Jedan od zanimljivijih izlagača ovogodišnjeg izdanja Art Zagreba ponovno je Adolf Polunić, samouki zagrebački slikar i bivši grafičar kuće Vjesnik. Iako slika cijeli život, tek je u devetom desetljeću svoja platna odlučio predstaviti javnosti, i to baš na sajmu Art Zagreb, gdje već treću godinu zaredom privlači pozornost kolega slikara, likovnih kritičara i posjetitelja. Među Polunićevim je fanovima i mladi Domagoj Rogina, ovogodišnji dobitnik Nagrade HDLU-a za najboljeg mladog umjetnika.
– Polunić je vrlo posvećen i strastven slikar. Slike gradi polako i strpljivo pa su neke od njih nastajale u dugačkom razdoblju. Ono što ga najviše zaokuplja na slici i o čemu s posebnom strašću govori novi su i inovativni tehnički pristupi slikarstvu koje nitko ne može “prokljuviti” – kaže Rogina. Baš kao i njegove starije kolege i profesore, fascinira ga tekstura Polunićevih platna. A kako postiže guste, reljefne nanose po kojima je poznat, ostat će još jedna od njegovih tajni.
– Teško bi bilo to objasniti riječima, ali i mislim da svaki slikar sam treba razviti svoju metodu – kaže Polunić. A on je svoju strpljivo razvijao desetljećima. Za slikara se nije školovao, nije završio Primijenjenu ni Akademiju likovne umjetnosti, čak ni tečajeve slikarstva, a sve što zna o slikarstvu naučio je sam, no prije dvije godine primljen je u HDLU kao punopravni član. Motivacija za slikanje Poluniću nije novac pa dugo svoja platna nije htio prodavati.
Interes za Polunićevo umijeće pokazalo je veleposlanstvo Turske u Hrvatskoj, od kojeg mu je stigla i prva narudžba.
– Bilo je to prije četiri mjeseca. Zazvonio mi je mobitel, zvali su me iz Turskog kulturnog centra Yunus Emre u sklopu veleposlanstva i kazali da su od turske vlade dobili zadatak da pronađu najboljeg slikara u zemlji da naslika platno u povodu 100. obljetnice Republike Turske – kaže Polunić, koji se tako našao među 60 slikara iz isto toliko zemalja koji su dobili zadatak na platnu ovjekovječiti sto godina turske države. Najprije se, kaže, nećkao, jer ne slika po narudžbi, no na koncu je pristao.
– Rekao sam im da imam jednu sliku koja je gotova pa je delegacija ambasade došla k meni u Dugave i oduševila se. U to sam platno, koje zrači energijom, jer je i Turska puna energije, ukomponirao originalni potpis Kemala paše Ataturka, kartu, tekst i note turske himne. Bili su i više nego zadovoljni, htjeli su mi i platiti, no to sam odbio jer se Turska nedavno suočila s razornim potresom – kaže Polunić te dodaje kako će u veleposlanstvu Turske u listopadu imati i izložbu u sklopu koje će veleposlaniku predati sliku, a ona će se trajno nalaziti u prostorijama veleposlanstva.
– Od srca mu zahvaljujem i čast mi je što sam imao prilike surađivati s takvim umjetnikom. Slika je za nas neprocjenjiva – kazao je ravnatelj Turskog kulturnog centra Fuat Korkmaz.
Na sajmu Art Zagreb u sedmom paviljonu Zagrebačkog velesajma uz sliku posvećenu Turskoj može se razgledati i Polunićev novi ciklus koji je nazvao “Higgsbozonov dodir I-VIII”, prema tzv. “Božjoj čestici”, koja mu je dala inicijalnu ideju za njegove slike. A da Polunićevo djelo cijeni i struka, potvrđuju riječi likovnog i glazbenog kritičara te sveučilišnog profesora Aleksandra Bravara.
– U suvremenu mlačnost hrvatskog štafelajnog slikarstava Adolf Polunić kroči poput nepoznatog barda, možda onako kako se 1970. javnosti predstavio Ivo Šebalj. Polunićev likovni ductus pod diktatom je snažne i usredotočene namisli. Osobito oduševljava neslomljiva energija njegove apstraktne umjetnosti, kakvoj se, rekli bismo, više nismo usudili nadati – kazao je on. A među prvima koji su prepoznali vrijednost Polunićevih platna su i glazbenik Jurica Pađen te njegova supruga Ana.
– Polunićevo je slikarstvo vrhunsko, energično, maštovito i neuobičajeno. Želim mu da još puno toga stvori – dodao je Pađen.