Da na stranicama Kulture postoji rubrika ‘dogodilo se na današnji dan’, današnji bismo obilježili kao 400. obljetnicu nastanka predgovora “Pjesni pokorne kralja Davida”, prve tiskane knjige Ivana Gundulića. Naime, 1. listopada 1620. Gundulić je dovršio svoj slobodni prepjev biblijskih psalama i napisao predgovor posvetivši ga prijatelju Maru Buniću. U njemu je donio niz obavijesti o svom životu i stvaralaštvu, o čemu se ne bi ništa znalo da ga nije napisao, a knjiga je bila otisnuta godinu dana poslije u Rimu.
– Taj je predgovor, kao što ste i spomenuli, Gundulićeva posveta jednome dubrovačkom plemiću, 18 godina starijem od njega, koji mu je očito bio neka vrsta uzora u znanju i načitanosti. Gundulić ga doživljava kao erudita i vrhunskog intelektualaca. Njemu je bio jako važan i za nastanak tog samog djela, vjerujem da mu je upravo on savjetovao da napravi prijevod biblijskih psalama, što je nakon Tridentskog koncila bila popularna praksa tog doba, ne samo u Hrvatskoj. Osim toga, o Gunduliću znamo vrlo malo. Znamo osnovne odrednice kao što su datumi rođenja i smrti (Dubrovnik, 9. I. 1589. – Dubrovnik, 8. XII. 1638.), funkcije koje je obavljao jer, kad je netko plemić, one su u spisima jasno vidljive. Nije sporan ni testament, ni tko su mu bila djeca, ni u kojim samostanima su završile njegove dvije kćeri, a znamo i tri sina, jedan je bio austrijski general, drugi pisac, treći popisivač harača. Ali u ovom kratkom predgovoru, od možda karticu teksta, Gundulić govori intimno o sebi i zato je on strašno važan. U njemu se iščitava koliko je bio kritičan. Naime, bez obzira na to što njegovi tekstovi nisu bili otisnuti, ljudi su ih čitali i kolali su Dubrovnikom. Poput primjerice kasnije “Osmana” koji nije bio tiskan za trajanja Republike, ali svaka obitelj koja je držala do sebe imala je svoj prijepis. E, Gunduliću je strašno išlo na živce da ljudi kada tekst prepišu, zaborave zarez ili slovo ili naprave grešku i u tekstološkom smislu njegovo djelo je time bilo krnje. Zato je zacijelo odlučio ovo ću tiskati jer želim da bude onakvo kakvog sam ga ja napisao – kaže prof. dr. sc. Slavica Stojan, predsjednica Ogranka Matice hrvatske u Dubrovniku.
“Pjesni pokorne kralja Davida” sadrže prepjeve sedam pokajničkih psalama Davidovih i originalnu religioznu pjesan Od veličanstva Božjijeh. U prepjevima je ekstatičnu intonaciju pjesni pokornih i biblijski verset Gundulić prenio u hrvatski jezik u osmeračkim katrenima i daje ga tiskati u Rimu 1621. kod braće Zanetti. U pitanju je besprijekorna objava bez greške, a sačuvana je, kaže, Slavica Stojan, u Znanstvenoj knjižnici u Dubrovniku.
– Osim toga, u tom uvodniku Gundulić nam govori i o preokretu koji je osobno doživio. Čime je bio uvjetovan? Ne znamo. Ja bih rekla zrenjem jer on je tada u punoj je zrelosti, ima 31 godinu i zaključuje da želi raditi nešto novo i da sve ono što je do tada napisao, a pisao je od 18. godine, smatra ništavnim. Smatra to, citiram, “porod od tmine” i navodi svih deset svojih do tada napisanih naslova (Galatea, Dijana, Armida, Posvetilište ljuveno, Prozerpina ugrabljena od Plutona, Čerera, Kleopatra, Arijadna, Adon, Koraljka od Šira) koje treba uništiti. Sačuvana su samo četiri naslova – Arijadna, Prozerpina ugrabljena, Dijana i Armida. Uglavnom, sve su to tzv. pirne drame pisane po zadatku. U njima je bilo dosta grčke i rimske tradicije s lascivnim prizvukom, vulgarnosti i dosta opscenih momenata kojih ga je očito u jednom trenutku postalo stid. Sve mu je to bilo površno i nešto u čemu se pjesnički ne raste. A Gundulić je znao svoju pjesničku veličinu. Već u samom tom uvodu vidi se njegov savršeni jezik, jezgrovite rečenice kojima puca u sredinu, a izrečene tako umilno i u ritmu poezije iako se tu služi proznim izrazom – govori Slavica Stojan dodajući da pretpostavlja da ga je napisao u Rijeci dubrovačkoj u svojem ljetnikovcu s terasom nad morem, a gdje je provodio ljetno razdoblje i razdoblje jesenske berbe kad je zbog kontrole uroda bilo važno da vlastelini budu na svojim imanjima.
Iz uvoda saznajemo i da se sprema na nešto novo, prijevod Tassova “Oslobođenog Jeruzalema”, no povijesna zbivanja odagnala su ga očito od tog nauma i navela da napiše “Osmana”.
– Bio je dio dubrovačke aristokratske vlasti, a oni su bili u svakom trenutku obaviješteni o svemu što se sa strane pokreće i što može biti neka ugroza za državu. Godine 1621. počinje Hoćinski rat između Poljaka i Osmanlija u kojem pobjeđuju Poljaci, a Osman je u toj priči tragičan lik što donosi novu nadu i Gundulić počinje pisati “Osmana”, politički spjev od 20 pjevanja vezan uz aktualnu političku situaciju koju nije slijedio doslovno, već u nju unosi i romantične epizode, ljubavi, otmice i daje nam stihovanu priču - veli Stojan. Same “Pjesni pokorne” tiskane su u Rimu jer u Dubrovniku tada nema tiskare. Prva se pojavljuje krajem 18. st. potkraj Republike. Republika, naime, iz političkih razloga nije htjela imati tiskaru ranije.
– Dubrovačka Republika je znala sve svjetske tehničke inovacije, Turci su preko nje dolazili do novih otkrića i smiješno bi bilo reći da si nije mogla priuštiti tiskaru. Ali bila je jako oprezna što se tiče politike i diplomacije, a kad imate u gradu tiskaru, stvari ne možete kontrolirati. Sve pak tiskano što je dolazilo u Dubrovnik podlijegalo je strogim provjerama i takvo stanje im je odgovaralo – zaključuje Stojan.
Nekoć Republika danas samo općina...E, moj Gunduliću, dubrovački državljanine !