Bogu budi hvala
Ki nebesa skova i svaka ostala.
Amen.
Zadnji su to stihovi Judite i upravo je njima 22. travnja 1501. godine Marko Marulić završio prvi književni ep napisan na hrvatskom jeziku. Bilo je to prije točno 520 godina, što je zabilježio sam Marulić opisavši kako i kada je djelo napisao: “Od rojenja Isukarstova u puti godišće parvo nakon tisuća i pet sat, na dvadeset i dva dni miseca aprila. U Splitu gradu”. Stoga se taj datum od 1996. godine odlukom Hrvatskog sabora obilježava kao Dan hrvatske knjige, a s obzirom na to da je Judita prvi put tiskana 1521., ove se godine obilježava točno 500 godina i od toga događaja. Nije zapravo neobično da je još prije 25 godina za obilježavanje Dana hrvatske knjige odabran datum povezan s ocem hrvatske književnosti, kako se Marulića naziva, s obzirom na njegovu važnost i utjecaj koji seže puno dalje od Judite, iako je riječ o njegovu najvažnijem djelu na hrvatskom jeziku.
– Njegova su djela prevođena na brojne svjetske jezike, a čitali su ga intelektualci i istaknuti pojedinci toga vremena. Ne bismo pogriješili kada bismo danas rekli da je Marko Marulić uistinu pisao “bestselere” onog vremena – govori doktorica znanosti Anita Ruso, kustosica velike Večernjakove izložbe “Hrvatska svijetu” koja je do 15. svibnja otvorena u Meštrovićevu paviljonu u Zagrebu, a predstavlja Hrvate koji su u povijesti mijenjali svijet među koje se ubraja i Marko Marulić. On je rođen u Splitu 1450. godine u poznatoj plemićkoj obitelji Marulić koja se od 1436. nazivala i Pecenić ili Pečenić. Stoga se taj pisac u nekim djelima potpisivao kao “Marcus Marulus Spalatensis” i “Marcus Marulus Delmata”, a u nekima kao Marko Marulić i Marko Pečenić. Često si je, posebno u latinskim djelima, dodavao atribut “Splićanin”. U rodnom je Splitu, naime, završio humanističku školu i cijeli život bio u službi te je u rodnome gradu i preminuo 1524. Ne zna se samo gdje je studirao, no pretpostavlja se da je to bilo u Italiji, najvjerojatnije u Padovi.
Nakon povratka u Split bio je centralna ličnost splitskog humanističkog kruga, a u “Ribanju i ribarskom prigovaranju” Petra Hektorovića spominje se da je vrijeme provodio i na Šolti, u Nečujmu. Ipak, većina je podataka o Marulićevu životu, izuzev podataka o njegovu opusu, zaboravljena ili izgubljena pa je puno detalja nepoznato, iako je pjesnik i književnik Frano Božićević Natalis napisao Marulićevu biografiju “Vita Marci Maruli Spalatensis”. On je bio jedan od najistaknutijih članova splitskog humanističkog kruga te Marulićev osobni prijatelj, a prema njegovim je zapisima Marulić u mladim danima živio poprilično raskalašeno. Nepotvrđene priče uključuju i anegdote o zabavama i šuljanju u djevojačke sobe. Također, zabilježeno je i da je kratko vrijeme proveo u mletačkom zatvoru zbog imovinskih problema. S druge strane, s obzirom na to da je Marko Marulić bio jedan od najpoznatijih predstavnika europskog kršćanskog humanizma, mnogi tvrde da je zapravo živio kreposno, a nadbiskup Frane Franić za nj je čak svojedobno pokrenuo postupak beatifikacije.
