Neki su tvrdili da je moj roman između ozbiljnog i zabavnog štiva

Splićanka Nataša Dragnić koja dvadesetak godina živi u Njemačkoj ovih je dana predstavila roman prvijenac „Svaki dan, svaki sat“ u Zagrebu i Splitu. Ta poliglotkinja i glumica roman je napisala na njemačkom jeziku, a već prije njegove objave prava su prodana u čak 23 zemlje, pa i našoj Frakturi. Topla, emotivna priča o nemogućoj ljubavi s makarske rivijere osvojila je njemačke, ali i talijanske čitatelje, a autorica je zadovoljna i prijevodom na hrvatski koji potpisuje Latica Bilopavlović Vuković.

Bi li roman bio isti da ste ga pisali na hrvatskom?

Nije isto pisati na hrvatskom ili na njemačkom. Jezik diktira i način na koji mislite. Njemački mi nije materinski, ali mi daje slobodu koju ne bih imala na hrvatskom. Mogu kombinirati stvari koje na hrvatskom ne bih mogla, premda dobro poznajem strukturu njemačkog jezika, ali me ona ne sputava. Na hrvatskom sam dosta pisala u mladosti.

To su pjesme, kratke priče?

Pjesme i kratki romani. Oni su svi imali veze sa mnom. Uvijek sam obrađivala nešto što me trenutačno mučilo. Onaj tko me zna u toj će me prozi lako prepoznati.

Sada će svi pitati koliko u vašem romanu ima vas?

To svi pitaju. Je l' vi to pitate?

Vidim da ste i glumica, pa ne znam kolike su vaše sličnosti s vašom glavnom junakinjom Dorom, također glumicom?

Ne samo u Dori, nego u svakom od mojih likova ime mene.

I u muškim likovima?

I u njima. Većina ljudi ima problema s Lukom koji je slab, nije jak muškarac.

Žene su jači karakteri?

U ovom slučaju Dora je jači karakter. Mislim da se baš zbog toga ljutimo na Luku jer smo svi to prošli, svi smo nekada bili slabi, to je ljudski. Znam da čitatelji imaju problema s Lukom i često ne shvaćaju zašto Dora i dalje voli Luku. Ali svima nam se u životu dogodilo da radimo stvari koje ne možemo objasniti.

Je li takva ljubavna priča moguća i negdje izvan Mediterana?

Ona je svuda moguća. Roman sam smjestila u Makarsku jer sam vezana za more. Poznajem Makarsku jer sam tamo radila, poznajem hotele, nisam morala puno istraživati. Mislila sam da u stvarnosti takva ljubav nije moguća, jer ne poznajem nikoga tko je nešto tako doživio. No nakon objave romana dobila sam jako puno pisama čitatelja, zapravo e-mejlova, jer više nitko ne piše pisma, koji vele otkud vi mene poznajete, vi ste ispričali moju priču. Neke od tih priča završile su sretno. Parovi su se našli nakon puno godina ili čak desetljeća i završili zajedno. Neki još čekaju taj trenutak.

Koja je tajna velikog interesa za vaš roman koji je prodan u 28 zemalja? Vidim da idete u Italiju?

U Italiji sam već bila jer je knjiga izašla lani i bila je veliki bestseler. Sada u svibnju izlazi u Španjolskoj, Americi, Velikoj Britaniji i Kanadi. Iz pisama izdavača koji su kupili prava za objavu knjige čitam da je to prekrasna priča napisana posebnim jezikom i stilom. To je roman ne samo o nesretnoj ljubavi, nego o čežnji za ljubavi koja je nama ljudskim bićima srž postojanja. Bez te čežnje ne postojimo. Dora i Luka doživljavaju životnu ljubav koja počinje od dvije, pet godina života i ne prestaje. Stil ovog romana nije moj stil, nego stil ovog romana.

Kakve su brojke o prodaji knjiga?

U Njemačkoj je u deset mjeseci prodano više od 20.000 primjeraka što je za prvijenac od osobe za koju nikada nitko nije čuo izvrsno. U Italiji je prodano 25.000 primjeraka knjige u pola godine. U Njemačkoj se još nikada nije dogodilo da se prvijenac nepoznate osobe bude prodan u 23 zemlje i prije nego se roman pojavio.

