Velika diva hrvatskog glumišta Ksenija Marinković, prvakinja Drame HNK Zagreb, ravnopravno je razdijelila svoj posao; ima je u kazalištu, na filmu, u TV serijama, a bez obzira na to koju ulogu izvukli iz njezina bogata opusa, jasno je da se radi ne samo o glumici od formata već i o osobi od formata. Razgovarale smo neposredno pred premijeru "Povijesti pčela" u njezinu matičnom kazalištu, a unatoč crnim oblacima koji su se nadvili nad svijet, Ksenija je uspjela zadržati ono što je i čini tako posebnom glumicom, ono zrnce "ludosti" koje je tjera da se, kako i sama kaže, " i dalje igra". A kako smo razgovarala dan nakon što smo obje gledale prvu epizodu nove dramske TV serije "Šutnja", Ksenija nije mogla ne nahvaliti Dalibora Matanića, koji je kvalitetu naših serija digao na posve novu razinu. – Svi to volimo gledati, a mi u tome volimo glumiti – kaže.
Premijera "Povijesti pčela" je 11. ožujka. Kako se uopće radi u ovim teškim okolnostima? Gdje se pronađe koncentracija?
Kada je počela korona, pa došao lockdown, a taman smo u HNK Zagreb pripremali "Kafku na žalu", počeli smo bježati. Ja sam, recimo, bježala na Jarun, jer blizu stanujem i tamo sam snimala neke filmiće. Tada su bila najstroža pravila pa smo svi prešli na Zoom, na Teamse, proradila je digitalna tehnologija i vidjeli smo da sve može i da se sve rješava brzinom munje. Zatim smo shvatili da možemo pomoći i onima kojima je pomoć trebala nakon potresa. U svemu tome kazalište je bilo spas, rad u kazalištu bio je način da se izoliraš od svijeta i od svih strahova. Naravno, svima je malo koncentracija otišla "nizbrdo", ali uspjeli smo i u najtežim okolnostima odraditi nekoliko krasnih predstava, npr. "Genijalna prijateljica" vratila je na scenu cijeli ansambl. Tako radimo i "Povijest pčela". Norveška ekipa je drugi put s nama, nakon "Peer Gynta". Oni su posebno jaki vizualno, scenografija je i ovog puta posebna, a meni se to jako sviđa. Uz to oni rade na način koji smo mi već maltene zaboravili: fino, ljubazno, uporno i non-stop.
Koliko sam shvatila iz najava, predstava je sastavljena iz tri priče, o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti?
Da, sve isprepleteno i paraleno. U svakoj sceni postoji i druga i treća priča, isprepliću se tekstovi i glumci, a svatko ima svoj put i "vozi" svoju priču. Ima i nekoliko ključnih točaka, to su scene u kojima puno uskačemo jedni drugima i bio je izazov kako napraviti da se svaka priča dobro vidi, a da sve ide paralelno. To je distopijska priča u kojoj se vidi koliko smo uspjeli poremetiti ravnotežu na Zemlji, kako smo uništili jedini planet koji imamo.
Čini se jako važnim da HNK Zagreb otvara te nove teme? Bavila se Drama tako potpomognutom oplodnjom, u drami "64" Tene Štivičić, a sada otvara veliku ekološku priču?
Cijela ova sezona posvećena je ženama, ženskim problemima i autoricama. Radili smo nagrađenu dramu Monike Herceg, zatim Krležu – "Areteja" i "U agoniji". "Povijest pčela" mnogo je veća od tih pojedinačnih ženskih priča, ali primjerice, jedna od tri priče iz te drame, ona iz budućnosti, u kojoj pčele ne postoje i ljudi ručno oprašuju biljke, to je priča Zrinke Cvitešić, u kojoj ona traži svoje dijete i ne može ga naći.
Sve to dok gledamo te strašne prizore žena koje s djecom bježe pred krvavim ratom, i to na tlu Europe.
Strašno. Moja jedina misao je: samo da to stane što prije. Onda neka politike rade svoje. Čovjek to gleda i misli: "Što još? Koliko toga se još mora dogoditi, koliko ljudi to mora platiti životima?" Čini se da je na djelu borba oko načina preživljavanja, ruda, energije, slijedi nam i borba oko vode. Rekla bih, bit će još žešće nego do sada.
