Ozren Grabarić, prvak Dramskog kazališta Gavella, priprema još jednu veliku ulogu koju će dodati na svoj, odavno respektabilan popis dostignuća. Naslovna je to uloga u “Kralju Rikardu III.” u režiji Aleksandra Popovskog.
Je li dovoljno reći samo Shakespeare?
Za mene jest. Veliki sam fan. “Rikard III.” jedan je od velikih komada, kao Hamlet, Othello... Priča o usponu na vlast. Fascinantna priča ne samo o želji za vlašću i okrutnom tiraninu već i priča o duboko frustriranom čovjeku. Zbog tjelesne deformacije koju je imao, šepav, zgrčene ruke, iz duboke osobne frustracije rađa se mržnja, želja za vlašću, beskrupuloznost...
Potreba da pokori svijet?
Da. “Kuća od karata” jako je naslonjena na “Rikarda III.”, glavni junak u pojedinim epizodama čak i citira Shakespearea. To imamo i u “Igri prijestolja”, sve je tamo zapravo preuzeto od Shakespearea. Očito je to vrijeme u kojem živimo, vrijeme beskrupuloznih ljudi za koje nikada ne bismo pomislili da bi mogli vladati, a upravo oni postaju vladari. A mi se samo čudimo i kao da sve prolazi mimo naše moći da nešto promijenimo. Vidimo nekompetentne i beskrupulozne ljude na vlasti. I ne poduzimamo ništa.
Je li Shakespeare znao da je to upisano duboko u matricu ljudskosti, naslućivao da će svijet od njegova doba do danas ostati isti?
Zaista se nije ništa promijenilo. Zato mi i jest najgore kada me pitaju: jeste li napravili modernog Shakespearea. Sve je u tom tekstu. Kada ga čitam, fascinira me jer je u njega upisano vrijeme u kojem živim. Za mene Rikard III. nije zločinac koji osvaja tron. On je čovjek koji živi u ambijentu gdje su svi zločinci. Tamo govoriti da je netko dobar ili loš postaje vrlo upitno. I danas upadamo u tu zamku kada želimo proglasiti nekog dobrim ili lošim, od Tita do generala Praljka. Naša recentna povijest – povijest je nedoumice, nečeg što ne možemo okarakterizirati kao crno ili bijelo iako baš to uporno želimo. To je važno kod Rikarda. On nije zao čovjek pa ga igram tako. On je čovjek koji se bori, kao i svi ostali oko njega. To je “Igra prijestolja”, igra za opstanak.
Zanimljivo je da ovu predstavu radite s redateljem Aleksandrom Popovskim s kojim ste radili i “San Ivanjske noći”, legendarnu Gavellinu predstavu za koju ste dobili pregršt nagrada?
S Popovskim mi je ovo šesta suradnja, a počeli smo točno prije deset godina s Ivanjskom noći, tako da je ovo i obljetnica našeg poznanstva. Iz toga se rodilo jedno dugotrajno, veliko i duboko prijateljstvo. Nas dvojica sanjamo isto kazalište. Obožavam njegovu poetiku, imaginaciju, pristup radu. Fascinira me kada gledam njegove predstave, radim s njim, ali i kada razgovaram s njim o kazalištu. To su razgovori koji me duboko inspiriraju i strašno ih volim. Mene zaista zanima moj posao i kazališni proces. Zato i predajem na ADU jer me zanima suština, korijen glume. Što je to? Što je bit glume? U konačnici uvijek dolazim do istog odgovora: u suštini glume duboka je istina, potreba da se čovjek, a i društvo analiziraju i ogledaju u tome. Ne na način da to bude moderno, da bude imitacija života, već da se stvori paralelni, možda i nadrealni svijet, ali onaj koji nam govori o našem svijetu. Meni je to strašno uzbudljivo, a Popovski je jedan od ljudi koji tako funkcionira. Dragocjeno je u životu pronaći ljude s kojima se tako razumijemo. To je na neki način situacija u kojoj predstava gubi svog autora, kada autor nije ni redatelj ni glumac, možda je to najviše pisac. Najbolje ideje dolaze iz zajedničkog rada i moguće su kada se prepustimo jedni drugima, kada zajedno napravimo “pješčanik” u kojem ćemo se igrati. To je trenutak kada ideje izgube vlasnike.
