Večeras se u 20 sati u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti otvara izložba Ivice Malčića i Zorana Pavelića "Koncept slike: slika koncepta". Izložba dvaju autora nastala je u kustoskoj koncepciji povjesničara umjetnosti i ravnatelja NMMU Branka Franceschija te muzejskog savjetnika Željka Marciuša. Djela Malčića i Pavelića, jednog slikara i drugog konceptualnog umjetnika, povezuje naoko sličan umjetnički izričaj koji spaja tekst i sliku, a u tom smislu, istaknuo je Marciuš, iako su radovi dvojice umjetnika međusobno različiti, ne kontriraju si, nego se nadopunjavaju.
Porazgovarali smo o tome s Ivicom Malčićem, koji nas je uoči otvorenja proveo kroz svoj dio izložbe i svih dvije stotine radova izloženih u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti do 28. kolovoza.
– Nas dvojica se poznajemo, dobri smo prijatelji, ali nismo planirali zajedničku izložbu. Spojili su nas jer sam ja slikar koji je, hajmo reći, prešao na konceptualu, a Pavelić je konceptualac, koji se inače bavi i videom i performansom, a počeo je i slikati. Mada sam ja oduvijek imao svoje koncepte, svaki dan jedna slika, odnosno 365 slika godišnje, pa i tekstove na slikama. Nisam se puno promijenio – kaže nam Malčić.
Nastoji se držati tog koncepta od jedne slike dnevno, ali, priznaje, ne uspijeva uvijek. Ne želi ih samo štancati i ne voli se ponavljati, ako je dan dobar, završit će sliku, a ako nije, sutradan počinje ispočetka. Ipak, godišnje napravi više od stotinu, a rekord mu je 175 slika!
– Ujutro se rano ustanem jer ne mogu spavati, bez obzira kada zaspao, bio trijezan ili pijan. No obično pričekam do pola 7 da ne probudim suprugu i kćer pa, kada se otvore dućani, obavim što moram i krećem u atelijer. Živim na Savici, a atelijer mi je na Gornjem gradu, u Demetrovoj. Onda slikam, i do 11, 12 sati, ako radim mali format, gotovo je. I to ako je dan idealan! Dam si vremena do ručka, a kada ne uspijem završiti, premažem sliku i dođem drugi dan. Tri puta uspio sam napraviti 365 dnevničkih crteža u godinu dana, a to radim kad dođem doma. Svaki dan, ono što naslikam, to precrtam poslije olovkom na obični A4 papir. Fora je tu tome da slikari obično rade male skice pa ih prenose na velika platna, a ja radim obrnuto. Prvo naslikam pa nacrtam – kaže nam.
Njegove slike obiluju simbolima koje možete primijetiti znate li što tražite. Tu je lik skauta, štrebera koji o umjetnosti sve zna, i koji predstavlja svojevrstan Malčićev alter ego. Tu su i likovi ježa i bizona, oboje preuzeti od igračaka kojima se u djetinjstvu igrao, a koji predstavljaju njegova pokojnog brata i prijatelja Zoka. U radovima ih Malčić često slika jedne na druge nazivajući ih svojim "svetim trojstvom". Izložen je i ciklus od stotinu njegovih "Osmrtnica umjetnosti" i šezdeset slika iz serije "Slučajni kolaž". Na njegovim se slikama mogu pronaći i stihovi glazbenika poput Willieja Nelsona ili Loua Reeda, filozofske misli, doskočice, podbadanja usmjerena na velevažne profesore, kustose, trgovce umjetninama, pa i parole poput "Ja sam slikar", "Borim se za umjetnost", "Sreća prati hrabre, a umjetnost prati hrabre slikare". Tu je i nekoliko hommagea Malčiću dragom Mladenu Stilinoviću, poput slike Spidermana i Winnetoua s natpisom "My heroes have always been painters + Mladen Stilinović". Spominje se u radovima i Ivan Kožarić, jer je Malčić iznad njegove originalne grafike koju je dobio na poklon napisao: "Ako poživim kao Kožarić, možda me otkriju". Tu je i Vincent van Gogh, kojeg naš sugovornik vidi gotovo poput božanstva, simbola za vjeru u umjetnost, za ludilo i fanatizam zbog umjetnosti i za umjetnost.