Osobno priznajem da je ovo jedna od rijetkih, ako ne i jedina situacija u kojoj sam sretna što nemam djece. Vi imate dvoje, sina i kćer. Kako se nosite sa strahovima?
Oni su se rodili nakon Domovinskog rata i o našem ratu znaju samo iz priča. No ono što njihova generacija ima puno je manje idealizma, a puno veća svijest o tome kako svijet izgleda danas. Oni su rođeni s društvenim mrežama, znaju im sve zamke, ali znaju o svijetu mnogo više od nas nekada. To im daje drugu perspektivu, lakše se snalaze u vijestima – i pravim i krivim – i mogu reći da se dosta dobro nose sa svim tim. Nemaju onako grandiozna očekivanja od života kakva smo imali mi. Njihova su mnogo manja: samo da preživimo, da imamo što jesti i da radimo ono što volimo.
Nije li to tužno? Mi smo ipak vjerovali da možemo promijeniti svijet, ma koliko se ta ideja pokazala nerealnom.
Probala sam ih odgajati u tom idealizmu, ali oni su mene uvjerili da danas svijet izgleda drugačije i da nema mnogo izgleda za utopiju. To, naravno, ne znači da i oni ne sanjaju, sanjaju i rade ono što misle da moraju raditi. Možda zapravo u život kreću s realnije osnove.
Kći je buduća glumica, peta godina ADU. Iz glumačkog braka jedno je dijete moralo krenuti na tu stranu. Kakva je bila vaša reakcija kada je rekla: "Mama, bit ću glumica!"
"Je l' baš moraš?" (smijeh) Ali kada je rekla: "Moram", što mi je preostalo nego reći: "Pa hajde."
U zadnje dvije godine, dok su neki debelo odmarali i koronu koristili kao izgovor, vi ste jako puno radili?
U kazalištu smo jako puno radili, imali i večeri ispred kazališta, nastupali po kvartovima, imali puno predstava i premijera. I mislim da je to puno bolje. Mogli smo zatvoriti kazalište, a na kraju se uvijek pokaže da je bolje raditi, biti aktivan.
Kako je uopće biti na sceni kada je kazalište ispred vas gotovo posve prazno?
Navikneš se brzo na to. Poslije onog prvog lockdowna prva predstava koju smo igrali bila je "Mačka na vrućem limenom krovu", uz tada dosta stroge mjere, pa je u gledalištu bilo oko 150 ljudi. Izgledalo je kao generalna proba, kada dođu ljudi iz kazališta. Bilo je stvarno čudno, ali smo se zapravo jako brzo navikli da osluškujemo publiku. Svuda oko nas bila je ta strašna tišina. Počneš glumiti, a oko tebe tišina u dubokom mraku. Navikneš se i prilagodiš. A onda je došao novi šok, kada je kazalište opet bilo puno, kada su počele COVID potvrde. Bio je to stres, ali se opet, vrlo brzo, vratiš na staro.
Već smo spominjale žensku sezonu u HNK Zagreb, ali čini se jako važno što su se pojavile i nove autorice. I nove, mlade redateljice. Rekla bih da je položen kamen temeljac za novo preslagivanje u kazalištu, jer do sada je režija je bila muški posao?
Pravi muški posao, ali sada već, na sreću, ipak imamo uvjetno rečeno stariju generaciju redateljica: Doru Ruždjak Podolski, nešto mlađu Anicu Tomić, pa Katarinu Pejović, a sada dolaze nove snage: Arija Rizvić, Lea Anastazija Fleger, Tamara Damjanović... Ima ih.
Koliko se u radu osjeća da ženska ruka vodi cijeli kreativni proces?
Nemam taj osjećaj kada radimo, znam samo je li dobro ili ne. Zapravo se nisam ni bavila time, ali sam u zadnje vrijeme puno radila s redateljicama. Tada shvatiš da postoji nešto što je način na koji žene rade jer se one jače naslone na neku žensku temu. I češće rade teme koje se tiču žena, poput "Genijalne prijateljice" ili "64".
