Zlatko Vitez uspio je i u ovim zahtjevnim vremenima organizirati Gumbekove dane koji se održavaju po četrnaesti put u spomen na velikog glumca Mladena Crnobrnju Gumbeka. Festival koji donosi jedanaest predstava iz cijele Hrvatske otvara se u petak u Histrionskom domu premijerom, kako se navodi u najavi, “halucinantnog galgenkabareta ‘Evropa za nas ima štrik’”. Riječ je o predstavi baziranoj na Krležinim genijalnim “Baladama Petrice Kerempuha”, ali i na djelima kao što su to “Hrvatski bog Mars”, “Deset krvavih godina”, “Kraljevo” i “Zastave”. Glumac, redatelj i dramaturg predstave je Zlatko Vitez. Ova je predstava ujedno i doprinos Histriona obilježavanju četrdesete godišnjice Krležine smrti.
Opet se vraćate Krleži, od kojeg, vjerojatno niste ni otišli?
Cijeli se život bavim Krležom, još od djetinjstva kada me je otac upozorio na “Balade Petrice Kerempuha”. Odigrao sam sijaset njegovih velikih naslovnih uloga, režirao puno njegovih komada u Dramskom kazalištu Gavella, ali nekako mi je najupečatljivija ostala ona histrionska “Krležijada” iz 1993. godine na koju sam posebno ponosan jer sam za nju dobio nagradu Krležina fonda.
Ta je predstava u ono doba bila hrabra predstava?
Sve su te predstave bile hrabre. I “Kroatenlager” u Gavelli, i “Aretej” i “Latinovicz”. Ne mogu apostrofirati koje mi je redateljsko dijete najdraže. Sve su te predstave imale svoj društveni i politički prosede, konačno u pitanju su Krležini tekstovi, a Krleža je cijeli svoj život bio burevjesnik, kako sam ga i ja doživljavao. No prije svega sam ga doživljavao kao velikog humanista i velikog pisca.
Ali početkom devedesetih, kada ste igrali “Krležijadu”, dosta se intelektualaca odricalo Krleže?
Oko Krleže su se uvijek manje-više lomila koplja. Imali ste čak i izjave Radovana Ivšića da je Krleža upropastio hrvatsku književnost. Osobno si utvaram da dobro poznajem Krležino djelo i mislim da je ne samo puno napravio za hrvatsku lijepu književnost nego i za kazalište. On je vrlo značajan za hrvatsko kazalište jer s njime počinje moderna era hrvatskog glumišta. Imao je tu i sjajnog suradnika u dr. Branku Gavelli, a i Dramsko kazalište Gavella je 1953. godine otvoreno njegovom “Golgotom” i “Logorom”. Krleža je veliki pisac, veliki polemičar. Polemizirao je s tzv. zatucanim krugovima, što zagrebačkim, što hrvatskim, a ja ga smatram velikim bastionom. Jednom sam rekao da uopće ne znam kakav bismo mi narod bili da nismo imali Miroslava Krležu.
U ovoj aktualnoj predstavi vi ste gotovo sve, glumac, redatelj, dramaturg?
Prati me Zvonko Presečki na klaviru. Htio sam podsjetiti na Krležine “Balade” koje su bile uglazbljene u raznim našim predstavama i to ne samo histrionskim. Htio sam naznačiti da su Krležine “Balade” podatan materijal za galgenkabare, jer ne samo da se u “Baladama” spominju galge, nego je to tradicija koja je došla iz Njemačke u naše krajeve. Petrica Kerempuh je na određeni način Till Eulenspiegel. Kao što Dubrovčani imaju svog Pometa, mi imamo svog Petricu Kerempuha, tog dobrog duha koji se obračunava s raznim situacijama.
U vašoj predstavi se spominje i štrik. Hoće li vaša predstava publiku i nasmijati ili samo zabrinuti?
Krležin humor je specifičan. To nije humor na prvu loptu na koji će se publika valjati od smijeha, ali ima podrugljivih žaoka. Izabrao sam i neke štiklece iz drugih Krležinih djela i njegovih Dnevnika. To je kolaž napravljen tako da se Krležu obuhvati na kabaretski način. To mi je prvi takav pokušaj i nadam se da će biti uspješan.
Kako se radi o “Baladama”, bit će tu i kajkavštine. Koliko današnje mlađe generacije u Zagrebu uopće razumiju kajkavski jezik?
To mi je teško reći jer baš nemam kontakt s mlađim ljudima. Mogu reći o svojim unučicama. S malom Emom sam prije četiri-pet godina dosta razgovarao na kajkavskom, a slušala je i moje kompaktne ploče na kojima sam pjevao kajkavske pjesme. Kada je bila jako mala, rekla mi je: “Deda, ja znam kajkavski.” To mi je bilo drago čuti jer sam ja čovjek koji se četrdeset godina trudi da u predstavama ima i kajkavskog. Kada sam dobivao nagradu Grada Varaždina prije dvanaest godina, u obrazloženju su napisali da je to i za promicanje kajkavskog jezika. Nisu napisali dijalekta, ni idioma niti ono što bi napisali teoretičari jezika, nego su napisali kajkavskog jezika. Meni je kajkavski pravi jezik, jer jezik na kojem su napisane “Balade Petrice Kerempuha” ili “Lamentacije Valenta Žganca” i druga djela zaslužuje status jezika, barem među glumcima, kazalištarcima.
Vi ste i lani uspjeli izvesti Gumbekove dane, a to ste ponovili i ove godine. Je li teško organizirati festival s brojnim gostujućim predstavama u ova pandemijska vremena?
Dokaz je da se može su 14. Gumbekovi dani. Drago mi je da se i mladi naraštaji posvećuju kabaretu, žanru koji je dosta puta bio podcjenjivan u hrvatskom glumištu. Znalo se govoriti da on spada samo u kavane i birtije, što jednostavno nije točno. Imamo deset predstava, a dolaze nam predstave iz Varaždina, Pule, Virovitice, Osijeka, Šibenika, Splita... Pozivam publiku da dođe.
Jeste li izabrali komad za Histrionsko ljeto?
Igrat ćemo novi tekst Nine Škrabe “Stoka sitnog zuba”. Režira Zoran Mužić, a glumačka ekipa je uglavnom histrionska. Sljedećeg tjedna počinju probe, a premijera se planira za 9. srpnja. Ljudi već zovu i pitaju za Histrionsko ljeto, a mi tradiciju ne prekidamo.•
Sjećate li kako se prodavao Kermpuh. Prodavači su vikali: Ke rem puh, Zagrebački po te puh. Balade Petrice Kermpuha će nezavisno od vremena uvijek biti aktualne.