Davor Dmitrović mladi je zagrebački umjetnik kojeg smo imali priliku upoznati još dok je tijekom studija na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu izložio svoj neobičan i simpatičan ciklus grafika “Olimpenijada”. A nakon završetka Akademije prihvatio je stipendiju kineske vlade za doktorski studij na drugom kraju svijeta – u kineskom gradu Hangzhouu nedaleko od Šangaja koji broji 10 milijuna stanovnika. No, već nakon prvog semestra na odsjeku grafike i slikarstva te ugledne kineske umjetničke akademije, našao se u problemima – iz Kine se počela širiti tada nepoznata epidemija koja je nepovratno svima promijenila život. Iz žarišta pandemije koronavirusa uspio se ipak vratiti natrag u Hrvatsku, nakon čega je neko vrijeme, otkriva nam, uz slikanje – vozio i taksi. U proteklih godinu dana tako je izlagao i na 35. Salonu mladih, u galeriji Forum te na prodajnoj kolekcionarskoj izložbi Kolektart 2 u Laubi, kući za ljude i umjetnost. Trenutačno predaje likovnu kulturu u jednoj zagrebačkoj osnovnoj školi, a u ožujku će, ponovno u Laubi, otvoriti izložbu svojih monokromnih slika iz serije radova “Dođe tako čovjeku”.
Što nas očekuje na vašoj novoj izložbi u Laubi idućeg mjeseca? Čini se da ste od dana “Olimpenijade” napravili veliki umjetnički zaokret?
U Laubi ću u drugoj polovici ožujka izložiti ciklus radova koji sam započeo prije otprilike dvije godine. Radi se o seriji monkromnih slika, od kojih sam dio izložio i 2019. u galeriji Šira (prije Schira). Za tu izložbu nastavljam raditi na toj seriji radova te uz starije radove izlažem i nova platna. Cilj mi je vidjeti dokle ti radovi mogu doći i što se sve u monokromu može napraviti, a pritom ostati vjeran ideji iza samih radova. Uz platna galerijskih formata, izlažem i dva, usudio bih se reći, divovska platna koja će se svakako isplatiti vidjeti u impresivnom prostoru Laube. Radovi su izloženi pod nazivom „Dođe tako čovjeku“. O tome koliko je naziv meni i dalje aktualan, morao bih porazmisliti.
Nakon završetka Akademije u Zagrebu, obrazovanje ste odlučili nastaviti na doktorskom studiju u Kini. Kako ste se snašli na drugom kraju svijeta?
Moram iskreno reći da mi pomalo nedostaje Kina. Kako vrijeme odmiče, neka sjećanja su sve draža. Također, cijenim vrijeme provedeno tamo jer me odvojenost od Zagreba i napose Hrvatske naučila da više vrednujem vlastiti odnos spram mjesta i ljudi koji su mi s godinama prirasli srcu. Snalaženje u Kini nije ništa naročito kompliciranije od snalaženja u bilo kojem novom okruženju. Barem se meni tako posložilo. Jedna od glavnih razlika jest to da je ondje sve veće. Govorim o nekim praktičnim stvarima, poput snalaženja u kampusu Akademije, pronalaženja perona na željezničkom kolodvoru, određenih trgovina, o odlascima s jednog kraja grada na drugi. Sve je odlično povezano, prilično jasno postavljeno, samo je golemo. Nakon mjesec dana provedenih u Kini, imao sam neke svoje uhodane putove, navike i rituale koji su se spontano stvorili. Mislim da sam tek zagrebao površinu što se tiče života u Kini. Vjerujem da bi mi se s vremenom razvile nove prilike što se tiče umjetnosti i života.
Boravak u dalekom Hangzhouu morali ste prekinuti zbog pandemije. Namjeravate li se vratiti?
Nakon prvog semestra provedenog u Kini, vratio sam se na mjesec dana u Hrvatsku. Korona, putovanje sim-tam i drugi semestar uspio sam završiti online. No, život u Zagrebu za vrijeme pandemije me iznenadio. Naravno, opet sam se vezao za stara mjesta i prijatelje, stvorio nova poznanstva te mi se pomisao na povratak činila sve daljom. Prije nekoliko mjeseci sam i službeno zamrznuo doktorski studij, no mislim da i dalje nisam donio konačnu odluku o povratku u Hrvatsku. Svakako si ta kineska vrata još ne namjeravam zatvoriti. Dosta toga ovisit će o idućih pola godine.
Čime se bavite u Zagrebu dok je studij na čekanju? Možete li nam otkriti planove za budućnost?
Zadnjih nekoliko mjeseci radim na novom ciklusu radova. Ne bih rekao da je to povratak figurativnom slikarstvu jer mislim da se od toga nisam ni odvojio. Dobio sam potporu Ministarstva kulture za produkciju novih slika, a u međuvremenu dogovorio sam pet izložbi. Četiri u Hrvatskoj – novi ciklus radova biti će izložen u Zagrebu u Galeriji SC-a, u Varaždinu u Galeriji Zlatni Ajngel te u Šibeniku, dok će drugi ciklus, koji također nastavljam, biti izložen u Laubi. Peta izložba, iako o njoj još pregovaram, trebala bi biti u Beogradu, no o tome više kada sve bude dogovoreno. Mislim da sam si zadao fini posao, ali to je ono čemu se najviše veselim. Koliko će uspjeha polučiti te izložbe jedan je od faktora koji će možda prevagnuti u odluci o ponovnom odlasku u Kinu. Nedavno sam počeo raditi i u jednoj osnovnoj školi, tako da kad ne slikam, predajem likovnu kulturu mladim znatiželjnim umovima.