Vrsni komičar i glumac Zlatan Zuhrić Zuhra glumi u dramskoj seriji s elementima humora ‘Na granici’ Nove TV, a povodom toga prisjetio se svog puta, i otkrio nam neke važne životne spoznaje.
U seriji Nove TV ‘Na granici’, koju ćemo uskoro gledati, igrate graničnog policajca. Tko je on?
Riječ je o graničaru Tadiji koji je stariji lik, i nije mu više do nekih teških pomaka, revnosti. Poznaje gotovo sve ljude koji prelaze granicu, dugo je u službi. Opisao bih ga kao ‘dobrog medu’ na granici.
Po sinopsisu čini se da je riječ o zabavnom formatu koji će obilovati domaćim humorom i svim prepoznatljivim elementima hrvatskog mentaliteta. U čemu će se mnogi od nas pronaći?
Teško je napraviti humorističnu seriju o svemiru jer skoro nitko nije bio ondje. Zato su najbolje komedije koje se događaju u školama, bolnicama, poslu ondje gdje se svakodnevno krećemo. Tema ove serije bila je malo zapostavljena, zato moram pohvaliti scenariste, oživjeli su jednu temu koja je našem mentalitetu uvijek zanimljiva. Šverc i ljudi koji svakodnevno prelaze granicu mislim da su neiscrpan izvor komičnih situacija.
Kako gradite svoj lik? Je li vas netko iz stvarnog života inspirirao za njega?
Još iz doba ‘Zločeste djece’ i ‘Večernje škole’ kao spužva sam upijao neke likove iz moje okoline, i naravno da u tu kategoriju spadaju sve vrste policajaca i inspektora koji su po mnogo čemu specifični. Kako često igram predstave u Bosni i Hercegovini jasno vam je da sam doživio dovoljno situacija za izgradnju lika.
Vi ste uz Željka Pervana nekako pionir komičara u Hrvatskoj. Najprije ste zajedno počeli s emisijom ‘Zločesta djeca’ na radiju 101. Što posebno pamtite iz tog razdoblja? Je li bilo nekih neugodnosti s obzirom na vaš humor u kojem niste štedjeli nikoga?
Čarobno je kako se skupilo nas sedam koji smo radili ‘Zločestu djecu’, a kad gledam iz današnje vizure vidim da nema više takvih formata. To je bilo takvo razdoblje. ‘Zločesta djeca’ počela su 1985,. ‘86 kad je sve cvjetalo, pojavljivali su se novi bendovi. Vladao je nekakav čudni entuzijazam. Tada je ‘101’ bio sjajan radio, osjećali smo se kao da nam se snovi ostvaruju. Sa satirom i humorom sve smo zasipali, ali nije bilo nekih niti neugodnosti ni posljedica. Doduše, mnogima smo bili trn u oku, ali s druge strane dobili smo nagradu Sedam sekretara skoja što je u ono doba bilo veliko priznanje.
Svi se još sjećaju ‘Večernje škole’ koja je godinama bila omiljena. Ima li šanse da se opet okupite?
To uvijek ima šanse. Sad se već nakupilo dobrih tridesetak godina od početaka, nekako se trudimo tu priču zaključiti. Da se nađemo svi skupa pa da napravio emisiju iz škole za gerijatriju. Mislim da bismo imali što za reći. Vidjet ćemo.
Što mislite zbog čega su ljudi prepoznali i zavoljeli taj televizijski format?
Mi smo takav mentalitet. Naviknuli smo da nas uvijek netko prca, od politike, vremena, ta frustracija da smo na naljepšem dijelu planeta, a da stalno imamo neke probleme - aposlutno su recept za humor. Vjerujem da mnogi kad se vrate s naše obale kažu: ‘Sunce mu, nema ovakve obale nigdje’. A nemaju love za za otići na to more dvjesto kilometara dalje. Moraš se boriti sa satirom i humorom, jer da nema toga umrli bi od stresa.
Zanimljivo je da ste završili fakultet Elektrotehnike i računarstva u Zagrebu, i otisnuli se u komičarske vode. Što je sa strukom? I što vam je FER dao?
Fer mi jedao puno toga. Bez obzira što je ona tehnologija zastrajela i ne koristi se više dok sam studirao, ovaj fakultet dao mi je dobre temelje za život. U elektrotehnici imate odličnu stvar koja se zove dijagram toka. Recimo, pitate se je li vam plaća mala? Ako je odgovor “da” navodi te da nađeš drugi posao, i obrnuto. U nekim životnim situacijama uvijek si složim takav dijagram toka. Daje ti racionalnost i zemaljski pristup. Nikad nisam poletio negdje ili si umislio nešto da sam nešto, tim više što mi je otac bio strojarski inženjer. A to su jako prizemljeni ljudi. Iz toga izlazi jedna tibetanska poslovica da je čovjeku najteže da si nađe mjesto. Svi teže nečem većem. Primjerice, Zuhra bi li igrao košarku u NBA ligi. Kolika je plaća? Pa jedno sto milijuna dolara. Pa kako ćeš igrati kad si debeo? Često smo nerealni. Našao sam svoje mjesto u životu da sam sretan zadovoljan. Možda to financijski nije najveće i najbolje, ali tu sam sretan. Ljudi često polete, odu gdje im nije mjesto, pa se poslije ne znaju snaći.