Bez obzira na njegov privatni život, Marko Marulić ostao je upamćen kao poeta doctus i poeta christianus koji je djelovao kao jedan od najpoznatijih europskih kršćanskih humanista u vrijeme Petrarce, Boccaccia, Pica della Mirandole, Morea… Ocem hrvatske književnosti prozvali su ga književnici i povjesničari književnosti početkom 20. stoljeća, a njegov se lik nalazi i na novčanici od 1000 kuna. Spomenik u rodnom Splitu izradio mu je pak 1925. godine Ivan Meštrović. Proučavanjem lika i djela Marka Marulića bavi se splitski Centar Marulianum, a 2019. godine u franjevačkoj samostanskoj knjižnici u Splitu pronađeno je 30-ak knjiga iz osobne biblioteke Marka Marulića s njegovim bilješkama i ilustracijama na marginama. Pronađena su klasična djela, teološka i pravna literatura te nekoliko Biblija…
Što se tiče Marulićeva opusa, on je izrazito bogat i raznolik, od kršćanskih epova do ljubavnih pjesama. Pisao je većinom na latinskom, no ostavio je iza sebe i važan opus na hrvatskom jeziku te nekoliko djela na talijanskom. Književni su mu uzor bili Biblija, antička književnost te rana kršćanska djela. Pritom je spajao antičku mudrost s biblijskim vrijednostima i kršćanskom duhovnošću, a njegovi su duhovni i moralistički spisi bili veoma traženi u Europi. Čitala ga je raznolika publika zbog čega su njegova djela doživjela brojna izdanja i prijevode, između ostalog na talijanski, španjolski, portugalski, francuski, engleski i njemački jezik. Među najpoznatija njegova djela na latinskom jeziku ubrajaju se “De institutione bene vivendi per exempla sanctorum” (Pouke za čestit život na primjerima svetaca), “Evangelistarium”, rasprava o praktičnoj kršćanskoj etici, i “Quinquaginta parabolae” (Pedeset priča). Samo su njegove “Pouke” tijekom 16. i 17. stoljeća tiskane u 19 izdanja, a poznato je da je Thomas More čitao Marulićev “Evanđelistar” te da je Franjo Saleški uvijek sa sobom nosio njegove “Institucije”. Također, čitali su ga budući sveci Franjo Ksaverski i Ignacije Loyola, francuski pisac Francisco de Quevedo, francuska kraljica Margareta Navarska, engleski kralj Henrik VIII… Treba dodati i kako je Marulićeva “Davidijada”, religiozni junačko-povijesni ep napisan po uzoru na Vergilija, a koji se smatra jednim od njegovih najboljih djela, pronađen tek 1952. u Nacionalnoj biblioteci u Torinu te je tiskan dvije godine poslije. Maruliću se pripisuje i to da je prvi uporabio riječ “psihologija” u svom djelu “Psichiologia de ratione animae humanae”.
Što se tiče djela na hrvatskom jeziku, ističu se kraće pjesme “Molitva suprotiva Turkom” i “Tužen’ja grada Hjerozolima”. Zanimljivo je da je u prvoj skriven akrostih SOLUS DEUS POTEST NOS LIBERARE DE TRIBULATIONE INIMICORUM NOSTRORUM TURCORUM SUA POTENTIA INFINITA (Samo Bog nas može spasiti od nevolja neprijatelja naših Turaka svojom bezgraničnom moći), što je tek 1975. godine otkrio Luko Paljetak.
Kada je riječ o nacionalnoj književnosti, tema turske opasnosti bila je veoma česta u Marulićevim djelima, a i “Judita”, njegovo najvažnije djelo na hrvatskom jeziku, napisana je kao ohrabrenje Splićanima. Bilo je to veoma nesigurno vrijeme za Hrvatsku koja je poražena na Krbavskom polju pa su turski pljačkaši predstavljali stalnu prijetnju te su se često približavali Splitu. Marulić stoga u svom biblijsko-vergilijanskom epu na hrvatskom jeziku i čakavskom narječju piše o biblijskoj junakinji Juditi kako bi ohrabrio Splićane i građane ostalih dalmatinskih gradova da se odupru osmanlijskoj opasnosti. Priča o Juditi, naime, dio je Staroga zavjeta te govori o lijepoj udovici koja je odrubila glavu Nabukodonozorovu vojskovođi Holofernu i tako spasila Židove od Asirske vojske. Marulićev ep sadržajno prati tu priču, no on je proširuje brojnim motivima te moralnim porukama. Sastoji se od šest pjevanja i ukupno 2126 dvostruko rimovanih dvanaesteraca, a Marulić je sam napisao kako je način pisanja preuzeo od starih hrvatskih poeta “začinjavaca”.
Kasnije analize Juditu zapravo tumače kao alegorijski spjev koji govori o Turcima pred Splitom, tada malim gradom pod mletačkom vlasti sa svega 2000 stanovnika. Ipak, mnogi na taj ep gledaju kao na stalno aktualan s obzirom na česte prijetnje s kojima je Hrvatska kroz povijest bila suočena. Tako je početkom 20. stoljeća novoosnovano Društvo hrvatskih književnika Matica hrvatska objavilo izdanje “Judite” s opsežnim pregovorom i tumačom manje poznatih riječi te osam crteža slikara Otona Ivekovića. Kasnije je, 1989. objavljena i Judita s likovnim prilozima čak sedamnaestorice hrvatskih slikara i grafičara, među ostalima Andrije Medulića i Bele Čikoša Sesije. Za prvi prijevod “Judite” na standardni književni jezik zaslužan je pak Josip Bratulić 1983. godine pri čemu su mu pomogli akademici Milan Moguš i Mirko Tomasović koji su proučavali Marulića.