Obično se kaže da slika govori tisuću riječi pa zašto je onda "kvarite" tekstom, pitali smo Malčića?
– Vidio sam to davno kod Anselma Kiefera. On je slikao goleme, spaljene pejzaže i na horizontu crvenim slovima dopisivao male tekstove. I tako sam počeo ubacivati tekst na svoje slike, na tuđim slikama to volim, pa zašto ne bih i ja – jednostavno će slikar.
Slikarom ga pak, a ne umjetnikom, zovemo jer Ivica Malčić tu uzvišenu titulu prezire. "An artist who cannot speak English is no artist" Stilinovićeva je rečenica koju je Malčić prenio na jednu od svojih slika i ispod nje dodao: "Nisam umjetnik".
– Kada vidite tko se sve zove umjetnikom i koga sve nazivaju umjetnicima... Ja sam slikar. I to tako kažem – govori nam iskreno te priča kako su prije nekoliko godina odbili njegovu prijavu na Bijenale slikarstva. Rekli su mu, kaže, kako njegovi mali formati slikani na daskama više ne prolaze i da bi trebao slikati – velika platna. On im, naravno, nije ostao dužan, oslikavši jednu od svojih dasaka, i to velikog formata, riječima: "Slike koje slikate ne govore ništa o životu".
– Vidjet ćemo hoće li se prepoznati! Svi ti veliki umjetnici uvijek su i profesori na Akademiji. Uhljebe se i onda ne mare više za umjetnost. Lovica u džepu, jako su pametni, a maltretiraju klince. Ma, svatko ima svoj način. Ali ako je umjetnost, umjetnost je. Bez obzira na to je li u pitanju veliko šareno platno ili malena daska – odlučno će slikar.
Na daskama slika još od Akademije, kada nije mogao namaći dovoljno novca za platna, a i danas mu je tako lakše – jer tempom koji slika, platna bi morao neprestano kupovati, a daskama ga snabdijeva prijatelj koji se bavi izradom namještaja. Pa i najatraktivnijim dijelom svoje izložbe naziva niz slika koje vise sa stropa Muzeja, okrenute tako da se prvo vidi njihova stražnja strana, s ostacima čavala i vijaka, nekoć dijela nekih starih kredenaca. Prekoputa, na zidu, postavljene su pak slike stražnjih strana tih slika!
– To su moje stare slike, iz 1992., kad nisam imao na čemu slikati i onda bih krpao razne daske. I u jednom trenutku shvatio sam da je stražnja strana bolja od ove naprijed! Pa sam odlučio, najvjernije što sam mogao, tu stražnju stranu preslikati i to su sada zapravo slike pozadina slika – objašnjava nam Malčić te dodaje da svaka njegova slika ima svoj broj, svoj OIB.
Uz broj, on na svaku sliku marljivo zapisuje i lokaciju atelijera u kojem je nastala i koje godine.
– "DE" znači atelijer u Demetrovoj, u tom atelijeru to mi je 1956. slika, završena je 13. svibnja 2022. i sve zajedno mi je to 3710. slika – pokazuje nam poleđinu jedne i objašnjava.
Njegov životni moto ipak možda najbolje opisuje natpis: "Ne zanima me međunarodna karijera, ne mislim od svog slikarstva raditi biznis, ali svakodnevno uživam u svom radu". Još od osnovne škole znao je da će postati slikar, mada je u buntovnim tinejdžerskim fazama maštao i o tome da postane roker ili nogometaš. A na tri je stvari u životu ponosan.
– Nikad se nisam uvaljivao na Akademiju, nikad nisam žicao atelijer ni od Grada ni od HDLU i 25 godina idem s istom radošću i guštom u atelijer – zaključuje.