Našem društvu potrebna je deustašizacija. Taj izdajnički pokret osramotio je Hrvatsku

Plodan i nagrađivan varaždinski autor Željko Funda nedavno je objavio više nego intrigantan roman “Lepoglava” o ustaškom logoru u tom zagorskom gradu bogate povijesti. Roman je objavio Disput.

Što vas je potaknulo na pisanje romana o ustaškom logoru u Lepoglavi, o kojem se u široj javnosti ne zna puno?

Da počnem s najnaivnijim motivom: pokušaj razobličavanja ustaštva radi deustašizacije našeg društva. Radi se o zločinačkom, izdajničkom pokretu u kojem nema ničega pozitivnog, koji je pod hrvatskim imenom Hrvatsku najviše osramotio. Svi svjedoci vremena koje sam pročitao spominju samo negativne elemente toga režima. Nisam naišao ni na jedan pozitivan primjer, primjer žrtve za drugoga. Drugi motiv je lokalpatriotizam: proveo sam prvih 27 godina života u Lepoglavi, najljepše, formativne godine. Ne znam koliko sam uspio vratiti „dug“ jer dobrim dijelom govorim o strahotama u lepoglavskom logoru, no nadam se da sam eventualnom kvalitetom romana to uspio podosta anulirati, čak time i tako ostvariti katarzički učinak. Treći motiv je sentimentalan: „oživjeti“ neke drage osobe kao što su Danica Broessler, utemeljiteljica lepoglavske čipke, lokalnog partizanskog aktivista Ivana Fereka Srećka, (dobrog) slikara amatera Gabrijela Horvata, moga djeda Valenta, koji je kao gostioničar morao dvoriti ustaše, nesretnog župnika Ferdu Krčmara, koji je morao davati oprost grijeha ustašama, Josipa Hlasteca, djeda moje žene, koji je nastradao u Lepoglavi jer su mu sinovi bili u partizanima. Ima ih još.

U romanu imate velik broj likova koji su povijesne osobe. Jeste li ih stvarali pomoću literarne imaginacije ili uz proučavanje dostupnih povijesnih činjenica?

Više imaginacijom nego proučavanjem dokumenata. Dokumenti daju faktografiju – životopis, obrazovanje, tjelesne osobine, službu, brak, djecu itd. – dok karakterne osobine najčešće nedostaju, poglavito želje, snovi, nade, strahovi, tjeskobe, sve ono što čovjeka „dovršava“ kao čovjeka. Taj posao vrlo je nezgodan za autora, gotovo na granici laganja, „izmišljanja“, jer se radi o stvarnim osobama pa se pojavljuje osjećaj krivnje. No kako fikcija, među ostalim, jest izmišljanje, evo meni alibija. Dodatni alibi je vjera da tim osobama svojom fikcijom podižem spomenik „trajniji od mjedi“. Ako ih još koji čitatelj zahvaljujući mojoj fikciji zavoli – ili zamrzi, svejedno, bitan je aktivan emocionalni odnos – dakle, ako ih tako u sebi oživi, nitko sretniji od mene. U konačnici kao adut vadim Aristotela, koji kaže da je književnost vjerojatnija od povijesti.

Roman je na mahove više nego direktan, brutalan i krajnje realističan u opisu ratnih zločina. Zašto ste bili iznimno nemilosrdni prema čitateljima?

Nadam se da, prvo, nisam bio „iznimno nemilosrdan“. Drugo, grozote se ne mogu prikazati kao grozote na romantičan, sentimentalan, apstraktan, simboličan, eufemističan itd. način. Samo naturalistički. Treće i najvažnije, grozote se pretvaraju u katarzu ako su prikazane na umjetnički uvjerljiv, upečatljiv način. Ja mogu samo vjerovati da sam tu katarzu uspio postići ili barem potaknuti. Ako nisam, „džabe sam krečio“. Usput, u romanu su grozote amortizirane obiljem (crnog) humora, svakakvih viceva koje pričaju „crna“ i „bijela“ strana podjednako. Možda je pravo pitanje kako i zašto je ružno lijepo, a lijepo ružno, kao što kaže Shakespeare u „Macbethu“, odnosno, u mom slučaju, tragično i smiješno. Mislim da nikad nećemo doći do konačnog odgovora, što je vjerojatno dobro jer nas tjera da idemo dalje, tražimo, s jedne strane, i tako nas čuva od arogancije jer ipak nismo Svemogući. Namjerno veliko S. Da, meni je najdraža riječ ipak.