I na filmu ste puno radili s redateljicama?
Evo, i prošlog ljeta s Teonom Mitevskom film "Najsretniji čovjek na svijetu". I to je velika ženska priča, zapravo priča o muškarcu i ženi, ali ispričana iz njezine perspektive.
Uvijek me ljuti kada za vaše filmske uloge kažu da glumite obične žene. Meni one nisu ni po čemu obične, npr. uloge u "Ustavu RH" ili filmu "Sve najbolje". Iza tih vaših žena i njihovih priča krije se cijeli život.
Ni meni te žene nisu obične. Kada mi nude neku ulogu, samo gledam po čemu bi ona bila bliska, prepoznatljiva svima. I na tome radim, da se publika poistovjeti s tom ženom, da je nađu negdje oko sebe, u svojoj blizini. I tada joj dam još neku dozu ludila ili ludizma, ono po čemu je ona posebna, ali to moraju biti uloge koje će svi prepoznati. Sve te žene koje ja igram naučile su se nositi s izazovima koji se stavljaju pred njih. Imaju strašnu izdržljivost, ali čuvaju u sebi neku vedrinu. One ne daju da ih pojede nesreća. Ja bih ih tako opisala.
Jeste li i vi takvi?
Sigurno jesam. Evo, i ovo sada, svijet propada, a mi radimo predstavu. U čemu je problem? (smijeh)
U vašem je opusu ravnopravno raspoređeno kazalište, televizija, film. Može li se balansirati ili u nekom trenutku ipak treba izabrati?
U nekom se trenutku mora dogovoriti, ili moram od kazališta tražiti da me pusti na snimanje, ili pak tražim slobodne termine za snimanje između proba i predstava. Ali dogovor kuću gradi. Sve se može dogovoriti.
Kakav glumački trening i koliko godina iskustva treba imati da se s nekog snimanja uvečer 'uskoči' u ulogu na kazališnoj sceni? Ali i obratno?
Uloga u kazalištu se, srećom, radi prije. Predstava postoji, ona je zapisana negdje u mom kodu. I tada dođem na predstavu, ponovim tekst i igram. To nije problem,. Kod snimanja je druga priča, snima se taj dan i nikada više. To treba brzo "dilitati" iz sistema. To naučiš, jednostavno izbrišeš ono što ti ne treba.
Mi žene živimo pod strašnim diktatom mladosti i gledamo dečke kako se provlače kraj nas. Kod glumica je to još i teže jer u svom poslu imaju uloge koje im jednostavno odnese vrijeme?
Da, prođu neke uloge i ne možeš ih vratiti, ali svaka godina ima svoje veselje. Meni se dogodilo da sam imala netipičnu karijeru tijekom koje sam cijelo vrijeme imala jako dobre i zanimljive uloge. A nisu bile klasične i nisu bile po tim strogim kazališnim uzusima.
Da, sjećam se recimo davnih dana u ZKM-u, legendarne predstave "Magic & Loss"?
Da, to, pa "San ljetne noći", "Moj sin samo malo sporije hoda"... naigrala sam se uloga i uloga. Jako zanimljivih stvari. I nikada mi Julija nije nedostajala. Jako sam sretna jer, moglo bi se reći, dobro starim. Nikada mi ne fali posla i zaista mi nude izuzetno interesantne uloge. Sada sam, recimo, snimila taj film u Makedoniji, ali snimila sam i jedan diplomski film koji je počeo kao jedan kratki film da bi završio kao dugometražni. Zove se "Je li netko vidio ovu ženu?" i sada se montira. Taj film govori o jednom problemu za koji mi je bilo začuđujuće da su ga osvijestili tako mladi ljudi. Do te je suradnje došlo kada sam bila u Beogradu, u žiriju filmskog festivala, i u nekom razgovoru rekla kako nedostaje ženskih, i to uloga za sva godišta, ali uloga 21. stoljeća. I tako su ta dvojica mladih pozvala mene u svoj film. Glumila sam jednu običnu ženu koja jedan dan poludi, odluta, hoda gradom, svašta joj je događa i na kraju dođe kući, sjedne na krevet i nestaje. To je priča o svim tim mamama i ženama koje više nikome ne trebaju. Na to su oni napisali još dva scenarija i ispao je polueksperimentalni film o ženama koje se izgube kada više nemaju neku svoju funkciju, kada se pitaju što s ostatkom života.
