O, kakav prekrasan dan! Vjerojatno nema ljubitelja sage o pobješnjelom Maxu koji prikazivanje "Furiose" u kinima nije bar za trenutak ocijenio ushitom Nuxa (Nicholas Hoult) iz prethodnog filma "Pobješnjeli Max: Divlja cesta". Prošlo je skoro desetljeće otkad je Furiosa jurila ekranom, no nitko nije zaboravio njezin lik, kao ni Maxa s kojim je sve počelo. Sad već prilično davne 1979. 34-godišnji bivši liječnik George Miller snimio je film ceste "Mad Max" koji je u nas ne baš najspretnije preveden kao "Pobješnjeli Max". U duhu izvornika bolje bi zvučalo kratko "Ludi Max" ili barem "Bijesni Max", no predugački pridjev ipak se s vremenom udomaćio.
Max Rockatansky (Mel Gibson) imao je obitelj i posao koji voli, a onda se svijet oko njega počeo rušiti. Civilizirani poredak je nestao, motoristička banda ubila mu je ženu i sina, a on se pretvorio se u ljušturu punu želje za osvetom. Miller je raspolagao s tek oko 300 tisuća dolara, no zato je imao puno maštovitosti, sposobnosti i snalažljivosti. Većinu statista platio je pivom, motoriste su "glumili" stvarni članovi moto bande, Gibson je još studirao glumu pa je radio za kikiriki, a većina novca otišla je na jurnjave i slupane automobile. Ništa ranije snimljeno nije se moglo usporediti s Millerovim filmom. Dotad je već snimljena cijela hrpa filmova ceste i auto jurnjava, no "Pobješnjeli Max" imao je dašak distopijske postapokalipse. Danas je to opće mjesto američkog i svjetskog filma, no u ono vrijeme postapokaliptični svjetovi bili su u zanimanju ne baš brojnih frikova koji su se palili na znanstvenu fantastiku, prvenstveno pisanu.
"Pobješnjeli Max" ostavio je priličan utisak gdje god je prikazivan. Donekle iznenađujuće zvuči podatak da Amerikanci nisu gledali "Mad Maxa" u kinu. Automobilska nacija kao što je Amerika snimala je niz rado gledanih filmova o auto jurnjavama (npr. "Točka nestajanja" Richarda Sarafiana), no Millerov film ih je zaobišao. Možda zbog postapokaliptičnog scenarija, a možda zbog jako izraženog australskog izgovora (koji je u kasnijim nastavcima elegantno izbjegnut), tek nakon uspjeha drugog filma vidjeli su i ovaj.
Stoga je nastavak, snimljen dvije godine kasnije, u Americi prikazivan pod naslovom "Road Warrior". Za ostatak svijeta koji je gledao prvi film bilo je predviđeno jednostavno "Mad Max 2", a u bivšoj je državi film prikazivan pod naslovom "Drumski ratnik" (danas koristimo naslov "Pobješnjeli Max 2: Cestovni ratnik"). Mala, gotovo intimna priča o gubitku i osveti u nastavku je dignuta na puno višu razinu. Grupa ljudi koji su se usred ničega organizirali u surogat civilizacijskog društva i proizvode naftu, a terorizira ih moto banda mogla se shvatiti kao alegorija na cijeli svijet koji je upravo prolazio kroz jednu od naftnih kriza. Do danas najbolji film serijala stoga je seciran iz raznih pozicija. Najlakše ga je bilo tumačiti preko vesterna. Krug kojim su naftaši branili svoje postrojenje krug je u koji su karavane slagale svoje kočije za obranu od indijanskih napada. Završna potjera za cisternom lako priziva u sjećanje napade na poštansku kočiju u istoimenom filmu Johna Forda. Max je tipični usamljeni vestern-profesionalac, samo što nije revolveraš, nego vozač.
