Nevjerojatno mnogo ljudi, naročito stranaca zastaje pred Salonom Galić u Marmontovoj ulici u Splitu i doslovce bulji udarajući nosom u staklo. Virkaju, gledaju, mjerkaju, a onda se odvaže i uđu razgledati izložbu “Vučine – vučji sat” strip-autorice Sonje Gašperov. I oduševe se. S umjetnicom smo razgovarali u Salonu Galić, u kojem tvrde da je ovo jedna od najposjećenijih izložbi.
Prikazali ste desetogodišnji presjek svojih radova, je li ovo ujedno i završnica serijala “Vučine”?
Možda je ovo kraj, a možda će ostati u tragovima. Smatram da se svaki umjetnik mora razvijati, a ne zatvarati u siguran put. Imala sam nekad alter ego, Bambija. Napravila sam 24 njegove statue od kartona i umlatila ih letvom. Nakon toga došle su Vučine. Prava je bit autora vraćati se početku, korijenima, impulsu i pronaći zanimljiv put stvaranja. Svakim svojim albumom stripova pokušavam izlaziti iz “sigurne zone”. Inače, ovo je moja treća samostalna izložba u Salonu Galić. Prva, “Mišolovka”, bila je moj diplomski rad. Cijeli galerijski prostor bio je pretvoren u mišju rupu, dok su u drugom dijelu bili mačji manifesti. I mali robot miša s detonatorom i glazba iz Toma i Jerryja. Postavljala sam pitanje – tko će pobijediti. Druga izložba zvala se Autoportret. Ja na deset slika, a u svaku pokušavam ući kao eksperiment. Jedna je nacrtana ugljenom, premazana ljepilom pa zakopana u dvorištu kuće. Izvadila sam je, istresla zemlju i ostali su slojevi slike. Drugu sam radila u akrilu s raznim premazima. Tih deset slika listalo se kao kadrovi u animaciji, ali mogli su se gledati i zasebno.
Diplomirali ste slikarstvo na Umjetničkoj akademiji u Splitu. Odakle ljubav prema stripu?
Po završetku Akademije krenula sam paralelno slikati, crtati strip i pisati prozu. Nagrađena sam za zbirku kratkih priča, a imala sam i puno izložbi, ali u stripu sam se najviše našla. Otkrila sam da je savršen medij za ispričati priču između slikarstva i proze. Svake godine izdala sam po jednu priču – album. Za posljednji je trebalo puno više vremena jer sam se odlučila za detaljniji pristup. To stvaranje trajalo je oko dvije godine.
Zašto kažete da ste oko dvije godine “živjeli u mraku”?
Crtala sam uglavnom od ponoći do osam ujutro. Ta priča prožeta je tmurnom atmosferom i kišom. Slušala sam tjeskobnu glazbu. Zato sam je nazvala “Vučji sat”. Dokazano je da se oko četiri sata ujutro događa najviše suicida, ljudi su najranjiviji i najlabilniji između noći i svitanja. Rad noću je naporan i težak. No cilj mi je bio da to bude neki novi žanr, da se dobije atmosfera bezizlaznosti s tračcima nade. Sada radim danju, i to na jednom scenariju koji će biti mješavina veselih i pozitivnih stvari.
Zašto su na vašim radovima gotovo uvijek životinje?
Kad su Vučine krenuli, na sebi su imali patentni zatvarač. Na kraju stripa od 24 table strgnut je i vidi se da je riječ o čovjeku. Lakše mi je kroz životinje govoriti o ljudima, o njihovim lošim i dobrim stranama. Nikad ne kritiziram izravno, međutim mnogi se mogu poistovjetiti. U proteklih deset godina napravila sam i sedam stotina stranica strip-dnevnika. Sada mislim da je došlo vrijeme za jednu metapriču, za priču s ljudskim i životinjskim karakterima koji simboliziraju ljude. To mi je izazov. Izići iz komfora.
I vaš suprug Ivan Marušić je strip-autor. Kako funkcionira brak dvoje umjetnika?
S obzirom na to da imamo malo dijete, nekako smo podijelili kućanske poslove. Jedan dio dana kreira on, a drugi ja. Dobro to funkcionira. Dogovaramo se oko radova u smislu da pomažemo jedno drugome sagledati djelo iz drugog kuta. Uskoro ćemo imati zajedničku izložbu u Galeriji Vaska Lipovca u okviru Sveučilišta u Splitu. Radili smo zajedno miša i mačka. On bi jednom tjedno napravio tablu, ja bih je bojila. Super je to prošlo na internetu. Možda jednog dana od toga izdamo knjigu. Bilježim ideje, pravim grube skice za novi album. Izazov mi je veliki, debeli strip. Dala sam si zadatak da ima od tri stotine do pet stotina tabli.
Asistentica ste na Umjetničkoj akademiji u Splitu, koliki je tamo interes za strip?
Predajem crtanje i crtanje akta. Jako je zanimljivo, posebno kad dobijem povratnu informaciju od studenata, kad krenu nekim svojim putem. U Hrvatskoj je sve više ljubitelja stripa. Posebno su se u vrijeme pandemije ljudi povukli u kuće i počeli pratiti stripove. Sve je više djevojaka koje crtaju stripove. Imamo jake autore i albume. Pojavilo se i pet-šest strip-časopisa s autorskim stripovima što je odlično. Imamo i super izdavače. Kad sam bila tinejdžerica, nisam imala gdje kupiti strip. Sada se ozbiljnije shvaća, počeo je ulaziti u galerije. I djeca se “kače na strip”. Roditelji mi pišu da ih moraju skrivati. Kći strip-autora Krešimira Biuka, koja se isto zove Sonja, htjela me upoznati. Po mojim Vučinama napravila je stotinu stranica stripa!
Pripremate i novi album s čudnim radnim naslovom “Prve tri su najvlažnije”?
To je nastavak mojeg strip-dnevnika, ali sada s djetetom. Bilježim ispade svoje kćeri koje ću staviti u formu stripa da joj ostane za sjećanje.
Svoje stripove objavljivali ste i u novinama?
Moje Kuje su super prolazile, ali rekli su mi da trebam ubaciti malo politike. Ja to ne želim. Bježim od negative, zanima me stvarati svjetove daleko od svega. Paralelno se bavim i kolekcionarstvom.
Što skupljate?
Igračke! Sanjam o hangaru ili muzeju gdje ću ih izložiti, gdje će djeca interaktivno sudjelovati, a ja crtati. Imam više od tisuću i sto kutija samo lego-setova. I još koječega. Sakupljam ih dvadesetak godina.