Volite raditi s mladima?
Da, volim! Ja imam iskustvo, a oni imaju neke nove ideje. Uvijek je interesantno vidjeti što se događa u tim mladim glavama, kako oni vide svijet. Nikada mi ne bi palo na pamet da bi mladi ljudi napravili ovu priču, a oni su mi rekli: "To su naše mame."
U zadnje vrijeme suočeni smo sa sve većim uplitanjem politike u kulturu, kao da se vraćaju neka prošla vremena za koja smo mislili da smo ih zaboravili. Hoće li ta politika već jednom izvući svoje prste iz kulture?
Ja se nadam da hoće. Toplo se nadam, jer kako god da okreneš, svaka bi vlast trebala držati do svoje kulture, pustiti je da bude slobodna. To joj može biti i alibi. Pa ako ništa drugo, pustite kulturu na miru zbog alibija?
Ne stradavaju li zbog političkih igara upravo ljudi koji znaju raditi svoj posao?
I ne samo to, nego je najstrašnije od svega što, kada politika stavi svoju šapu na umjetnost, to postaje pitanje korektnosti. A korektnost je zadnja stvar koju treba tražiti u umjetnosti. Sve mora biti podložno propitivanju, umjetnost se bavi raznim stranama istine, kao i ljudskim osjećajima koji nisu svi standardizirani. Nismo mi roboti, pa se i u umjetnosti mora vidjeti gdje to ljudska duša ide, kamo ide čovjek kao takav, čemu teži. A ne da sve bude svedeno na proizvodnju nečeg što se od nas očekuje. Proizvodnja umjetnosti ne ide kao na traci niti u njoj može postojati politička prekorektnost. Mi smo ipak tu da tražimo smisao života.
No na neki ste način 'ušli' u politiku? Krajem prošle godine postali ste predsjednica Hrvatskog društva filmskih djelatnika?
To je ipak posao s one strane politike, samo razgovor s politikom. Važan je to posao zbog onih stvari koje sindikati ne mogu raditi, ali može Društvo. To je razgovor kako pomoći svim tim sistemima da budu protočni. Sada je najvažnija tema izgradnja velikog filmskog studija u kojem bi svi filmaši koji ovdje postoje imali posla, ali i gdje bi se radile koprodukcije. No treba i otvoriti školu za deficitarna zanimanja, ne fakultet, nego uz rad doškolovati kadrove koji nedostaju u filmskoj djelatnosti. Čak i HTV, bila sam i tamo na razgovoru, ima manjak nekih kadrova jer premalo plaćaju, a i cijeli sistem je jako zatvoren i spor.
Kojih filmskih kadrova najviše nedostaje?
Recimo, na ADU se studira produkcija, ali ispod producenta ima još desetak niže rangiranih zanimanja, isto je tako kod maskera i glavnog šminkera, u rekviziti... Trebaju nam stolari, metalurzi, zanatlije raznih vrsta koji bi bili priučeni da rade baš na filmu.
Što sa silnim mladim ljudima koji nam svake godine sa silnih akademija izlaze kao glumci?
I o tome smo razgovarali na Hrvatskoj televiziji, molili smo ih da rade više audicija, da se napravi natječaj za sadržaje za mlade, da se snimaju sadržaji za mlade koji traže mlade ljude i kao autore i kao izvođače. To je niša za mlade redatelje, producente, glumce, da kroz nju ulaze u posao. Pa tu je i borba za više novca za film jer autori dugo čekaju taj novac. I sada je desetak filmova na čekanju. I tome bi pomogao filmski studio koji bi donosio novac u državu pa bi onda država mogla više tog novca vratiti u filmove.
Znamo da su krize, koje se na nevjerojatan način nadovezuju jedna na drugu, jako pogodile upravo kulturu, sve djelatnike u njoj?
