Gledajući odličnu seriju Gorana Milića "What's up Israel", u mislima sam se ponovno prošetala Jeruzalemom, Tel Avivom, Masadom, "plivala" u Mrtvome moru... Uz to sam se sjetila i svih kazališnih divota koje su nam stigle iz zemlje koja ove godine slavi 75 godina svog postojanja. Među "najluđim" uspomenama svakako je trenutak kada su publiku na ulazu u HNK Zagreb pregledavali agenti mitskog Mossada. Bilo je to u svibnju 2013. godine kada se otvorenje 30. Tjedna suvremenog plesa (našeg najvećeg i najcjenjenijeg međunarodnog plesnog festivala) poklopilo s Tjednom izraelske kulture pa su bili prisutni visoki gosti iz obje zemlje, a na sceni je bila senzacionalna izraelska plesna grupa Fresco s predstavom "Kerber". Nakon izvedbe, na svečanom koktelu u foajeu kazališta, porazgovarala sam s izraelskim koreografom, autorom tog djela, šarmantnim Yoramom Karmijem, kojem su se i sat vremena nakon izvedbe još tresle ruke.
Naravno, ne zbog mosadovaca, jer njemu je to uobičajena svakodnevica života u zemlji koja ozbiljno osiguranje ima pred svakim restoranom i čijim trgovačkim centrima šeće policija naoružana dugim cijevima. Karmi mi je cijelo vrijeme tijekom našeg razgovora uporno ponavljao: "Vratit ćemo se u Zagreb! Ponovno ćemo plesati ovdje!"
Iza tog naleta adrenalina skrivala se drama koja je zaprijetila uspjehu predstave ispraćene ovacijama. Naime, plesna priča o mitskom troglavom psu, čuvaru ulaza u podzemlje, bila je koncipirana uz pomoć pokretne platforme i plesači su trebali plesati na njoj kao i na ostatku, a taj je dio koreografije posebno dojmljiv na početku i kraju predstave, kada na njoj mrtvi stižu u podzemni svijet. No deset minuta prije početka zagrebačke izvedbe ustanovljeno je da motor platforme ne radi dobro i da je potpuno nepredvidiv. Zbog toga je koreograf cijelo vrijeme iza scene, doslovno na licu mjesta, šapćući iz mraka, koreografirao novi kraj predstave. Zagreb je tako vidio jedinstvenu verziju predstave koja na najbolji mogući način svijetom pronosi slavu i vrhunske umjetničke domete izraelskog suvremenog plesa, a ta tehnička nezgoda samo je potvrdila sve čari plesa, jer čak ni plesači i koreografi u publici nisu primijetili da nešto nije u redu. Nimalo zbunjeni svime što im se događalo tijekom te nesvakidašnje izvedbe, plesači su rekli da će od 26. svibnja 2013. Zagreb u njihovim mislima nositi epitet plesnog grada. U mnogo bližoj dogodio se također plesni "Decadance", koji je u studenom 2021. izveo Balet HNK Zagreb, u koreografiji najslavnijeg izraelskog koreografa Ohada Naharina. On je bio u Zagrebu, izabrao je plesače koji će sudjelovati u "Decadanceu", odradio s njima prve radionice svog čuvenog plesnog jezika koji cijeli svijet zove Gaga, a kako je upravo on na samom vrhu liste najpoznatijih suvremenih koreografa svijeta, ujedno i glavni koreograf izraelskog Plesnog kazališta Batsheva, ostatak posla odradili su njegovi asistenti. I danas mi je žao što nije bilo prilike za intervju s njim, iako razumijem da se radi o zvijezdi plesne scene svjetskog kalibra, čovjeku koji nakon dana pobune i slave žudi samo za novim koreografskim djelima i mirom u krugu svoje obitelji.
