Jay Rosenblatt legenda je svjetske dokumentaristike. Taj američki redatelj ovjenčan nebrojenim nagradama najvećih festivala poznat je po intimnim istraživanjima velikih životnih tema poput rođenja, ljubavi, nasilja, smrti... Njegov aktualni film “Kad smo bili nasilnici” nominiran je za Oscar u kategoriji najboljeg kratkog filma, a igrat će i na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Razorna je to, intimna rekonstrukcija slučaja vršnjačkog nasilja staroga gotovo pola stoljeća, u kojem su Rosenblatt i prijatelji maltretirali školskog kolegu Richarda. S velikim redateljem koji je ovih dana izrazito tražen sugovornik razgovarali smo putem Zooma.
Priču o maltretiranju školskoga kolege dugo ste nosili u sebi. Što vas je nagnalo da je na koncu pretočite u film?
Bio je to niz slučajnosti koje su se počele nizati sredinom devedesetih, kada sam predstavio film “Miris spaljenih mrava”. U njemu sam, u kontekstu priče o odrastanju dječaka sredinom dvadesetog stoljeća, spomenuo i Richardovu sudbinu. Tijekom rada na tom filmu počelo se događati da susrećem ljude koji su bili važni djelići te naoko zaboravljene epizode i svatko je pamtio neki drugi komadić slagalice. Četvrt stoljeća kasnije prijateljica me motivirala da pokušam pronaći sve kolege iz razreda i provjerim čega se i kako sjećaju. I tako je nastao film.
Za potrebe snimanja razgovarali ste gotovo sa svim kolegama iz razreda osim sa samim Richardom. Je li on uopće vidio film?
Nije. Nakon osnovne škole nismo bili u kontaktu, no Richard mi se neočekivano javio nakon što sam predstavio “Miris spaljenih mrava”. Zanimalo ga je gledati film koji se tiče i njegova života. Poslao sam mu DVD, a on mi se nakon toga više nikada nije javio. Njegovu šutnju protumačio sam kao poruku i zato sam ga odlučio ne opterećivati činjenicom novog filma. Ako mi se ikada ponovno javi, bit će mi drago da ga pogleda, ali nije moje da mu se javljam i oživljavam traumu.
Nemojte mi zamjeriti što ovo pitam, ali nije li to svojevrsna eksploatacija priče osobe koja na to nije dala pristanak?
To je vrlo slojevito pitanje. Osobno smatram da ovo nije film o njemu, nego o nama i o lakoći sudjelovanja u zlu koje smo počinili. Richard je jedini lik u filmu čije se lice ne vidi i kojem je uklonjeno prezime. To smo učinili kako bismo ga zaštitili, no ujedno je i nestala potreba za njegovim pristankom. U svojim filmovima često krećem od osobne priče iz koje gradim mnogo širu sliku. Činjenica da je Richard osoba bez lica i imena našu priču čini mnogo univerzalnijom jer svatko u nju može upisati nekog svojeg Richarda.
Zanimljiva je i tehnika kojom ste snimili film, mješavina stop-frame animacije starih školskih fotografija i snimke telefonskih razgovora s tim danas odraslim ljudima.
Čitav život radim kolažne filmove, ali nikada do sada nisam radio s animatorom. Srećom, pronašao sam Jeremyja Rourkea čiji se stil savršeno uklapa u moj i dogovorili smo se da se čitav film vrti oko jedne školske fotografije koju smo rezuckali, rearanžirali i koristili kao medij za rekonstrukciju stvarnih događaja. S obzirom na to da se čitava priča odvila prije pedeset godina, nismo ni imali mnogo drugog materijala. Srećom, još se jednom pokazalo da iz ograničenih resursa, u ovom slučaju samo jedne slike, može izrasti najveća kreativnost.
Nekoliko vaših sugovornika u filmu prisjeća se tog razdoblja kao “nekog drugog vremena” u kojem se i na vršnjačko nasilje gledalo mnogo drugačije nego danas. Je li to zaista bilo toliko drugačije vrijeme?
I da i ne. Bullying se i dalje događa, kako na mikrorazinama pojedinih razreda tako i na svjetskoj geopolitičkoj pozornici. Roditelji i profesori danas su mnogo svjesniji problema, ali to nije uspjelo izbrisati nasilje. Možda je ono jednostavno dio našeg DNK. Svakodnevno mi se javljaju roditelji koje je moj film inspirirao da podijele priče o zlostavljanju vlastite djece. U šezdesetima je bilo previše nezainteresiranosti za probleme koje su djeca proživljavala, a danas je obrnuto, roditelji su možda i previše involvirani. I sâm sam znao biti kriv za pretjeranu brigu oko svoje kćeri.
Spomenuli ste geopolitičke događaje i agresivne moćnike, što me podsjeća na vaš film “Ljudski ostaci” u kojem ste se pozabavili intimnim životima Hitlera, Staljina... Tko bi danas zaslužio mjesto u takvome filmu?
Putin je očit odgovor. Nemam riječi za ovo što se danas događa u Europi, koja se toliko dugo oporavljala od Drugog svjetskog rata i kolektivne traume holokausta. Međutim, bojim se da Putin nije jedini kojem bi se našlo mjesta u drugom dijelu “Ljudskih ostataka”, filma koji sam završio Maovim citatom “pritajit ću se malo i čekati na priliku za povratak”. U toj rečenici sažeta je sva simbolika zla koje se vraća u različitim vremenima, s različitim imenima.
Što kažete na sankcije usmjerene protiv ruskih umjetnika?
Nisam veliki pristaša bojkota kulture. Neki od tih ljudi podržavali su Putina, ali mnogi su mu se i odupirali. Kroz čitavu povijest umjetnici su bili na prvoj liniji borbe protiv represije. U tome ih treba podržati, a ne izolirati. Otkazivanje je moćno oružje i trebalo bi biti usmjereno protiv onih koji su ga jako zaslužili.
Danas ipak živimo u kulturi otkazivanja za koju mnogi smatraju da je otišla predaleko. Slažete li se s njima?
Mislim da moramo biti svjesni čitavog spektra problema i činjenice da su ulozi u takvim situacijama vrlo veliki. Moja čitava odrasla osobnost i karijera danas bi mogli biti dovedeni u pitanje zbog nečega što sam učinio u osnovnoj školi. Bojim se da ćemo odlaskom u ekstrem prokazivanja i otkazivanja izazvati kontrareakciju koja bi mogla dodatno naškoditi društvu, uključujući one najranjivije. To su teme o kojima treba razgovarati, no bojim se da internet nije mjesto za tu vrstu razgovora. Teško se nosim s okruženjem u kojoj ljudi iz sigurne anonimnosti razmontiravaju stvarne osobe koji posljedice tih akcija osjećaju u svojim stvarnim životima. Zato ne koristim društvene mreže. Jedva se nosim s odgovaranjem na mailove.
Za kraj – kako ste reagirali na nominaciju za Oscar?
Oduševljeno! Filmom se bavim više od trideset godina, ali ovaj mi je projekt bio jedan od najvažnijih i najintimnijih, pa i sama nominacija znači još više. Divno je biti prepoznat, no i to dolazi s određenom vrstom pritiska. Čini mi se da nikada nisam bio zaposleniji!