Da, i o tome se brine Društvo jer bilo kakva socijalna pomoć u ovim teškim vremenima jako je potrebna. No ne smiju se u besparici zanemariti važne teme poput rodne ravnopravnosti, zatim da se probaju dogovoriti minimalni honorari. To su i sindikalne teme, ali trebalo bi dogovoriti princip i pravila, da se neke stvari podrazumijevaju same po sebi. Tu spadaju i teme poput sigurnosti na radu, zatim koji je minimalni broj članova Društva koji mora sudjelovati na svakom filmu, recimo omjer 50:50 ili 60:40 u koprodukcijama, tako da i naši ljudi imaju koristi od tih velikih stranih projekata koji se rade kod nas.
Zadnje godine donijele su i velike priče o seksualnom zlostavljanju u glumačkom svijetu, kako u Hollywoodu tako i puno bliže. Kakvo je vaše iskustvo?
Rekla bih da je to svuda isto, ne samo u mom poslu. Ako se nađe nasilnik, on će naći načina da svoje nasilje iskaže. Sreća je da su u tim krugovima počeli istupati najviđeniji ljudi, posebno žene, koje su jasno rekle o čemu je riječ. To je za svaku pohvalu, ali još je jako puno posla, puno jahanja, do trenutka kada ćemo živjeti u društvu u kojem se nitko neće usuditi ni pokušati tako nešto. Ali zato treba o tome govoriti i buditi svijest ljudi.
Kada spominjete "dugo jahanje" do zatiranja pokušaja spolno uvjetovanog nasilja, rekla bih da se taj put vidi i na primjeru zagrebačkog Sveučilišta. Primjerice, tadašnja dekanica ADU Franka Perković napravila je sve što je mogla, dok su neki njezini kolege odmahnuli rukom?
Da, mnogi nisu napravili ništa, to se jako razlikovalo od fakulteta do fakulteta. Meni je jako drago da je Franka odlično reagirala jer mislim da, ako netko mora bit budan, to mora biti ADU. I uvijek upozoravati na taj problem, mislim da je jedno od naših poslanja da ukazujemo na probleme koji se u društvu događaju, a s kojima se to isto društvo nevoljko suočava.
Radili ste sa svim velikim glumcima, ne samo kod nas nego u regiji. Tko bi bio vaš idealni partner?
Imam ih jako puno. S jako puno ljudi lijepo se slažem. Recimo, kada smo raditi "Ustav RH", i Dean Aćimović i Nebojša Glogovac bili su idealni, isto je bilo i sa "Sve najbolje" i Goranom Navojcem.
On vam je praktički stalni partner? Znate li uopće koliko ste se puta za njega "udali"?
Pojma nema, milijardu puta! Ali tu su i moji partneri u kazalištu, i kolege i kolegice. Rekla bih svi, jer rijetko sam naišla na to da se nisam sporazumjela s partnerom. To je ta neverbalna komunikacija koja se odmah osjeti; netko voli da se o ulogama puno govori, netko ne voli... To se osjeti u radu, a ja se nastojim prilagoditi i zapravo lako pronalazim zajednički jezik. Od početka karijere radila sam na tome da radim svuda jer sam takav dinamičan tip kojem dosadi jedan posao. Promjena mi je najdraža, i to promjena u nečem istom i poznatom jer sve je to gluma. To te brzo nauči da se prilagodiš ljudima s kojima radiš. A i dobro je upoznavati nove ljude.
Koliko stignete gledati druge predstave?
Sada, otkako je korona, rijetko sam bila u kazalištu. Gledala sam Magellija u ZKM-u, radio je Matu Matišića. Fan sam i Magellija i Matišića, ne znam koji mi je draži... Gledala sam Planinića u &TD-u, ali zaista sam bila pod tim režimom: "Moramo se čuvati da ne ugrozimo svoje predstave."
Nedostaju li nam velike kazališne koprodukcije unutar regije?
Jako, ali nema više novca. A nema ni dobre volje, ni političke volje. Svima nama glumcima je jako lijepo kada radimo koprodukcije jer upoznajemo druge energije, druge stilove glume. To je jako dobro osvježenje. Nekada je to nudio Dubrovnik, pa Kazalište Ulysses, ali to je i jako skup sport.