Milenijalci koji su odrastali devedesetih poznaju radost svojih prvih VHS videorekordera kojima bi snimali – sve. Upravo s tom radošću, koja prelazi granice velikog platna i koja s toliko nostalgije te nježnih i toplih osjećaja služi i kao svojevrstan vremeplov, započinje uradak Emilije Gašić "78 dana". Tri sestre snimaju, bilježe obiteljske trenutke – simpatična zadirkivanja najmlađe sestre Tijane koju od dragosti zovu Tića, pubertetske mušice starijih Dragane i Sonje, roditelje koji gledaju televiziju ili slažu pasijans na kompjutoru. Bezbrižno je i lijepo snimati, iako se non-stop pribojavaju da se nešto strašno sprema. "Mama, hoće li i nas bombardirati?" upita u jednom trenutku jedna od sestara. Majka je utješi negativnim odgovorom, ali sve se mijenja kada im otac bude mobiliziran jer… NATO bombardira SRJ. Curke nastavljaju bilježiti svoje dane kako bi tati sve mogle pokazati kada se vrati.
Cijeli je film snimljen u maniri dnevničkih zapisa i zapravo bi mu sjajno pristajao i naziv knjige Adrijane Jevtić koja se bavi istom tematikom "Dnevnik jednog proljeća: 78 dana". I u knjizi, naime, svoje priče donose djeca i tinejdžeri. Ne samo da film izgleda kao dnevnik, nego je ono što je još primamljivije i neobičnije u cijelom uratku to da se čini kao da je sve ispričano kroz objektiv VHS kamere. Ta dokumentaristička estetika toliko je živa da bi "78 dana", da se ne zna da je riječ o igranom djelu, mogao proći kao skup videodokumenta izvađenih iz nečije kućne arhive. Estetika filma jednostavno je fenomenalna i time je cijela priča vjerodostojnija. Lakše se suživjeti s njom, posebice jer 1999. godina i nije bila baš toliko davno i sjećanja na nju poprilično su živahna. Osim atmosfere koju donosi odabir estetike na koji se odlučila Gašić, dušu filmu svakako daju tri mlade glumice koje tumače sestre – Milica Gicić, Tamara Gajović i Viktorija Vasiljević, među kojima je posebno spektakularna potonja.
Sigurno je da tomu u prilog ide i dobro raspisan lik male Tijane. To urnebesno zabavno dijete zaista je užitak gledati! Iako se sestre zabavljaju snimajući svoju svakodnevicu, posebice kada im u susjedstvo na selo dođu Mladen i Lela koji su pobjegli iz Beograda, u zraku ipak vlada slutnja. Ta prijateljstva čine se kao da im izvanjski svijet ništa ne može. I koliko god njihov bezbrižni i šareni mikrokozmos bio snažan, strah koji svi osjećaju ipak je strašniji. I zorno prikazan. U filmu najgore situacije koje su likovima izazvale najveće traume nisu eksplicitno izrečene. No, nema ni potrebe za tim jer je sve i više nego jasno u povremeno ulovljenim pogledima i replikama. A o kolikim je traumama progovorio film, najjasnije govori posljednja scena, kojom se jednostavno "zakucalo". Scena je to koja istovremeno i slama srce i budi ljutnju, a svakako bi mogla poslužiti i kao opomena.
2. Zvijer (Subversive Festival)
Ljubavna priča koja se proteže od 1910. preko 2014. do 2044. godine zapravo je bajka razlomljena u tri različita vremenska u okvira. U svakom se susreću Gabrielle (Léa Seydoux) i Louis (George MacKay), ljudi između kojih se razvila ljubav (očito), ali više od svega razvio se – strah od emocija. Štoviše, u bližoj budućnosti Gabrielle se odlučuje podvrgnuti procesu kojim će pročistiti svoje emocije, no ne tako što će ih objasniti ili razriješiti, nego potpuno eliminirati. To se događa tako što putuje kroz svoje prošle živote i prisjeća se svih osjećaja zbog kojih se danas muči. Skokovima iz sadašnjosti u prošlost(i) postaje jasno da Gabrielle nisu mučili osjećaji koliko strah od njih. I upravo je zvijer iz naziva filma taj strah. "Zvijer" pokazuje kako bi život izgledao kada bi ljudi bili lišeni emocija. Ideja o njihovu brisanju, a sve s ciljem kako bi čovjeku bilo "lakše", neodoljivo podsjeća na premisu "Vječnog sjaja nepobjedivog uma". Isto tako, neodoljiva je i sličnost sa zaključkom koji implicira da je zabluda misliti kako prošlost nije važna, ali još više kako je besmisleno opirati se sudbonosnim susretima. Neobična priča koju suvereno predvodi jedna od najtalentiranijih glumica danas bez sumnje ostavlja snažan dojam.
ZF, Francuska, 146 min
Režija: Bertrand Bonello
Glumci: Léa Seydoux, George MacKay
"78 dana" je tipičan uradak srpske političke propagande vezano uz opravdanu reakciju NATO-a. Ta bombardiranja su zanemariv događaj u odnosu na ono što se događalo u BiH i Hrvatskoj.