Sada se spremaju i džepna izdanja?

U Njemačkoj izlazi 9. svibnja.

Interes za ovakvim temama očito postoji?

Puno čitam i ne mogu se sjetiti knjige u kojoj ljubav ne igra neku ulogu. Čak i u krimićima. Ljubav ne mora biti glavna priča.

Vi u ovoj knjizi niste opterećeni poviješću, ne bavite s politikom. Zanima vas samo ljubav i poezija Pabla Nerude?

To je biografski trenutak. Od djetinjstva sam bila zaljubljiva, zaljubljivala se na tisuće puta, uvijek nesretno i Pabla Nerudu sam rano otkrila. On je za mene bio izvor utjehe. To sam prebacila na Luku.

Koji vam je autor proze drag?

Uvijek sam puno čitala. Nitko ne može pisati, a da puno ne čita. Kada bih spomenula Dostojevskog kojeg obožavam, ili Manna, Gidea i rekla da su oni na mene ostavili pečat, bilo bi to krivo. Ja sigurno ne pišem kao Dickens. Broj pisaca koji su utjecali na mene je toliko velik, a i oni su jako različiti.

Ne znam koliko ste pisali roman, no zanima me kada ste se odlučili na njegovu objavu?

Kako sam puno podučavala jezike, nisam imala vremena za pisanje romana, što iziskuje puno vremena u komadu. Zato sam pisala kratke priče. Jedna faza romana, prva trećina, razvukla se na nekoliko godina. Kako je došla kriza, negdje 2008. ostala sam bez angažmana za podučavanje i to je bilo dobro jer sam imala vremena napisati roman do kraja. Tada sam trebala odlučiti hoću li pisati za sebe i staviti rukopis u ladicu ili ću ići u biznis objavljivanja. Prvo sam se informirala o tom poslu objavljivanja koji ima svoja pravila. Tako sam prošla nekoliko tečajeva informiranja kako čovjek pristupa izdavaču, agentu. Nabavila sam priručnik koji postoji o tome. Meni nije trebao tečaj pisanja, nego pomoć za kontakt s izdavačem.

Je li vas prvi izdavač prihvatio?

Ne. Prvo sam se obratila izdavaču koji se zove Mare i bavi se knjigama o moru. Urednica mi je poslala odgovor koji nije bio standardni. Sva je bila oduševljena, no onda je došlo ali i rekla je da ne može iz trbuha donijeti odluku o objavi mog rukopisa. Shvatila sam da svaki urednik ima svoj subjektivni osjećaj u trbuhu. Onda sam odlučila naći literarnog agenta, no to je jednako teško kao i naći izdavača. Većina agenata me odbilo, rekavši da je moj tekst između ozbiljne i zabavne književnosti te da ne znaju kome bi to ponudili. Sadašnjeg agenta to nije mučilo. U roku od dva mjeseca našao je izdavača i to jako dobrog, koji je na istom nivou kao Fraktura u Hrvatskoj. Seid je bio jedan od izdavača koji je kupio prava prije nego je knjiga izašla.

Je li netko otkupio prava za film?

Ne. Ali ona su kod mene. Javili su se neki ljudi. Sigurna sam da će se, kad knjiga izađe u Americi, javiti producenti. Neki su se producenti s engleskog područja javili dok knjige još nije bilo i tražili engleski tekst. Sada će ga biti. 
Ne znam volite li filmove. Kojeg biste režisera izabrali?

Filmove volim i više nego kazalište. Ali nemojte me to pitati. Ne znam. Više sam razmišljala tko bi glumio Doru i Luku. A to isto ne znam.

Koliko vam nedostaje more?

Jako.

A što vam najviše fali od mora?

Pa more. Ja sam s mora. Kada dođem u Split, ni ne odem do mora, ne moram ni otići do rive jer znam da je more tu. More je dio mene. To je kao da vam stalno nedostaje jedan dio, a kada dođete do mora, ne morate ga stalno dodirivati. Nisam ribar ni pomorac, ne mogu živjeti od mora i samo zbog mora se neću vratiti iz Njemačke. Ali cijelo ljeto provedem na Braču. Puno sam na moru.