U novoj knjizi bavite se susretima s umjetničkim velikanima poput Krleže, Vesne Parun, Gustava Krkleca… Što nam o njoj možete otkriti? Možda i prepričati jedan upečatljiv susret?
Autoru je vrlo teško govoriti o svojoj knjizi. I sad se osjećam pomalo nelagodno. Prije bih mogao reći i nešto o sebi, mada je i to prilično teško. No dobro, kad smo već tu. Knjiga je zapravo na neki način i eksperimentalna, a možemo je nazvati i spojem nadrealističkog, tradicionalističkog i realističkog. Dakle ona je nekakav žanrovski miks. Ima tu memorabilija, sjećanja na ljude kao što su Parunica, Krklec, Slaviček, Joakim Marušić... kojima sam posvetio koji redak možda više, jer sam prolazio i kroz njihove živote i njihove sobe, njihovu intimnost. Dakako da je unutra i bezbroj živih ljudi s kojima i prijateljujem, esencijalno, suštinski poput recimo poput mog prijatelja iz djetinjstva i mladosti Alojzija Majetića, pisaca nešto mlađih poput Željka Ivanjeka kojeg izuzetno cijenim. Pa onda su tu Ferić, Glamuzina, Darija Žilić, Dorta Jagić, i neke nove prijateljice koje su za mene na neki način i spisateljsko otkriće poput pjevačice Danijele Martinović, a koja ima također jedan svoj mali esejistički tekst u ovoj knjizi. Ovo je knjiga koja ne pripada samo meni, ovo je knjiga koja pripada 21 imenu i prezimenu različitih profesija. Od arhitekte Nenada Fabijanića do doajena hrvatskog slikarstva Đure Sedera, Tihe Lončara i onih koji nisu u literaturi, poput Zorana Vakule ili Aleksandra Stankovića, Josipe Lisac, filmskog redatelja Lordana Zafranovića, kazališnog redatelja Želimira Mesarića, glumca i pisca Zdenka Jerčića, Saške Mutić, Ive Körbler, Irene Matijašević, pa pisaca Nikole Petkovića i za me posebno važnoga prijatelja i još uvijek u meni živoga Tonka Maroevića. Naime, ja sam zamolio svakoga od njih da napiše karticu do dvije teksta, a da pojma nemaju o čemu se u knjizi radi, samo da se referiraju na naslov "Iza ugla ogledalo". Da napišu što za njih predstavlja i koje asocijacije izaziva, što god im se učini da je kreativno i važno i za njih i za mene. Tako je knjiga dobila jednu životvornost i posebnu draž, a Davor Schunk, stripovnjak i likovnjak, izvanredno je grafički opremio i riješio naslovnicu knjige koja izgleda baš kao ogledalo. Mogao bih reći da se srebro prelijeva u koricama. Onaj tko nema ogledala mogao bi čak uzeti knjigu i ona bi mu poslužila. Svi su oni na jedan sugestivan način oplemenili i bogatili ovu knjigu. Ona, kao što i sam naslov već izaziva, motivski je i tematski rekao bih razbarušena, u onom smislu strukture, različitosti i raznolikosti vremena, prostora i stila.
Ovu knjigu posebno dragocjenim čini što je unutra u posljednji za života objavljen tekst Tonka Maroevića, jer sam mu knjigu odnio prije nego je otišao na Hvar i prije nego što će otići na ne znam koje mjesto, gore ili dolje. Posebno mi je važan i Maroevićev intervju koji je vodio sa mnom za časopis Poezija prošle godine i koji sam uvrstio u ovu knjigu. Tako smo dobili i na neki način raritetnu knjigu kojom su ljudi iz raznih profesija i struka ušli u literaturu i koji će po svojim vrlo lucidnim mislima i stilu, usuđujem se reći ostati i literarno zapisani. Nije dobro da autor tako kaže sam o sebi, ali kad smo već kod neke ispovjednosti, možemo biti i malo tako narcisoidni. Nema autora koji nije pomalo narcis. I neka je. Ali ne u onoj zloćudnoj mjeri u kojoj su naši političari koji nam upravo ovih dana serviraju svoje bolesne narcisoidnosti. Plenkoviću jos samo treba misna kapica, a Milanović kao da je u mužjačkom klimakteriju i kao da je progutao živu Viagru.
Tko su za vas ti takozvani velikani? Što te ljude odvaja od običnih smrtnika?
