Jadran Lazić, fotograf, reporter, paparazzo. Splićanin koji je fotografijama pokorio svijet. Čini se da ne postoji zvijezda koja nije stala ispred njegova objektiva – Johnny Depp, Sylvester Stallone, Judie Foster, Bianca Jagger, David Bowie… U zagrebačkom EU Business Clubu otvorena je izložba 200 njegovih odabranih fotografija. Razgovarali smo virtualno, mi u Zagrebu, a on u svojem domu u Los Angelesu, i dobili uvid u dvije knjige fotomonografija na kojima radi u povodu 50 godina svojeg stvaralaštva.
Pamtite li uopće koliko ste do sada imali izložbi?
Nije ih bilo puno. Nisam tip za izložbe. Prvu sam imao 2007. i onda razmišljao što ću s tim sanducima slika. I odlučio u Zagrebu napraviti dobrotvornu večeru i aukciju. Imao sam 350 gostiju, prodavali su se stolovi za 15.000 kn i skupljeno je 850.000 kn za odjel za fizikalnu terapiju djece s posebnim potrebama bolnice u Splitu.
Osim što ih organizirate, i gost ste dobrotvornih večera. Lani ste sudjelovali u takvoj gala večeri Eltona Johna u povodu Oscara.
Amerikanci to znaju napraviti, od njih sam i naučio raditi aukcije. Kod mene je na izložbi stolica bila 1500 kuna, a ovdje je bila 10.000 dolara. Žena i ja 20.000, ne bih nikada platio toliko da budem tamo, bili smo gosti Sanele Jenkins. To su spektakli, kao u filmovima.
Redovito ste u visokom društvu, je li vam to već postalo normala?
Jest, jest. Nije to ništa posebno.
A kako je bilo u početku, jeste li bili uzbuđeni kada ste fotografirali Davida Bowieja?
Još sam kao mlad u Splitu počeo snimati lokalne zvijezde, Terezu Kesoviju, Mišu Kovača, Borisa Dvornika. Tako da je meni to bilo normalno. Samo bez stresa, što si normalniji, i oni su normalniji.
Gradnju vile na Hvaru započeli ste nakon prodaje fotografija sa sprovoda Brežnjeva. Može li se i danas tako lijepo živjeti od fotografije?
Ne. Taj život i ta vrsta fotografije je gotova, pogotovo za magazine i časopise. Više se ne plaća kao nekada. Vjenčanje Chucka Norrisa bilo mi je plaćeno 100.000 dolara, a sada ne bih dobio ni nekoliko tisuća.
Jesu li društvene mreže krive za smrt magazinske fotografije?
Apsolutno. Celebrityji nemaju više nikakvog razloga da se slikaju jer imaju Instagram. Njihovi pratitelji su nekada bili čitatelji magazina, a sada je sve na Instagramu.
Jesu li društvene mreže utjecale i na povećanje korištenja photoshopa?
Zvijezde su uvijek voljele izgledati lijepo. I ne samo oni, svi. Svi se vole srediti i svi imaju aplikacije da si urede fotografije. I onda ne možeš više nikoga prepoznati. Nije se nekada toliko radilo, ali kada je počela digitala, počeo je i photoshop. Ali uvijek su se zvijezde sređivale.
Iako uvijek napominjete da niste paparazzo, tako vas se najčešće oslovljava. Riječ paparazzo često ima negativne konotacije. Smeta li vas to?
Ja sam bio paparazzo po potrebi. Kada bi neka zvijezda došla u Pariz, pitao bih ih za snimanje, a ako ne može, nisam prihvaćao odgovor ‘ne’ i onda sam nastupao kao paparazzo. Čak sam prve dvije knjige nazvao „Ja, paparazzo“. To mi je bila intrigantna, zanimljiva i lijepa riječ, da bi u trećoj knjizi, nakon ozbiljne ekskluzive sprovoda Brežnjeva, promijenio ovo ‘paparazzo’ u reporter. Ali mislim da paparazzo nije negativna riječ. Ljudi to krivo shvaćaju, to je prava profesija, prava vrsta novinarstva, ti si tu kao detektiv, kao tajni agent. Paparazzo ne samo da treba biti spretan i znati slikati nego treba znati i doći do te slike! To je kao istraživanje, imaš svoje ljude, informatore, a često su informacije stizale i od samih zvijezda. Ako si mu bio simpatičan, dao bi ti informaciju.
Niste se ustručavali ni lagati da biste došli do fotografija...
A služio sam se splitskim fintama. Morao sam.
