U nedjelju 12. rujna u paviljonu Guvernerove palače u Rijeci počet će 14. Vrisak, riječki sajam knjiga i festival autora, i to dodjelom VBZ-ove nagrade za najbolji neobjavljeni roman. A već drugog dana festivala u zgradi Exportdrva gostuje jedan od najvećih pjesnika današnjice Abdellatif Laâbi, Marokanac s francuskom adresom. VBZ mu je ne tako davno objavio zbirku “Stablo pjesama, osobna antologija” u prijevodu Lee Kovacs. Knjiga je objavljena uz potporu Kreativne Europe u sklopu projekta Na margini. Osim marokanskog pjesnika, u Rijeku stižu i brojni drugi pisci i prevoditelji poput Semezdina Mehmedinovića, Mile Stojića, Aleksandra Prokopieva, Dragana Velikića, Ognjena Spahića...
U Hrvatskoj je objavljena vaša cjelovita zbirka “Stablo pjesama, osobna antologija”, kao i izbor pjesama u antologiji književnosti iz Magreba. Što vam znače ti prijevodi na hrvatski jezik, koji u odnosu na francuski i arapski ima malo govornika?
To mi, prije svega, govori da je hrvatska intelektualna i kulturna sredina mnogo otvorenija za suvremenu, živu književnost od nekih drugih sredina, bez obzira na to odakle ta književnost dolazila. A to mi mnogo znači. Za usporedbu, u Rusiji, primjerice, postoji tisuću puta više govornika. Međutim, osim nekoliko tekstova u časopisima, nijedna moja knjiga nije prevedena u toj zemlji.
Budući da pišete na francuskom jeziku, osjećate li se i francuskim piscem?
Ne bih se kao pisac svrstavao u takve kategorije. Neki me vole nazivati francusko-marokanskim piscem. Drugi pak o meni govore kao o marokanskom piscu koji piše na francuskom. No mene to ostavlja potpuno ravnodušnim. Više volim biti dio onoga što je Édouard Glissant nazvao “književnost svijeta”. Prošlo je već više od jednog stoljeća otkako su se književnosti počele emancipirati od nacionalne pripadnosti. Prijevodi književnih djela iz svih područja života brojniji su nego ikad. Niste li primijetili da najviše čitamo autore koji dolaze iz drugih zemalja? Po meni, stoga, nije najvažnije odakle dolazimo, nego ono što govorimo, osobni senzibilitet pisca, njegov vlastiti, samo njemu svojstven jezik koji uspijeva stvoriti unutar jezika na kojem piše, ono svjetlo koje donosi o ovom ili onom ljudskom kontinentu ili o ljudskoj sudbini općenito.
Iz Maroka ste se odselili dosta davno, nakon dugogodišnjeg zatvora. Kakav status danas imate u Maroku?
Živim u Francuskoj, gdje se mogu u potpunosti i slobodno baviti svojim zvanjem pisca, no moje veze s Marokom su neiskorjenjive. I dalje s posebnom pozornošću pratim sve ono što se događa u toj zemlji. Mislim da mogu, bez lažne skromnosti, reći da sam sudionik u svim borbama koje se tamo vode protiv nepravdi, nejednakosti, napada na ljudsko dostojanstvo i, naravno, u korist slobode govora, stvaranja i mišljenja, ravnopravnosti spolova i tako dalje.
Osim pjesama, pisali ste i romane, drame, eseje... Ima li poezija ipak povlašteni položaj u vašem opusu?
Da, dotaknuo sam se svih književnih žanrova, eseja također, a tu su i moji prijevodi prilično velikog broja suvremenih arapskih pjesnika na francuski jezik. Ali ona “tvrda jezgra” mog identiteta na kreativnom polju ostaje poezija. Za mene je ona poput nekog lonca gdje su se kalile moje etičke vrijednosti, jedinstveno sredstvo spoznaje, vizije, intuicije, duhovne potrage, način potvrđivanja moje prisutnosti u svijetu uz one koji su mi bliski. Tu ću se zaustaviti s njezinim vrlinama, jer ima ih još nebrojeno mnogo.
Nedavno ste bili finalist ugledne američke nagrade Neustadt. Koliko su u vašoj literarnoj karijeri bile važne nagrade?
Književne nagrade imaju tu odliku da skreću pozornost na stvaralaštvo nekog pisca. Pogledajte koliko je gotovo nepoznatih autora, barem široj javnosti, dobilo Nobelovu nagradu te su oni od tada zauzeli svoje zasluženo mjesto u povijesti književnosti. Osobno, uvijek nastojim sačuvati svoju mirnoću po tom pitanju. Kad mi tu i tamo dodijele neku nagradu, smatram je dobrodošlom. No činjenica da nisam dobio neku nagradu neće me spriječiti da mirno spavam.
U Francuskoj vaša djela objavljuje i Gallimard. Je li teško doći do tako prestižnog nakladnika?
Da, to je izuzetno teško. Pa čak i ako ste objavili knjigu ili dvije u toj kultnoj izdavačkoj kući, to vam ne jamči novo objavljivanje. Veliki izdavači, bez obzira na to koji, opčinjeni su fatamorganom bestselera. Dakle, ako vaša knjiga, iz razloga koji su potpuno izvan vaše kontrole, bude ocijenjena kao slabo ili potpuno nekomercijalna, neće imati velike šanse za objavljivanje. Treba jasno reći, danas smo svjedoci ubrzane komercijalizacije “kulturnih proizvoda”, uključujući i književnost, naravno.
Od tzv. Arapskog proljeća prošlo je dosta vremena. Kakvo mišljenje imate o tom fenomenu nakon što su se ti događaji pomalo slegli?
Ono što nazivamo Arapskim proljećem bio je jedan poseban trenutak u suvremenoj povijesti arapskih društava. Između ostalog, otkrio je da su ta društva, suprotno svim klišejima i predrasudama, prožeta snažnom i istinskom težnjom za pravima i slobodama potpunog i cjelovitog građanskog društva, za društvenom pravdom, za boljom budućnošću koja će okončati desetljeća, ako ne i stoljeća, ugnjetavanja i poricanja ljudskog dostojanstva. Bilo je to proljeće mnogih nada, ali nažalost pretvorilo se u zimu zato što snage promjene nisu imale vremena da se organiziraju te da artikuliraju i razviju model novog društva, koji bi bio kadar privući podršku svih njegovih slojeva. Ali nemojmo se zavaravati. Vatra rasplamsana tim proljećem još uvijek tinja ispod pepela!
Kakav status ima poezija u francuskom društvu?
Mislim da je u boljem položaju danas nego prije petnaest ili dvadeset godina. Primjećujem tu strast za poezijom i uzbuđenje još od vremena kad sam počeo putovati diljem zemlje i javno čitati svoje tekstove. Oni su s vremenom sve više i više rasli. Treba također reći i da se svijet nakladništva poezije jako promijenio i proširio, iako je većina izdavačkih kuća posvećenih poeziji uglavnom skromnijih okvira, čak i vrlo skromnih. No možda je ipak najvažniji faktor pojava pjesničkih iskustava koja su okrenula leđa onima kakva su prevladavala sedamdesetih i osamdesetih godina. Novi lirizam pa čak i novi realizam upravo ponovno cvjetaju. Osim toga, ženski glasovi počinju zauzimati važno mjesto u suvremenoj poeziji i donose joj drugi senzibilitet, drukčiji tonalitet i neporecivu snagu.
Al nijedan se nikad nije zahebo nego strog morao je na Zapad. Sto nije morao otic u Nigeriju, Saudijsku Arabiju i tako.