Ta riječ velikan skriva u sebi neke zamke koje ja baš i ne volim. Riječ velikan skriva u sebi neke zamke koje ja baš i ne volim. Što to znači biti velikan? Velikan je i jednostavan čovjek koji izvan konteksta umjetnosti, tog stvaralačkoga, u sebi krije i nešto lažnoga. Ja sam sretao ljude i zapisivao uspomene na njih i njihovo djelo jer sam imao tu životnu privilegiju da sam cijeli život bio slobodan pisac. Živio sam samo od pisanja i za pisanje i ta mi sloboda kretanja omogućuje da se kao bumbar krećem od tučka do tučka, profesije do profesije, od kazališta do glumaca, redatelja, pisaca, slikara… To sam ja sve konačno i zapisao u svojoj autobiografiji "Cjediljka za perfekt". Nažalost svi su manje više mrtvi, rekao bih da je 90 posto ljudi o kojima sam pisao i koje sam upoznao otišlo na onaj svijet ili pod ovaj svijet.
Ja sam imao sedam dragocjenih susreta s Krležom. Susreta za mene vrlo važnih. Kad već govorimo o velikanima mirne duše tu riječ možemo upotrijebiti za njega, makar je i on zazirao od tih pridjeva i atributa. Jednostavno bi se moglo reći da je Krleža bio Kolos na ovim prostorima, ne samo balkanskim, nego i europskim. Da je samo imao sreću da je naš hrvatski jezik, koji je izuzetan o svojim ljepotama, bude prostorno veći jezik. Ja sam siguran da bi Krleža bio jedan od globalno najvažnijih stvaralaca 20. stoljeća, 21. stoljeća, ali i budućnosti. No i bez toga je ogroman i mirne duše možemo živjeti i uživati u njegovoj riječi danas.
Vi biste htjeli i da vam ispričam koju anegdotu, kad sam već krenuo pričati o Krleži. Na primjer, kada me prvi put primio, a baš sam radio jednu antologiju u koju sam htio uvrstiti i njega, prva rečenica mu je bila: "Ah! Svi se za mene kače kao za stari tramvaj". Poslije te rečenice me primio, počastio konjakom i razgovor je potekao u čudnim deltama i razinama. Pa sam ja u jednom trenutku predložio, diveći se njegovom tekstu, "Djetinjstva u Agramu", kako bi bilo lijepo da se taj tekst ekranizira. Malo se začudio pa rekao da bi za takvo što trebao jedan Fellini". A onda sam mu ja odgovorio da imamo i mi u Zagrebu neke naše Fellinije, na primjer, mogao bi to jedan Hetrich napraviti. Njega je vrlo poštovao. I tako sam ga ja na jedan, usuđujem se reći šarmantni način mladosti otvorio ka tome. I Krleža mi dade da ja napišem sinopsis i dovedem mu Ivana Hetricha. Nažalost, on je umro, pa sam mu doveo Joakima Marušića. I je Joakim umro vrlo mlad, i tako je otišla naša ideja o seriji i ostala nerealizirana. Žalim danas za njom, ali što možemo, takav je život. Nešto dobivamo, nešto gubimo. Ne moramo sve ni dobiti što bismo željeli, lijepo je čeznuti za nečim i da to ostanu čežnje. I koja dobra uspomena.
Jednom tako u razgovoru sjedali smo, Krleža na jednom kraju stola, ja na drugom. Ponudi me konjakom, ja prihvatih, on zapali cigaretu, a ja sam taman tada prestao pušiti. Na stolu nije bila pepeljara i ja sam se ustao kao svaki relativno dobro odgojeni mladić i prinio mu pepeljaru. A on je kao lav riknuo: "Mladiću da se niste više nikada usudili starom čovjeku nositi pepeljaru". Naime, to je za njega bila povreda, kao da ja mislim da se on ne može sam ustati, podići i donijeti tu pepeljaru. Gajio je uvijek u sebi tu vertikalu, vertikalu dostojanstva, ponosa, koju je pokazivao i u sitnicama.
Možda će jednog dana netko objaviti i knjigu u kojoj prepričava susret s vama. Bi li vam to imponiralo? Po čemu mislite da ćete ostati zapamćeni?
Znate što, ja sam vam zapravo hodajuća, živa enciklopedija. Imam izvanredno pamćenje, a kao što sam i rekao, moja sloboda omogućila mi je da upoznavam ljude. I oni su za mene jedan veliki kapital. Ja sam prijateljevao i pisao o njima, slikarima, glumcima... I uvijek je bila u meni jedna energija radoznalosti pa sam sve to o njima zapisivao. I ja sam ostao zapisan kroz druge.
Rekli ste i da čitav život živite od pisanja i za pisanje. Može li se to i danas?
