Akademik, pjesnik, prevoditelj, urednik, prozaik, esejist Luko Paljetak i dalje piše na svom starom dobrom talijanskom pisaćem stroju. Na Večernjakovu natječaju sudjeluje petnaestak godina, a do sada je osvojio jednu prvu i dvije druge nagrade.
Što vas je inspiriralo za “Ružičasti kontejner” koji ima i socijalnu dimenziju?
– Ova naša svakodnevica. Mnogi ljudi žive od prekapanja kontejnera i vrećica za smeće. Vidjevši to, htio sam napraviti priču koja neće biti samo sociološki i politički obojena, u obliku pamfleta, nego će biti i “romantizirana”, ako je to moguće. Htio sam priču u obliku neostvariva sna nekog čovjeka koji je zatvoren u svoj kontejnerski svijet, ali želi doživjeti nešto lijepo i vidjeti i u tome neku budućnost iako osjeća bezizlaznost svog položaja. Pozicija toga čovjeka koji je obilježen kao pojedinac, ali je i predstavnik svečovjeka, bila je vrlo zahvalna za kratku priču.
Na kraju ste je ipak zašarenili?
– To je taj ružičasti dio. Ružičasta boja je, do sada barem, bila boja lijepog sna. Druga je stvar što taj san postaje banalan i jeftin u vremenu koje proizvodi samo zvijezde, a tama je i dalje jednako tamna. Nije čudno što ružičastu boju kiša na kraju spere i sve vraća u zeleno. Ako se igramo simbolike, zeleno je boja jedne čudne nade. U renesansi je zeleno bila boja vjernosti i ljubavnika. Sjećate se sjajne pjesme koju je Henrik VIII. skladao za Seymouricu pa je nosio i zelene rukave. Moj lik nema ime i postaje apsurdno komičan u potrazi koja je započela situacijom kada pronađe bocu za ulje s porukom “čekaj me kod ružičastog kontejnera, to će za nas biti spas”. Ta poruka može biti nečija igra. A igra može biti ljudska, ali i igra Apsoluta.
Može li ta priča biti nukleus drame?
– Može, ali trebalo bi joj dati unutarnju napetost, dinamiku, protuheroja i korijen sukoba. To ne bi bio težak posao, nadam se ni za mene, premda odavno ne pišem ni drame. Pisao sam najviše za radio, ali onog trenutka kada sam otkrio da moj model teatra, koji se zasnivao na farsičnosti i otklonu od realizma, više nije privlačan redateljima, kada sam shvatio da je došla druga, čak i klanovski umrežena generacija pisaca, prestao sam pisati za teatar, a onda i za radio. I tamo je došlo do smjene generacija i smjene aktualnosti tema. Sve je više prevladavala dokumentaristika, koja me ne zanima.
Ali u nedavnoj zbirci pjesama jako ste se oslonili na svakodnevicu. Je li to bio eksperiment ili teza?
– Bio je i eksperiment, ako mislite na zbirku “Crna kronika”. Nju sam naslonio na najgrublji sirovi materijal koji se može naći u rubrikama crne kronike i oglasa dnevnih novina. Htio sam pokazati ono što sam čuo od svojih profesora, da i u kaznenom zakoniku ima poezije. Ako ubojstvo pretvorite u staru škotsku baladu, ono počne dvostruko djelovati. U podzemnom sloju događaj je jednako opisan, a poetika, metrika i zvuk djeluju na višem nivou. Time ili podcrtavamo svu ozbiljnost događaja ili minoriziramo događaj na način na koji to radi svakodnevna učestalost takvih zbivanja. U trećem dijelu knjige htio sam do krajnjeg apsurda dovesti situacije koje se pojavljuju u sapunicama i telenovelama, a koje su postale model našega ponašanja u životu. Mi živimo na način sapunica.
Ostatak razgovora možete pročitati u Večernjakovu prilogu Obzor koji izlazi subotom.