Od svega što sam rekao u svojih 55 godina i šest mjeseci, za Lisinski spremam najbolja dva sata, najavio je komičar Željko Pervan svoj stand-up nastup “Predzadnji put” 10. veljače u Lisinskom. Stavimo li naglasak na tih “šest mjeseci”, jer toliko je naime bio star kada je progovorio i do danas nije stao, vjerujemo mu da će sukus njegova verbalnog oslikavanja zbilje biti u najmanju ruku urnebesan. Vjeruje mu to i publika pa je zbog velikog interesa dodan još jedan datum nastupa, 2. ožujka, logično naslovljen “Zadnji put”. Tim povodom čovjek koji je karijeru počeo osamdesetih u kultnoj “Zločestoj djeci” Radija 101 rekao nam je ponešto o svojem gledanju na stanje u zemlji i svijetu.
Posao vam je nasmijavanje ljudi... ne zvuči lako?
Ako se tako gleda na stvari, da, time se bavim. Upravo protivno, zvuči lako kao što i jest. Nasmijavač ljudi. Što je tu umijeće? Smiješan si i ljudi ti se smiju. Ne mogu se ponositi nečim što mi je rođenjem dano, koja je moja zasluga za duhovitost, koliko sam radio na tome, malo ili ništa.
Volite reći da je bavljenje humorom kod vas posljedica lijenosti. Doista tako mislite?
Vrlo razvidno. Nemam nikakvih postignuća upravo zbog toga što radim. Da sam želio nešto postići u životu, bio bih ugledan odvjetnik, ovako... Riječ je, u mojem slučaju, o žovijalnoj atrakciji, a ne postignuću.
Nova Pervanova sinkronizacija: 'Plenki silni u epizodi: Šta si rek'o?'
Za stand-up, kažete, skupljate misli koje dolaze poput naplavina... je li i sukob u Saboru jedna od naplavina koja će naći svoje mjesto na nastupu u Lisinskom?
Neće. Ljudi se svađaju svaki dan i ne vidim što je tu vrijedno pamćenja. Jedni žarko žele ostati na vlasti, drugi umiru od želje da dođu na vlast. Još su i suzdržani koliko ih žudnja razapinje.
U imaginarnom ringu uložili biste na Plenkovića ili Grmoju? Ili čak Krstičevića?
Ja bih tipovao na Anku Mrak Taritaš. Ona mi djeluje najopasnije.
Doživljavate li nastup na kultnoj pozornici Lisinskog kao krunu karijere?
Ma ne. Sve super, ali daleko sam ja još od krunidbe. Radim u potaji na nečem što će biti moj vrh vrhova.
Hrvati vole crni humor i odlično reagiraju na vašu glumu začuđenog tipa. Što pak vas u zbilji može začuditi i izbaciti iz takta?
Ne mogu naći nešto što bi mene izdvojilo od većine jer na slične stvari slično reagiramo. Sisavci smo, Hrvati, dijelimo isti okoliš.
Na sceni zapravo govorite o stvarnosti što zahtijeva dobru upućenost, a znam da imate i talent za opservaciju i analizu. E, pa koji su po vama pravi problemi koji more našu ne tako staru lijepu državu?
Mladi ne vide budućnost, stari ne vide prošlost. Problem je naše zemlje što je premlada, što nismo pljačkali druge kao Englezi, Portugalci, Španjolci, Nizozemci i ini. Trebali smo, u prošlosti, znati kada je vrijeme za pljačku, a kada je vrijeme za smiraj i moraliziranje. Državica je stara ni 30-ak godina. Za tako mladu i neiskusnu državu još se dobro ponaša, još kada se pogleda u kakvom je društvu rasla i tko joj je u blizini...
Prije ulaska Hrvatske u EU kreirali ste show koji je pomoću političkih konotacija otkrivao šaljive promašaje građana iz regije. Kako je Hrvatskoj u EU, radimo li greške koje ste predvidjeli?
Nisam nikada govorio o građanima regije. Rado bih ja o Česima, Slovacima, Mađarima, Austrijancima, ali nema vijesti što se tamo događa pa sam prisiljen zamišljati. Ne radimo greške, takva su pravila igre i sama ideja EU. Naravno da sam znao što će se izroditi, ali ne može čovjek ništa učiniti jer je u naravi zapravo komičar i ne leži na njemu da se bavi ozbiljnim stvarima.