Ne može. Ne može sa deset uskličnika. Da ste ne znam koliko plodni ili ne znam kako važni i značajni - ne može. Iz jednostavnog razloga, što mi danas živimo u jednoj maloj garsonijeri koja se zove Hrvatska od 4 milijuna stanovnika, a nekada smo živjeli u šest garsonijera od 25 milijuna ljudi u toj staroj bivšoj Jugoslaviji koju svi hoće popljuvati. A ne bi je smjeli baš tako popljuvavati, ni socijalno ni kulturno. Jer u ono vrijeme, kultura je bila na visokoj cijeni. Bilo je izdavača koliko god hoćete, knjige su se prodavale u 20, 30 tisuća primjeraka. Moja "Zagrepčanka" je u 13 izdanja prodana u preko 150 tisuća primjeraka. Tako da sam mogao živjeti od Zagrepčanki i od Zagrepčanke, i jedno i drugo je uvijek bilo moj život. Od Zagrepčanki, ovih hodajućih Zagrepčanki, do ove u knjizi, na papiru.
Danas ni mladi pisac ni stari ne može živjeti od svog pisanja. Jer su tiraži mali. Tisuća primjeraka ako vam se proda, onda možete kupiti cvijeće na Cvjetnom trgu. Osim toga, interes za kulturu u ono vrijeme i ovo, to je nebo i zemlja. Danas je sve skraćeno, površinski. Tehnizacija, transhumanistička preobrazba čovjeka u robota, u digestiranog čitača na mobitelu pomalo ubija riječ. No, riječ, papir i knjiga nikada neće biti ubijeni, bez obzira na tehnologiju. Ja sam vam recimo gutenbergovac. Pišem na staroj mašini koju kupujem na Hreliću, jer njih više nema, a jednu lijepu malu pisaću mašinu poklonila mi je i Danijela Martinović. Zar to nije lijepa gesta? Što ćete više, živimo od gesta. Ja se na mobitel znam samo javiti, ne znam ni napisati poruku i beskrajno sam sretan zbog toga. Znate, za odreći se nečega civilizacijskoga treba imati karakter i hrabrost. Meni se moji prijatelji, a sjajni su i volim ih, znaju i rugati kako ne znam pisati na računalu, a nemam ni internet. I ja im kažem: "Slušajte dragi moji prijatelji, vi ne znate možda napraviti kišobran niti posaditi ružu, ne znate okrečiti stan, ne znate skuhati ručak". Neki moji prijatelji ni grah ne znaju skuhati, a ja grah skuham fenomenalno. Najpoznatiji grah na ovom dijelu Zagore. Tako da svatko nešto zna i ne zna, i kad se sve zbroji vidimo kako smo neka mrvica, nekakav mali grašak bačen u loncu i kako plutamo s tim svojim taštinama, takozvanim važnostima, a zapravo smo kao list bačeni u privremenost i prolaznost.
Bavite se u svojoj knjizi, kažu vaši izdavači, neiscrpnim temama erosa, thanatosa, ljubavi i tijela. Što vas k njima vuče?
Tako je. To su krucijalne stanice i staništa našega života. Krevet, on je jako važna stvar. U krevetu se događaju tri najvažnije stvari - rođenje, ljubav i smrt. Između te tri filozofične međe naših života mi se tražimo, pronalazimo i katkad djelujemo doista kao neki insekti bačeni na ovaj planet na kojem plazimo, glođemo se, jedemo. A zapravo postoje samo ta tri esencijalna događaja. Između njih se događa sve što se događa svakom živom čovjeku. Počev od skitnice, siromaha, radnika do najvećeg intelektualca. Događa se život, goli život, borba za preživljavanje. Dakle i danas se u ovim vremenima nesretnih virusa i nepoznatih nam nemani borimo. Ali što ćemo, hoćemo li im se predati ili im gledati u oči? Treba izdržati, život je nešto što se treba izdržati. Teško je živjeti, a ne lako. Sve mi to skupa znamo i ipak svaki sutrašnji dan nam je neka žudnja za preksutrašnjim danom. I ovo nisu samo moje teme, nego vječne teme. Od onda kad je prvi put pero namočilo papir ili kad je stari nepismeni Sokrat svojim učenicima govorio svoje velike umne misli pa do dana današnjega kada nam tehnika služi i da nas potkopa, zavara i prevari.
Često ste i u ranijim razgovorima znali spominjati starost, govoriti da je teška i ponižavajuća, kao i da se zalažete za eutanaziju. Mislite li da je danas starost tabu tema, u društvu opsjednutom mladošću?