A odnos Maxa i Feral Kida (Emil Minty) jako je inspiriran odnosom pridošlice i dječaka u klasičnom vesternu "Shane". To je tek jedna razina interpretacije, a ima ih toliko da vjerojatno ne bi stale u cijeli ovaj tekst. Jedno od najzanimljivijih, no možda ne i najtočnijih tumačenja, dao je J. Emmet Winn napisavši u časopisu Kinema da "Cestovni ratnik" pleše na glazbu reganizma (u to vrijeme čak je skovan i termin "reganovska zabava" koji je opisivao filmove, emisije, igre itd. u skladu s konzervativnom politikom Ronalda Reagana). Pappagallo (Mike Preston), vođa naftaškog plemena, opisuje svoj imaginarni raj kojem teži kao mjesto na obali gdje je klima blaga, a jedini posao je "razmnožavanje" – što je tipična reganovska konzervativna utopija koja olako zanemaruje pobačaj ili prava žena. Tipičan reganovski akcijski junak (npr. Rambo ili junaci koje je glumio Chuck Norris) zna da je nasilje najbolji mogući odgovor na bilo koju prijetnju ranije opisanom raju. Mnogima je izgledalo kao da je Maxa lako uklopiti u taj okvir, premda je on gledao samo svoja posla i jedva je pristao pomoći Pappagallovu plemenu tek kad mu je nestalo drugih opcija.
Najširu publiku nisu zanimala takva učena tumačenja, a film je bio dovoljno zanimljiv i spektakularan i bez ikakvih interpretacija. U bajkama i legendama uživamo i bez dubljih analiza pa to vrijedi i za mit o Maxu. Završna jurnjava za cisternom bila je spektakularnija od bilo čega sličnog dotad viđenog na filmu. Bilo je to vrijeme prije kompjutorskih efekata, sva prevrtanja i izlijetanja s ceste zaista su se dogodila, a kaskaderi su lomili kosti kako bi kadar bio što uvjerljiviji (školovani liječnik Miller sam je priskakao u pomoć ozlijeđenima do dolaska hitne pomoći). "Cestovni ratnik" bio je toliko izniman da je jednostavno bilo teško zamisliti kuda još može serijal otići a da zadrži jednaku razinu kvalitete. Toga je vjerojatno bio svjestan i George Miller pa je u "Pobješnjeli Max 3" ("Mad Max Beyond the Thunderdome", 1985.) svega nakrcao više nego u prva dva filma zajedno. Bila je tu gomila statista, više lokacija, puno djece, pojavila se i Tina Turner, njezina pjesma "We Don't Need Another Hero" bila je nominirana za Zlatni globus, uz Millera scenarij su pisali još i Byron Kennedy i Terry Hayes, a Miller je uposlio i Georgea Ogilvieja da zajedno režiraju film. Toliko kreativnog potencijala mirisalo je na nešto posebno, no prošli Max bio je remek-djelo, a to se ipak ne snima svaki dan. Nepravedno bi bilo reći da je uz toliko babica film ispao kilav jer nije toliko loš. Loš je jedino u usporedbi s fascinantnim "Cestovnim ratnikom", no bolji je od mnogih tadašnjih filmova, pogotovo nastavaka. No taj korak unazad bio je dovoljan da serijal ode u hibernaciju na 30 godina.