Pogledajte urnebesnu Pervanovu sinkronizaciju o 'slučaju avioni'
Kad će nam krenuti? I u čemu je budućnost hrvatskog prosperiteta?
Krenut će nam kada ja dođem na vlast. Kada se potpuno i bez trunke ponosa pretvorimo u Kastore, gospodske psiće, kada sjećanje na državnost, nacionalnost bude puka tlapnja nekog supijanog marginalca pokrivenog kartonima. Kada taj zadnji glasić utihne, bit ćemo slobodni od nas samih. Blagoslovljeni stranom dobrotom živjet ćemo siti i na suhom. Ako nekada nekog i zaboli, neka proguta, to se samo ponos poigrava s Europljanima.
Pola Irske je u Americi, no važnije od toga je da je “pola” hrvatske mladeži u Irskoj. Kako stati na kraj iseljavanju koje u konačnici i nije šokantno nova pojava, iseljavalo se i 1941.?
Dobro, baš pola da je u Irskoj?! Ali sve da je i tako, to je prirodan tijek, prelijevanje potentnih, nezadovoljnih u uspješne zemlje iz manje uspješnih. Nije nešto nepoznato u pisanoj povijesti svijeta. Žao mi je što nemamo irske plaće, ali tko ih želi, neka ide. Na žalost tako stvari stoje za sada.
Otac ste četiriju kćeri, imaju li one želju napustiti zemlju?
Nemaju. Dobro im ide u svojoj zemlji. Drže ih za ruku more, ljudi, obale..
Jeste li pristaša one “prije je sve bilo bolje”?
Ne mogu to reći jer sam dovoljno živio prije i poslije. Ljudi vjerojatno misle na zbrinutost svih, na socijalu, zdravstvo, rođenje i smrt u istoj tvrtki, ali da je bilo bolje, ne bi prestalo postojati. Rodila se nova pravda. Podilazi izvrsnima, mudrima, hodačima preko leševa, iako i oni koji su vikali: “Svima isto!” nisu u pravu. To je protuprirodni blud. Ne zavređuju svi isto već zbog same razlike u kakvoći ljudi.
Vi ne stremite Irskoj, nego preseljenju u Istru. Je li mit da su Istrani marljiviji od ostataka Hrvata?
Ma to je mit. Kao Veli Jože ili Silvano Hrelja. Ljudi su u Istri većinom radišni i vole svoje, vole više od ostalih. S punim pravom ponosni su na svoju osobnost i način života. Kada malo zaronite pod površinu, vidjet ćete da je ljubav prema svom kraju ključna za uspjeh tog kraja, mislim globalno. Recite nešto, makar i istinu, protiv Kine Kinezu, protiv Međimurja Žigi. Ja, da zaista mislim o svojoj zemlji kao što neki govore, ja bih se odselio na Djevičanske otoke, u Bugarsku.
Uvriježeno je mišljenje da Hrvati ne vole tuđi uspjeh, a onda se na najljepši način ujedine kad je u pitanju uspjeh nogometaša. Kakva se to reakcija događa u tijelu kad je u pitanju taj sport?
Ne može se tako nešto racionalizirati. Nogomet. Kada nemaš svojih pobjeda, neka pobijede moji. Zato se kaže pobijedili SMO Engleze, a to kaže čovjek koji je sjedio u Čazmi za vrijeme utakmice. Zapravo je riječ o nacionalizmu s malim natruhama šovinizma. Mahanje zastavama, vikanje Hrvatska, Hrvatska... Nitko ne misli na manjine i gubitnike u tim, uspjehom opijenim trenucima.
Kome se iskreno divite?
Divim se svima koji me trpe i osuđeni su na suživot sa mnom.
Koliko vam u životu znači iskrena vjera?
Kao i svakom vjerniku znači puno, sam život.
U kojem je smislu i u kakvim uvjetima doza konzervativizma čak i dobra?
Da bih sačuvao stvari koje dokazano vrijede i ukusne su, korisne, ja ih konzerviram. Tako ih dugo sačuvam. Ostalo neka cvate, rađa plodovima, mijenja se, buja i vene dok se ne pojavi vrijednost koju valja sačuvati. Sklanjam vrijednost sa Sunca koje uzgaja i crve na strvini, ne pomaže samo cvijeću da cvate. Nekada je konzerva dobra stvar, ali pažljivo, rijetko i s oprezom.
Bravo Željko