Ma nije starost tabu tema, nego nažalost, mi koji smo nekada bili divno mladi, tako prebrzo ostarimo da zaboravimo da smo bili na taj način bolno mladi. A oni koji su danas mladi, nemaju taj osjećaj da će jednog dana biti isto ono što smo i mi. I da će doći te ponižavajuće situacije, kada nećemo moći hodati, jesti... Starost je podnošljiva kad ste u glavi još uvijek pokretabilni. Kad niste izgubljeni u nepamćenju. Kad možete recimo otići do dućana i ponijeti vrećice u svoj dom. Kad pomislim da imam ipak i svoje unuke, Frana i Ines, sina Filipa. Na žalost, moj prvi sin, on počiva u mojoj glavi. To su vam neke divne ostavštine koje nas drže, taj prijenos života. Život vam je doista kao neka golema rječina koja vrti kapljicu na kapljicu. A te kapljice, to smo mi, generacija na generaciju. Samo treba znati gledati i učiti do kraja života. Ne možemo sakriti svoju starost, ona je opipljiva i vidljiva, samo bi trebali možda toj starosti prići na jedan pristojniji način. Ne treba se starosti puno klanjati, jer među nama ima isto tako, rekao bih, velikih i malih gnjida, loših karaktera. Baš kao i među mladima i srednjacima. Teško je biti tako star, a tako mlad, kao što kaže Tin Ujević. Imamo tu prekrasnu žudnju da ćemo se ipak malo, nekako pomladiti ili vratiti, ali to su sve divne iluzije. Ma dobro i Puškin kaže, draža mi je lijepa iluzija nego ružna istina. Meni je isto draža iluzija. A tu ružnu istinu poklonit ću pepelu. Davno sam rekao da sam za eutanaziju, i to u onom trenutku kada život postane praznina. Praznina i nemoć, a to znači da se ne sjećate ni sebe samoga, ni s kim ste živjeli, ni tko ste bili.
Dosta se u svojim djelima bavite erotikom, no što se s erotikom događa u starosti? Što se mijenja, a što ostaje isto, u kakvom je ona odnosu s tijelom?
Dok tijelo izdrži, erotika je prisutna. A kad ne izdrži, ostaju samo puste želje koje moramo dakako malo i prikrotiti, ali u našoj glavi one mogu biti i bludne i svakakve. Jer nitko ne zna što se događa u našoj glavi. Naša glava je isto jedno veliko kazalište, u kojem smo mi jedini gospodari i vlasnici, ali moramo biti toliko uljudni i pristojni da ne budemo jeftini i da sve te naše kazalištarije ne iznosimo javno, hvalimo se... Eros mora imati i svoje dostojanstvo. Vladati sobom je isto jedno umijeće koje danas nažalost umire. Pogledajte što rade ovi naši nesretnici od Milanovića i Plenkovića, a i čuveni JANAF-ovci iz čuvene Slavonske ulice. Ljudi koji bi trebali biti kao nekakvi predvodnici nekakvog morala i etike, oni se svađaju infantilno, svađaju se amoralno, prepucavaju se kao da su u pubertetu. Živimo u svijetu velikog nereda, ne znamo što će biti sutra, utopija ili distopija. Svi oni koji se hvale da mogu prognozirati što će se dogoditi, biti će razočarani. Ništa ne možemo predvidjeti. I svako naše penjanje na Mars ili Jupiter će biti naše razočaranje i poniženje, iskaz naše nemoći i bespomoćnosti da shvatimo kako smo zapravo sićušni u tom prostranstvu.
Kako se onda nosite s tim da ste u našem, kako to vole zvati, novom normalnom u takozvanoj rizičnoj skupini? Izlazite li, jeste li se navikli na maske i nedostatak fizičke blizine?
Naravno, navikao sam se i naravno da izlazim. U nama isto živi neka životinja, nismo sazdani samo od mozga i uma, već i od nečega što svaka životinja ima, tetiva, mišića, atavističke potrebe da vidimo svjetlo, da nismo zatvoreni u tami. Da se sretnemo s drugima iz svoga stada. Što je Goethe rekao kad je umirao, posljednje riječi su mu bile: "Više svjetla". Pa eto, dajte nam malo više svjetla, hoću još više svjetla. Nisam ustrašenik, da vam iskreno kažem, ali nisam ni "trumpista". Trumpizam mrzim, užasno mi je ovo što radi tamo taj miljarder, misleći da je svemoćan. A ova tri dana u bolnici pokazala su koliko je jadan. Moramo naći tu mjeru ljudskosti, tu sredinu. Ništa previše, ništa premalo. Ako je ovo novo normalno, nenormalno, kako god hoćete, onda trebamo to prihvatiti i s dozom ironije i cinizma. Ako mi je suđeno da me to dokrajči, onda mi je suđeno. Sve je nepredvidljivo, sve je nesigurno.
Kažete da niste ustrašenik. Bojite li se smrti?
Samo se budale ne boje smrti. Ja se smrti bojim više da se ne probudim živ. Ali kako će moj pepeo biti rasut nad jednom rijekom, to mi se neće moći dogoditi. Ne boji se čovjek smrti, nego da će ostati bez života.
Branislave, Branislave...dr'ž se ti svoga Ace.