Šarm, snalažljivost, talent, inteligencija – što je najpotrebnije za uspjeh?
Danas su svi fotografi. Imaju mobitel, uperiš i klikneš, a u ono vrijeme nije bilo tako. Trebalo je staviti film, pa blendu, pa ekspoziciju, pa izoštriti pa nije bilo autofokusa. Nije bilo lako biti fotograf. Ali da bi bio paparazzo, moraš biti i dobar fotograf i snalažljiv i imati poznanstva.
Jesu li vam se sve željene fotoreportaže ostvarile?
Pa da, uglavnom što sam htio, to bi se i ostvarilo. Jednom me novinarka pitala imam li formulu za uspjeh, a ja sam se nasmijao. Formula ne postoji, ali mladi ljudi trebaju znati da mogu ostvariti sve što žele, pitanje je samo koliko to žele. Ako to jako žele, ostvarit će se, samo je pitanje vremena. Ali sve je moguće.
Jeste li onda ostvarili ‘američki san’?
Nikad nisam razmišljao o snovima. Moja je životna filozofija uvijek bila da radim ono što volim pa imam osjećaj da nikada u životu nisam radio. Moja je profesija bila moj hobi. Ponekad sam radio 24 sata, ali nikada nisam imao osjećaj da radim, nego uživam.
Na prepad ste uhvatili i Stallonea. Kako je to izgledalo?
Gazda mi je dao zadatak da idem u Budimpeštu snimiti Stallonea i dao mi savjet da novac razmijenim na crno na ulici. I šetam se ja ulicom, imao sam 300 dolara, dođu dvojica, odvedu me u uličicu i trebaju mi dati 10.000 forinti. Broje lovu i jedan kaže: “Policija.” Ja dam dolare, on mi ugura forinte, veliki snop. Ja izađem, nigdje policije. Uzmem taksi, pogledam forinte, nisam ih nikad vidio. I od 10.000, meni u rukama 500 forinti. Kažem gazdi: “Dobar ti je bio savjet” i on umre od smijeha. Kaže i njemu se to dogodilo pa je morao prodavati opremu da bi se vratio... Agencija mi plati hotel i čekam ja Stallonea. Izlazi on, ja ga snimim, a on gleda otkud u Mađarskoj paparazzi, nije to očekivao. Bio je mlad, simpatičan i ja ga malo na šarm pitam može li još koja fotografija. I pristao je. Poslije sam ga sreo u Los Angelesu, a napisao mi je i nekoliko rečenica za fotomonografiju.
Snimali ste mnoge slavne žene, nerijetko i gole. Jesu u Splitu bili ljubomorni?
Kad sam im rekao da idem u Pariz, rekli su mi s podsmijehom da tamo samo mene čekaju. Ekipo moja draga, ako ne odem, neću saznati čeka li me tko ili ne. Taj inat me održao. Teški su to bili dani, danima nisam imao što jesti, ali nisam htio dati im gušta i vratiti se. A poslije, kad bih se vratio, pa rekao da slikam gole ženske po Parizu, ludjeli su. Onda nisu govorili o ljepoti fotografije, bilo bi samo jesi li je ili nisi, to ih je najviše zanimalo.
U svoje još neobjavljene fotomonografije uvrstili ste i fotografije Jean-Claude Van Dammea, ali s njim niste ostali baš u najboljim odnosima?
Tim ljudima ne možeš zamjeriti. To je tipična hollywoodska priča; kad postanu zvijezde, izgube se i nisu više ono što su bili. Nakon što mi se pet, šest godina nije javljao, ipak sam mu pomogao da demantira navode o drogiranju, a onda me htio tužiti jer ja, kao, lažem da se on ne drogira. I otad se nismo čuli.
Kako vam se život promijenio u pandemiji?
Čak mi je malo i dobrodošla. Imao sam vremena posvetiti se svojoj knjizi. Moj prijatelj Goran Milić u Los Angelesu ima jedan od najboljih talijanskih restorana, a ja, jer volim papati, volim i kuhati pa sam mu dao zadatak da me istrenira. I tako da sam dva-tri puta tjedno išao k njemu i svaki dan naučio raditi nekoliko jela pa sam se spremio za ljeto kada mi prijatelji dođu na Hvar. Bit će iznenađeni.
A kakvu glazbu sluša Splićanin s američkom adresom?
Od glazbe slušam tri vrste – Oliver, Oliver, Oliver. Kad je umro, bio sam na Hvaru, ali nisam otišao na sprovod jer nisam htio vidjeti da ga pokapaju. On za mene i dandanas živi.