A kada sam "Decadance" gledala drugi put u prepunom HNK Zagreb, u kojem su barem 80 posto publike činili mladi ljudi, srednjoškolci i studenti, a koji su predstavu ispratili ovacijama kao da su odgledali najbolji koncert u svom životu (na daj Bože, koncert cajki), shvatila sam da umjesto Ohada Naharina govori svaki plesač koji je imao prilike raditi s njim i da su tako i zagrebački plesači koji su svladali Gaga plesni jezik postali njegovi "glasnogovornici". Balet HNK Zagreb upravo je pred novom premijerom, 31. ožujka predstavit će publici balet "Peer Gynt" Edvarda Griega, po libretu i u koreografiji Edwarda Cluga, i to nakon što su u ovoj sezoni već imali premijeru "Spartaka". No ostaje žal ne samo zbog toga što "Decadance" nije češće na repertoaru, jer riječ je o hit-predstavi koja puni dvoranu, već i zbog toga što naši plesači s ovim naslovom ne putuju na gostovanja, i u sklopu suradnje nacionalnih kazališta u našoj zemlji, ali i mnogo šire, jer nema (ni u regiji ni u svijetu) baš mnogo kazališnih kuća u kojima je radio Ohad Naharin. Na cijelu ovu priču o izraelskoj izvedbenoj umjetnosti zapravo me potakla drama "Ubojstvo" Hanocha Levina, prvo djelo ovog autora izvedeno u nas, također u HNK Zagreb. Djelo je režirao gost iz Izraela Ido Rozenberg, a dramaturgiju je radila Sanja Ivić, koja je u knjižici predstave napisala i kratak tekst o razvoju izraelskog kazališta. Istaknula je tako da je Habima nacionalno kazalište Izraela, od 1958. godine, a njegove su brojke nestvarne: od 2012. imaju novu zgradu s četiri dvorane u kojima je ukupno 1640 mjesta. Stalno je zaposleno 80 glumaca, uz 120 ljudi u tehničkom i administrativnom osoblju. Godišnje imaju deset premijera te više od 50 tisuća pretplatnika. I to nije najveće izraelsko kazalište, jer Cameri, osnovano 1944. godine, od 2003. je umjetnička institucija s pet pozornica i 1770 mjesta. Imaju više od 1500 izvedbi godišnje i više od 40 tisuća pretplatnika. U Tel Avivu je treće po veličini izraelsko kazalište, ujedno i najmlađe, Beit Lessin, koje djeluje od 1980. i prikazuje gotovo isključivo originalne izraelske komade koji se bave sadašnjim trenutkom Izraela. Oni imaju 30 tisuća pretplatnika.
Naravno, svaka usporedba između Izraela i nas bila bi neumjesna, jer na jedva 3,9 milijuna stanovnika Hrvatske Izrael ih ima 9,3 milijuna. Ali podatak da tri najveća izraelska kazališta imaju 120 tisuća pretplatnika jasno pokazuje što ti ljudi ulažu u razvoj izvedbene umjetnosti svoje zemlje na pitajući što rade "institucije". Na sreću pretplatničke brojke HNK Zagreb pokazuju da se može kad se hoće, zaslužuju poštovanje i otkrivaju trud uložen u privlačenje publike. U aktualnoj sezoni HNK Zagreb ima respektabilnih 4896 pretplatnika u čak 13 različitih pretplata, među kojima su nove Kazalište za obitelj i K – HNK pretplata. Prošle dvije sezone nagrizla je korona pa je u protekloj bio 2501 pretplatnik, a u sezoni 2020./2021. njih 1920, što je veliki pad prema pretpandemijska 4124 pretplatnika upisana u sezoni 2019./2020. No tko su ti ljudi? Do sada nije bilo istraživanja, ali u HNK Zagreb kažu kako upravo pripremaju i svoje prvo istraživanje pretplatnika. tako da će imati relevantne podatke o primjerice spolu i godinama svoje najvjernije publike. U svjetlu zapanjujućih izraelskih brojki svakako treba podsjetiti da zagrebački HNK u gledalištu ima samo 702 mjesta. Ono što svi mi možemo dodati naporima za odgajanje nove publike je povratak u prošlost. Sjetite se Muzičke omladine! Da, nekada nam je išla na živce, ali išli smo u sva kazališta, na koncerte... Danas imamo Hrvatsku glazbenu mladež usmjerenu na glazbu, ali s članskom iskaznicom koja nudi popuste na ulaznice za kazališta. Bilo bi sjajno dodati joj Hrvatsku kazališnu mladež!