Bez razmišljanja 1991. ključna je godina u našoj povijesti, no 2021. ne čini se da se ona u javnosti doživljava proporcionalno svojoj važnosti. Točno je da 30 godina kasnije opet živimo u jednom posebnom vremenu, no ipak… Nagrađivani dizajner Boris Ljubičić odlučio se 1991. prisjetiti na svoj način, reprintom četiri svoja važna dizajna napravljena upravo prije 30 godina. Ljubičić će za sebe reći da je poprilično zagonetna osoba. Ne drži puno do svoje prave biografije. Svoj anegdotski CV objašnjava svojim dizajnom i citatom: rođen na Long Islandu, zaboravio materinski jezik i naučio hrvatski.
Zašto mislite da se 30 godina od važnih događaja ’91. ne slavi kako bi se možda očekivalo?
Htjeli to oni ili ne, to je osnova naše novije povijesti. Odmak od 30 godina prilika je za neku povijesnu izložbu, primjerice susjedi Slovenci to su napravili. Nacionalni ponos je pao, izgubio se, sve dnevno je važnije... Cijenimo još samo sportske rezultate kad se dogode.
Zašto ste odlučili otisnuti svoje tadašnje plakate?
To su četiri dizajna kojima je definirano vrijeme. Sve je počelo rušenjem Berlinskog zida, to je najvažniji svjetski događaj druge polovice 20. stoljeća. Motiv je realiziran kao narodna poslovica „Vrč ide na vodu dok se ne razbije!“ Berlinski zid bio je pojam o dva svijeta ili bloka: zapadni i istočni. Pokušaji Mađarske, Češke kao i Hrvatske 1971. završili su diktaturom i robijom uglednika. Nakon razbijanja Berlinskog zida sve je bilo moguće... Plakat sam potpisao kao Međunarodni dan muzeja u nakladi Muzejsko-dokumentacijskog centra i moram zahvaliti gospođi Branki Šulc koja ga je prihvatila. Rad je u početku bio odbijan na izložbama, jer su ga doživljavali samo kao fotografiju. Danas se on nalazi u svjetskim pregledima dizajna, a nagrađen je prvom nagradom u Rimu 1991. na širu temu Media save art! Također, to je jedini rad iz Hrvatske koji je objavila web-stranca Daily Art, uz Picassa, Van Gogha i druge velikane lijepe umjetnosti. Budući da je njegova priprema nestala, morao sam je ponoviti. Sad je malo svjetliji i ponovno je na njemu tekst Međunarodni dan muzeja, ali 2021.
A što je s vašim plakatima iz vremena našeg rata?
Plakat KRVATSKA! 1991. obilježila je puna agresija na Hrvatsku. Mnogi ga hvale, ali ne žele ga držati na zidu jer ne podnose krv, koja je fotografski prikazana. Zanimljivo da je između ostalih međunarodnih objava i izložbi na kojima je pokazivan ušao u knjigu „100 plakata za jedno stoljeće“. To je impresivan pregled 20. stoljeća samo plakatima, od kojih svaki ima potpis i broj. Broj 1 je otac plakata Toulouse Lautrec, ali tu su i glavni akteri stoljeća: Hitler, Lenjin, Staljin, Kennedy pa Marilyn Monroe, čak boca piva, skije i na broju 100 KRVATSKA! Dakle, jedan plakat svojim dizajnom stavlja Hrvatsku u svjetski pregled događaja 20. stoljeća. Bilo je i domaćih prigovora da zamjenu slova u nazivu nitko izvan Hrvatske neće razumjeti. Jedan političar tada je rekao: „Mi smo Hrvatsku tek dobili, a vi je ne znate ni napisati!“ Odlučio sam napraviti i englesku verziju „The tie is Croatian“, s krvavom kravatom, jer kravata simbolizira Hrvatsku, a krv agresiju... „Voliš li Hrvatsku?“ kombinira „V“ kao pobjedu i „?“ kao vješalicu na kojoj je maskirna odjeća... lice osobe je zamućeno, jer je to poziv svima koji žele braniti svoju Hrvatsku. Taj rad nije dobio pozitivnu ocjenu i kritiku u tadašnjim tiskovinama, ali bio je loše otisnut i široko distribuiran u velikoj nakladi. Na plakatu “Vukovar” ispis riječi u nestajanju nastao je 18. studenoga u 7 sati 1991. To jutro nije se na Radio Vukovaru javio novinar i pjesnik Siniša Glavašević. Odveden je i strijeljan, a Vukovar je razrušen i okupiran. Moj ispis bio je na papiru veličine 2 x 2 cm. Korišten je za doplatnu poštansku marku jer još nismo imali pravo na hrvatsku marku, a kasnije za sve projekte Gradskog muzeja Vukovar u egzilu. Ovaj autentični, usuđujem se reći povijesni dokument bezvremenska je grafika koju sam nakon 30 godina tiskao u pozitivu i negativu u samo 20 autorski potpisanih otisaka. Prva dva otiska otkupio je MSU u Zagrebu.
Zašto niste napravili neke nove, ne bi li to bilo svježije, a i privuklo bi više pažnje?
S ovim odmakom usuđujem ih sam ocijeniti: to su slike vremena koje ostaju kao povijesno pamćenje. Ja se izražavam vizualnim jezikom, pisci tekstom. I njihovi uraci ponavljaju se u novim i novim izdanjima, ali se ne mijenjaju. Neki od ovih plakata prošli su ispod radara i danas ih više nema... Mlađe generacije nisu ih mogle ni vidjeti, možda su ih neki ljudi sačuvali kao svoju uspomenu na vrijeme i događaje, ali, primjerice, u muzejima ih uglavnom nema. Zaključujem da su dobrim dijelom bezvremenski i da na ove teme ne mogu napraviti bolje i druge. Moglo bi se i protumačiti kao ono „što si radio ‘91.?“
Da sada idete raditi nove plakate, kako bi oni izgledali?
Moram naglasiti da su svi ovi dizajni samoinicirani i isto tako realizirani bez potrebne potpore. Opet bi to bio isti koncept, ali u drugom vremenu. Jedan od njih je „Ne okrećite leđa Hrvatskoj“, realiziran je 2007. Godine 2011. realizirao sam deset različitih džamboplakata polijepljenih po cijeloj Hrvatskoj. Tekst na njima bio je: “Trebamo drugu Hrvatsku” i “Ovo je druga Hrvatska”, s naglaskom na dizajn Hrvatske.
Bi li neki drugi medij danas bio prikladniji za slanje takvih poruka?
Elektronički mediji uzeli su primat, ali i na njima se prikazuju dobri plakati i vidi ih mnogo veći krug na globalnom planu.
No opet, je li u ovakvoj šumi informacija kakva je danas uopće moguće napraviti nešto toliko efektno?
Moguće je ako imate originalan pristup. A što se ovih plakata tiče, možda se netko javi da organizira izložbu i njihovu prodaju.
👍Like