Za to vrijeme Miller je tezgario i mijenjao žanrove, a to čak i nije bilo loše (dobio je Oscar za animirani film "Ples malog pingvina" te još tri nominacije za "Praščić Babe" i "Lorenzovo ulje"), no na spomen njegova imena prva asocijacija je i dalje bio pobješnjeli Max. Gibson je ipak bio malo prestar, tim prije što je priča o Maxu na neki način krenula ispočetka, pa je u filmu "Pobješnjeli Max: Divlja cesta" 2015. ulogu Maxa preuzeo Tom Hardy. Zagriženi poklonici izvorne trilogije još uvijek mu to nisu oprostili, čule su se tvrdnje da Max bez Gibsona nije i ne može biti niti dobar niti punokrvan dio serijala. Ipak je znatno više gledatelja i kritičara uživalo i hvalilo novu spektakularnu maštariju australskog vizionara. Film se brzo prometnuo u senzaciju. Osvojio je šest Oscara, a Miller se morao zadovoljiti samo s još dvije nominacije za film i režiju. "Divlja cesta" bila je istinski spektakl 21. stoljeća u kojem su mnogi opet pronašli tumačenja koja prelaze granice tipičnog akcijskog filma. Premda je Max bio naslovni lik, Furiosa (Charlize Theron) izdigla se kao glavna junakinja i zasjenila Maxa pa su ovaj put prevladavali osvrti na feminizam, položaj i ulogu žena kako u ovom filmu tako i u serijalu.
Danas je već legendarna priča kako je Miller svakom glumcu koji je glumio člana motorističke bande u "Cestovnom ratniku" prije početka snimanja tutnuo u ruku papir na kojem je ukratko bio opisan život lika kojeg glumi. Svaki onaj motorist koji je skakao na jureću cisternu imao je svoju povijest. Gledatelji to nisu znali, ali znao je Miller i znali su glumci, i to je sigurno još jedan razlog zašto je film ispao tako poseban. Isti postupak Miller je nastavio i u kasnijim filmovima. Kad je glumila Furiosu u "Divljoj cesti", redatelj je Charlize Theron u tančine ispričao životopis njezne heroine. Dio toga smo čuli kad je Furiosa Maxu pričala o svojoj prošlosti i svojim motivima, no Miller je o Furiosi znao puno, puno više. Navodno je već u vrijeme snimanja "Divlje ceste" imao gotov scenarij za film o Furiosi.
Taj film sad je pred nama. Miller je temeljit, ne zanima ga napraviti nešto na brzinu i po svaku cijenu, pa smo na "Furiosu" čekali dugih devet godina. Isplatilo se. Još jednom film je nadmašio očekivanja. Desetogodišnja Furiosa (Alyla Browne) živi u nekoj vrsti pastorale, no idiličan život grubo je prekinut kad je otme banda motorista. Njezina majka (Charlee Fraser) pokušava je spasiti, no okrutni Dementus (Chris Hemsworth) je ubija. Furiosu je namijenio sebi, no ipak će je prodati Immortan Joeu (Lachy Hulme) u zamjenu za jeftiniji kupus. U osnovi, priča filma jako je jednostavna i nalikuje na izvorni film: zbog osobnog gubitka Furiosa živi za osvetu. Immortan Joe namijenio joj je ulogu žene u haremu koja će rađati potomke, no Furiosa ima druge planove. Bježi iz harema, reže kosu i pretvara se da je nijemi dječak. Izuzetno je sposobna te brzo napreduje u hijerarhiji. Nakon otprilike sat vremena upoznajemo odraslu Furiosu (Anya Taylor-Joy). Još uvijek se pretvara da je muško i postaje partner Pretorijancu Jacku (Tom Burke). U furioznoj jurnjavi cisterne koju vozi Jack će shvatiti da je njegov pomoćnik mlada žena, ali neće je izdati. Potjeru za jurećom cisternom već smo gledali u drugom i četvrtom filmu pa se može reći da je taj segment filma Miller izvježbao do savršenstva. Premda smo već vidjeli razne varijante jureće cisterne, i dalje su to jednako atraktivni prizori.