Kako su se to u vama našla dva svijeta - jedan racionalni i egzaktni, a drugi zafrkantski? Zapravo kako ste krenuli tim glumačkim vodama, često neizvjesnim iako ste ostvarili brojne uloge i kazalištu, na televiziji i filmu?
Skupilo se već i desetak filmova, a kad sam shvatio da je gluma moj poziv? U u struci sam radio i zbog roditelja, jer nisu vjerovali da bi ovo bio dobar smjer u životu, i kao ton majstor na HRT-u, a jedno vrijeme sam imao i svoju firmu za kompjutore. Jednom mi se dogodilo da kad sam išao ozbiljno zaključiti jedan posao, čovjek mi je rekao: “Dajte molim vas, ovo je neka skrivena kamera”. ‘Škola’ je dosegla takvu popularnost da mi više nitko nije vjerovao da se bavim kompjutorima. Tako je krenulo.
Imate li stalni kazališni angažman? I radite li na tome da ga dobijete?
Ne radim da ga dobijem jer nemam završenu dramsku akademiju. Dogodi se razdoblje nesigurnosti što mi sve teže pada, a biti samostalni umjetnik kod nas je isto kao da si beskućnik. Nikad ne znaš što će biti sutra. Hoće li te angažirati ili ne. Dosta sam bio prepušten sam sebi, pa smo se u jednom trenutku Enis Bešlagić i ja se zapitali što ćemo raditi kad nas nitko više ne bude htio angažirati? Tada nam je došla dobra ideja pa smo napravili predstavu ‘Od E do Z’. I s njom smo zarađivali za život.
Jeste li željeli igrati i dramatične likove, poput nekih Shakespeareovih?
Do Shakespearea nisam dogurao, čak sam mislio napraviti i jednu satiričnu verziju s Pervanom, ali imao sam teških dramski uloga. U filmovima ‘Jasmina’ i ‘Posljednja pričest’ koji se vrlo ozbiljno bavi problemom pedofilije. To mi je drago, jer su mi takve uloge izazov.
Dosta radite u kazalištu. Koji je vaš komad publika u zadnje vrijeme dobro primila?
Predstava koju sam napravio početkom ove godine zove se ‘Otac i sin’. To je odnos između konzervativnijeg oca i sina u pubertetu. A danas je među mladima hit buljenje u mobitel, spavanje do podne, igranje igrica.
Slažete li se da je danas ljude teže nasmijati nego rasplakati?
Sigurno! Pogotovo kad vidimo ljude nabrijane zbog problema koje je puno teže izbiti iz tih cipela. Zato mi je privilegij ako ih uspijem nasmijati.
Što je po vama definicija duhovite osobe? Tko to nipošto nije?
Nije duhovit onaj koji stalno u glavi ima neki plan. Za biti duhovit trebaš iskreno voljeti ljudi, a iskrenost je najvažnija energija.
Kaže jedna izreka da nas mogu spasiti samo humor i ljubav. Što kažete na to?
To je stopostotna istina. Imam teoriju da sve bolesti koje čovjeka napadnu dolaze iz glave. Ali ako na jedan vedar način gleda na stvari već je dobro, a ako gleda na humorističan - to je odlično.
Imate 16-godišnjeg sina Vjeku. Je li on naslijedio tatin talent za komediju? Što ga zanima?
Ima onaj za komediju, ali me iznenadilo da pokazuje izuzetan glazbeni dar, što me čudi jer nitko od mojih ga nema. Svira bubnjeve, i to je toliko ozbiljno shvatio da sam stvarno ugodno iznenađen. Bavi se sportom, ali naravno da igra igrice. Ali u dobrim omjerima.
Kakav ste otac?
Blag. Primjetio sam da Vjeko ima tu jednu crtu dragog iskrenog bića pa nema potrebe za nekom strogoćom. Volimo dugo pričati i zajedno dolazimo do rješenja, nema potrebe za mrkvom i batinom.
VIDEO Izabrali smo deset najseksi Hrvata
Da, kad se sjetiš toga, zločesta djeca su bila srijedom iza pola noći na radiu '101', pripremiš kazetu i snimaš, onda posle danima preslušavaš, do nove emisije i 'grčiš se po tepisonu od smijeha', ima nekih emisija na YT, tek toliko da se podsjetiš, meni su bili orginalni, pogotovo zagorac, cigo i jeti, mislim da je Pervan bio i zagorac i cigo a Zuhra jeti