Izdavači najčešće dobro poznaju mračnu prirodu pisaca čije knjige tiskaju, pa donekle možemo vjerovati Ottu Penzleru iz američke izdavačke kuće Penzler Books kada je povodom smrti svoje štićenice, velike spisateljice i kultne persone književne queer povijesti, Patricije Highsmith, 1995. oštro ustvrdio: “Bila je zlobno, okrutno, tvrdo i neljubazno ljudsko biće koje nikada nije voljelo. Nikad nisam mogao proniknuti u takvo što”, pa dodao: “Ali knjige su joj bile naprosto briljantne.”
Pa iako je za života Patricia Highsmith patila od elitističkog zaziranja prema svrstavanju u kriminalistički žanr opravdavajući se kako piše priče, a to što se u njima pojavljuju ubojstva ne čini ih odmah kriminalnima jer njena su ubojstva u većini slučajeva opravdana, to joj nije pomoglo da se oslobodi naslova kraljice psiholoških trilera. Pisala je veličanstveno, većina knjiga joj je ekranizirana, čak toliko da je pozvana i u članstvo žirija Berlin Film Festivala. Konkretno, “Talentirani gospodin Ripley” pet puta. Slutim da nema onoga koga nije zaveo lik dijaboličnog šarmantnog psihopata Toma Ripleya, posebice u ekranizaciji Anthonyja Minghelle u kojoj ga glumi Matt Damon. Slavna je postala već 1950. izdavši svoj prvi roman “Stranci u vlaku” (nedavno preveden u izdanju Petrine knjige) u koji se momentalno zaljubljuje Hitchcock i već iduće godine po njemu snima kultni film “Nepoznati iz Nord Expressa”. No, javno Highsmith je djelovala teškom jer intervjue je doživljavala uznemirujućima, poput posjeta liječniku, govorila je, pri kojem se skida do gola.
Naime, živjela je u nezahvalno vrijeme za svoj svjetonazor i sve što njeni tjeskobni uvrnuti likovi u knjigama proživljavaju – klasne tenzije, potisnutu seksualnost i pritisak društvenih očekivanja – bilo je njena osobna stvarnost, o čemu je od 17. godine do kraja života pisala dnevnik. Na temelju tih zapisa švicarska redateljica Eve Vitija snimila je dokumentarni film “Voljeti Patriciju Highsmith” čija je premijera 14. prosinca u Dokukinu KIC. Pogledali smo ga i nakon njega opravdano demantiramo Penzlera s početka priče jer tek ulaskom u spisateljičinu intimu postaje shvatljiva maska koju je nosila za javnost. Na kraju vam je pomalo bude i žao.
Vitja u filmu isprepleće dnevničke zapise s njenim rijetkim intervjuima i ekranizacijama njenih knjiga. Odlazi u Teksas, gdje je Highsmith 1921. rođena, i razgovara s njenom obitelji, šokiranom novim spoznajama koje, citirajući im dnevnik, redateljica otkriva o njihovoj slavnoj rođakinji. Posrijedi je tipična teksaška obitelj koja se bavi rodeom, majka joj je uzimala terpentin ne bi li je pobacila i razvela se od njena oca devet dana prije no što ju je rodila. Udala se za Stanleya Highsmitha i odselila se u New York, a Patriciju je do šeste godine ostavila u Teksasu kod bake. Majku je bezuvjetno voljela, posvetila joj je i dvije knjige, no nikako se nisu slagale. Ona nikada nije prihvatila Patricijinu seksualnost, kao 16-godišnjakinji joj je čak na silu pronašla dečka, a svoj odnos završile su odricanjem jedna od druge.
U filmu redateljica razgovara i s bivšim ljubavnicama spisateljice. Jedna od njih i sama je književnica, Marijane Meaker. Upoznale su se 50-ih u New Yorku, koji je u to vrijeme već krcat gay barovima, no njihove lokacije bile su toliko tajnovite da se na njih odlazilo inkognito, a adrese se nisu dijelile ni s taksistima. Neko su vrijeme i živjele zajedno, a prekinule su zbog Patricijinih problema s pićem. Teško se nosila sa svojom stvarnošću, pokušavala se promijeniti jer homoseksualnost nije bila tema o kojoj se javno govorilo, odlazila je liječniku, no pomoći nije bilo. Štoviše, njeni likovi nikada nisu jake žene jer žene općenito nije vidjela takvima. Smatrala je da su žene uglavnom ovisne o muškarcima, što je vrlo neobično jer sama nije tako živjela, a i njena majka bila je samostalna žena s karijerom od svoje 20. godine. Osim toga, knjige u kojima su glavni likovi muškarci bolje su se prodavale jer žene, tvrdila je, vole čitati o muškarcima, a muškarci također o muškarcima.
Pa i svoju djelomično autobiografsku knjigu, i jedinu lezbijsku, “Cijena soli”, 1952. piše pod pseudonimom. Bila je to prva lezbijska knjiga sa sretnim krajem, što je do tada bilo nezamislivo jer svi književni lezbijski susreti morali su završavati kao slučajne romanse s povratkom hetero obitelji. Inspiraciju za tu knjigu dobila je dok je radila kao trgovkinja u luksuznoj robnoj kući, a zahvaljujući slučajnom susretu sa ženom koja je se toliko dojmila da je priču nakon tog susreta iste noći iz glave iskrcala na papir. Poslije je po njoj snimljen i hit film “Carol” Todda Haynesa s Cate Blanchett i Rooney Marom u glavnim ulogama.
Nakon uspjeha “Cijene soli” Patricia Highsmith odlazi na prvo putovanje Europom i odlučuje, kako sama kaže, svaku katastrofu svojeg života pretvoriti u knjigu. I to čini iznimno uspješno. Uz brojne ljubavnice i u Njemačkoj i u Francuskoj, posebnu ljubav doživjet će s Engleskinjom čiji je identitet i dalje tajan jer imala je obitelj i bila u braku. Zbog nje se seli u Englesku i tamo kupuje kuću, no ta ljubav neće imati sretan kraj, okončat će je sama Highsmith, odseliti se u Švicarsku, gdje je, kronično osamljena, i preminula.
Nije bila ni okrutna ni neljubazna, najbolje što je znala kanalizirala je svoje intimne probleme i na kraju, uzevši je u cjelini, baš kao što su se filmaši i čitatelji lako zaljubljivali u njena djela, da je živjela u nekim drugim okolnostima, lako bi se zaljubili i u pravu Patriciju Highsmith.