Iako pišete i o likovima kakvi su Maks Luburić i Ljubo Miloš, kao pisac potrudili ste se ponuditi i njihovo viđenje stvarnosti. Je li pisac i svojevrsni odvjetnik svih svojih likova, bez obzira na njihove karakteristike?

Ne samo odvjetnik nego i suputnik, psiholog, kritičar, ispovjednik, pomagač, u konačnici roditelj, budući da ga je upravo on takvim stvorio, uvijek autor kao Taras Buljba svome sinu može reći “Ja sam te stvorio, ja ću te i ubiti”. Ja nisam “ubio” ni Luburića ni Miloša, ali sam ih prikazao – unatoč nekim njihovim pozitivnim osobinama – kao ljude koji ne zaslužuju oprost.

Jeste li posuđivanjem Leonea Glembaya, koji je lik u vašem romanu (uz sina Eugena), odali počast Krleži?

Da, naravno. Sam Krleža zato je i jedan od likova u romanu. Budući da je meni najdraži „kajkavski“ Krleža, taj dio napisan je na kajkavskom jeziku. Vjerujem da se Krleži najviše čini dobro ako se bilo on sam bilo njegovi likovi koriste u novim književnim djelima. Tako on živi, tako postaje naš suvremenik, čak naš bližnji. Ovdje namjerno koristim termin iz kršćanske teologije.

Koliko je “Lepoglava” roman koji se ponajviše bavi genezom ustaškog pokreta?

Ne bih rekao da se bavi genezom tog pokreta. Ono što prethodi početku Drugog svjetskog rata tek je spomenuto kao, recimo, epizoda s Jankom Pusztom, logorom za obuku ustaša u Mađarskoj. Roman više opisuje pojedinačne, „lepoglavske“ ustaše, njihovo ponašanje, djelovanje, razmišljanje u cilju prikazivanja zločinačke srži ustaštva. Mene je najviše zanimalo kako izgleda „živo zlo“ oličeno u ustaštvu. A ako me pitate kako izgleda, mogu samo reći da zbog zaglušujućeg i hipnotizirajućeg korištenja pridjeva hrvatski ono na prvi pogled, pogotovo nama Hrvatima, izgleda jako zgodno, action-filmski dinamično, fascinantno, uzbudljivo. No kad se samo malo bolje pogleda, nažalost, radi se o Zlu koje je bilo vrlo aktivno kod nas od 1941. do 1945.

Poznati ste kao autor koji ne bježi od humora. Jeste li se do sada okušali u galgenhumoru, kojega ima napretek u ovom romanu? 

Osim tragike humor je konstitutivni dio romana. Ja ga naglašeno koristim radi postizanja šire slike, slike povijesne groteske koja nam se dogodila u Drugom svjetskom ratu. Mislim da je balansiranje između te dvije komponente temelj stila, Weltanschauunga moje „Lepoglave“. Prije dvije godine objavio sam „Humornu knjigu“, u kojoj ima svakakvog humora, među ostalim i „obješenjačkog“. Volim forsirati humor jer, koliko vidim, situacija nam je vrlo siva i ja najozbiljnije mislim – istodobno znajući da je to djetinjasto i smiješno – da nam je potrebno bar nekakvo Ministarstvo smijeha, ili nešto slično. Da vas još malo zabavljam, ja tvrdim da nema smisla bez smijeha.

Mislite li da je hrvatsko društvo zrelo za romane poput “Lepoglave”?

Pitanje implicira da nije. Ja mislim da jest i da je roman poput moje „Lepoglave“ već trebao biti napisan. Naivno vjerujem da bismo tada živjeli u zdravijem društvu i da bismo kompleks ustaštva već skinuli s grbače. Znam da je svakome teško suočiti se s „nezgodnom“ istinom, no čim se prije to dogodi, lakše i brže ide se dalje. I tom „dalje“ može se u potpunosti i s užitkom posvetiti.