bend je svirao tu noć" učinio dovoljno zanimljivim i neobičnim za naziv albuma, a i zgodnim da obilježi raspoloženje. Da se našalim, mogao se zvati i "Ajde, konačno!". Tako da sam bio svjestan da može biti i drukčije shvaćeno, ali ideja vodilja nije bila nimalo crna ni fatalistička. Dapače.
Godinama ste svirali uživo, često smo vas gledali na kultnim zagrebačkim mjestima kako do sitnih sati zabavljate svojom svirkom goste nešto probranijeg glazbenog ukusa. Koliko se sjećam, dobro vam leže pjesme Joea Cockera? Koje su vam još pjesme omiljene za izvođenje?
Pa, bome sam se nasvirao. Ali isto tako, poslovno gledano, sam sebi najveći sam neprijatelj. I to baš i nije nekakva tajna i ljudi oko mene to znaju. Naime, cijeli život sam manje-više svirao ono što mi se sviralo i sviđalo i tražio sam ljude kojima se to sluša. Na svu sreću, gotovo uvijek sam ih i nalazio. To baš nije najpametniji pristup ako to mislite zvati poslom. Zato to nikada i nisam tako zvao. A odat ću i malu tajnu. Mislim da ni danas nijednu pjesmu ne znam odsvirati u originalu. Uvijek mi je bilo draže dati nekakav svoj potpis. Privilegij godina, mogu se iskupiti da sam zaboravio original... Inače, mala zanimljivost vezana za Joea Cockera - još u mojem rodnom Slavonskom Brodu dobar dio repertoara koji sam izvodio činile su pjesme koje je izvodio Cocker. I kažu ljudi da to navodno čak i nije loše zvučalo. Nakon moga dolaska u Zagreb, moj dragi prijatelj Branko Požgajec iz legendarne grupe Drugi način s kojim sam svakodnevno pijuckao kavu u srcu Dubrave, prozvao me Cocker i predstavljao me pod tim nadimkom komu god je stigao. Mislim da većina tih ljudi ni danas ne zna kako mi je pravo ime i prezime.
Svirali ste u brojnim grupama, prisjetite se malo tih vremena. Dobre glazbe bilo je više nego danas, zar ne?
Dugo sam pjevao u grupi Stop, s kojom sam snimio i nekoliko albuma i koja je još u Jugoslaviji bila poznata, između ostalog, po izvođenju opusa Jimija Hendrixa. Zlatni akordi, Telefon Blues Band, Animatori, Second Hand Band, 13. apostol, moji The Dudes s kojima već godinama sviram. I puno, puno pojedinaca, suradnji i lijepih uspomena. Ipak su to četiri desetljeća.
Bili ste prijatelj s Krešimirom Blaževićem iz Animatora. Što je bila vaša glavna veza - to da ste obojica iz Broda ili ste imali isti glazbeni svjetonazor?
Nama u Brodu, govorim o ljudima oko mene, Krešo je bio institucija i spomenik. I još je uvijek. U vrijeme njihove najveće popularnosti ja sam bio klinac i duboko u drugom filmu, u bluesu, soulu... I, da budem iskren, morao sam malo odrasti da shvatim genijalnost te jednostavnosti koju je Krešo nosio u svojim pjesmama. A i u sebi kao osobi. I da bude zanimljivije, upoznali smo se tek nakon moga dolaska u Zagreb. Jako me potresao njegov prerani odlazak.
Ima li kakva anegdota s Krešom?
Možda bih kao zanimljivost mogao navesti da sam tamo sredinom 90-ih napravio nekakav projektić nazvan Kulen Gang. Kao prvu pjesmu odlučio sam snimiti malo drukčiju verziju Krešine pjesme "Dok ležim cijeli dan u sjeni", uz koju sam odrastao i milijun puta je kao klinac svirao u društvu uz bocu jeftinog vina na brodskom šetalištu kraj Save, popularnom keju. Skupio sam hrabrosti pozvati i Krešu kao gosta u njegovoj rođenoj pjesmi, na što se on, onakav normalan kakav je bio, s veseljem odazvao. Snimili smo i nekakav čudni spot na naplatnim kućicama, na koji se još uvijek može naletjeti u bespućima interneta i meni ta pričica spada među najdraže uspomene kada je o glazbi riječ. Nakon toga smo kao Kulen Gang počeli čak raditi i nekakve planove s Krešinim novim pjesmama, ali život je, nažalost, imao drukčije planove.
Što kao autor i glazbenik želite poručiti svojim pjesmama?
Da se na tren vratim na dio s nazivom albuma. Da gospodin Bregović nije već iskoristio to ime za jednu svoju pjesmu, album bi se slobodno mogao zvati "Ništa mudro". I vjerojatno bi ponajbolje opisao moju poruku. Htio bih da ljudima bude lijepo kad čuju te pjesme. Kako sada, u ovim godinama, nisam pod pritiskom i grčem da nešto moram napraviti, što je jedna od prednosti ove moje dobi, tako ne bih bio najsretniji da netko ove moje pjesme sluša nasilu. Jako se radujem vremenu kada ću biti u prilici uživo prenositi i dijeliti ovu svoju priču, a tome se nekako nadam s dolaskom jeseni.