No, ako trebate samo jedan razlog da "Furiosu" pogledate na što većem platnu i uz što bučniji zvuk (IMAX je dobar izbor), onda je to bitka na Farmi metaka. Farma metaka jedna je od tri utvrde u Pustopoljini, uz Naftograd druga koju je zauzeo Dementus. Pretorijanac upada u Dementusovu zamku, a Furiosa se bori sama protiv Dementusove vojske. Ta je bitka snimljena, montirana i režirana virtuoznije od bilo kojeg drugog prizora u filmu i spada u najbolje akcijske prizore svih vremena. Kad vozila jure između padajućih zgrada, a Furiosa usredotočeno gađa Dementusove motoriste, sve to izgleda poput precizno koreografiranog akcijskog baleta. Osim kao izuzetna akcijska scena, bitka na Farmi metaka služi i kao uvod u završni rasplet filma i konačni obračun s Dementusom.
Dementus je glavni problem, ili "problem" filma, kako se uzme. Različit je od svih dosadašnjih negativaca serijala. Razmetljiv je, bučan, samodopadan, drzak, bahat – sve što Furiosa nije. Pogledajte pažljivo plakat filma: Furiosa u prvom planu stoji nekako jadno, a Dementus je natkriljuje u pozi nedvojbenog i svemoćnog vođe. Točno to vidimo u filmu. Kad su Dementus i Furiosa zajedno u kadru, Dementus je glavni, a Furiosa je lik s margine kadra. Čak i kad ga Furiosa napokon savlada i zna da je poražen, Dementus je i tada blagoglagoljiv, široko se osmjehuje i gestikulira. Nema veze što je opasan i poremećen, Dementus je šarmantan i privlačan. Ni jedan raniji Maxov negativac, Prstosjek (Hugh Keays-Byrne), Humungus (Kjell Nilsson) ili Immortan Joe ne mogu se mjeriti s opasnom zavodljivošću Dementusa. Chris Hemsworth izjavio je da mu je snimanje ovog filma bilo jedno od najboljih iskustava u karijeri. Mirne duše mogao je dodati i da mu je ovo jedna od ponajboljih uloga u karijeri, ne bi pogriješio, baš kao što neće biti nikakva greška ako dobije nominaciju za Oscar.
Je li Dementus problem ili "problem" filma, to ovisi o gledatelju i njegovim očekivanjima. Kako god ocijenili, genijalac Miller još jednom je uspio iznenaditi sve jer nakon što je u prošlom filmu Furiosa ukrala film Maxu vjerojatno nitko nije očekivao da će sad netko nju zasjeniti. Čak i ako (pre)često pojavljivanje šarmantnog negativca nije očekivano, nitko ne može prigovoriti da je Dementus dosadan ili zamoran. Posebna je priča plišani medvjedić kojeg Dementus nosi na svojoj odori. Počelo je tek kao običan dodatak na kostimu, da bi tijekom snimanja značenje medvjedića evoluiralo u simbol Dementusova života prije radnje filma (Miller sigurno zna sve što mu se događalo u životu). U filmu saznajemo i kako je Furiosa izgubila ruku koju je zamijenila protetikom. Gubitak ruke asocira na šokantan kraj prvog Maxa. I kad smo već kod toga, kao što se Max brutalno obračunao s Johnny Boyem (Tim Burns) na kraju prvog filma, tako se i Furiosa obračunala s Dementusom na sasvim neočekivan način, pri čemu je teško reći čija je sudbina užasnija.
Svijet pobješnjelog Maxa najrazrađeniji je postapokaliptični filmski svijet i jedini koji od pet filmova ima tri izvrsna (drugi, četvrti i peti), jedan jako dobar i tek jedan prosječan (treći). Miller je najavio da želi snimiti još dva filma o tom svijetu. Kao sljedeći projekt najavljen je film "Pustopoljina" ("Wasteland"). To je priča o Maxu koja se događa godinu dana prije "Divlje ceste", Hardy će ponoviti ulogu Maxa, a imat će i psa, poput Gibsona u drugom filmu. Znajući koliko temeljito priprema filmove, pitanje je hoćemo li i kada to gledati. Kad god to bilo, jednom kad se "Pustopoljina" pojavi u kinima, bit će to još jedan prekrasan dan.