Trenutak kada nastaju najbolje predstave?
Da, kada nas iznenade količina mašte i potencijal koji ljudsko biće ima u sebi. Oni dolaze do izražaja samo u takvom iskrenom i otvorenom radu. Taj način rada uvijek nalazim s Popovskim. Prošlo je pet godina od zadnje suradnje i bio sam malo u strahu jesmo li se izgubili. Nismo! Popovski je jako koncentriran na rečenicu, na suštinu scene, na ono što je podtekst rečenice.
Podsjetili ste me na jedan dokumentarac o Philipu Seymouru Hoffmanu. Govorio je o Shakespeareu, igrao je Jaga u Othellu, i kazao kako ga ljudi uvijek pitaju kako uspijeva zapamtiti taj silan tekst. I onda je rekao: “Ja tekst ne pamtim, ja ga proživljavam.”
Tako bismo svi mi trebali funkcionirati. To je fenomenalno. Uvijek nas glumce ljudi pitaju kako pamtimo tekst i zapravo se sjećaju svojih početaka u osnovnoj školi...
“Teče, teče jedan slap...”
To, kada si bubao riječi napamet, to je potpuno drugačiji koncept pamćenja od glumačkog. Kod nas tijelo pamti, ali pamti situaciju i reagira na nju. Tada vam automatski dolaze riječi, ne zato što ste ih naučili napamet, nego zato što ste ih utjelovili. Utjeloviti riječi, to je glumački pristup.
No kako se izgovaraju riječi kada u ustima nosite protezu? Iznenadilo me kada su mi vaši u Gavelli rekli da za Rikarda imate specijalnu zubnu protezu?
To su mi napravili na Stomatološkom fakultetu da mi malo iskrive čeljust. Zapravo je vrlo decentno, ne znam koliko će se vidjeti iz gledališta. Malo mi mijenja izgled lica, vuče ga na jednu stranu, malo mi mijenja način govora, ali to je dodatak Rikardovoj deformaciji koju smo osmislili. To nosim i pokušavam se što bolje naviknuti na govor preko toga. Naravno, to malo “prlja” govor, ali to je po meni zanimljivo, daje liku specifičnost i životnost. Zašto bi svi ljudi čisto govorili? Ta potreba za čistoćom govora, ja sam protiv toga. Na ADU predajem scenski govor i trebao bih zagovarati čistoću govora, ali ja ne zagovaram čistoću govora, nego životnost govora. To može biti svašta: govoriti sporo ili brzo, promrmljati nešto... Čak i ako vas se ne razumije. Važno je da misao titra u ljudskom tijelu. Mi glumci želimo prenijeti misao. Zato i idemo u kazalište da vidimo ljude koji će nam prenijeti neku misao. Kada toga nema, teatar postaje dosadan.
Koliko je to komuniciranje misli teži posao kada ste sami na sceni? Naime, radili ste i vrlo uspješnu monodramu “Dnevnik jednog luđaka”.
To sam radio s Marjanom Nećakom koji nam u Rikardu radi glazbu, a tamo je radio kompoziciju i režiju. Volim njegovu glazbu, vrlo je inspirativna za glumca. “Dnevnik...” je glazbeni teatar, monodrama koja traje 59 minuta i 49 sekundi, ne može ni dulje ni kraće. Radim na glazbenu matricu, unutar koje govorim, pjevam, krećem se... Za to je potrebna suluda koncentracija jer matrica ide. Nema, dakle, dramske pauze koju si u Rikardu, hvala Bogu, mogu uzeti. U “Dnevniku” stalno moram biti u tempu, ritmu i intonaciji... To mi se strašno svidjelo. I tu smo opet u čistoći govora, tj. pjevanja. Ni pjevanje ne mora biti čisto. Nešto može biti savršeno otpjevano, ali ako se čovjek nije izrazio kroz to pjevanje, tada je jednostavno dosadno, nema emocije. To je ta priča o savršenstvu, uvijek čudna stvar i zato ne treba tragati za savršenstvom nego za trenutkom.
Svoj smisao za glazbu dokazali ste i radeći TV show “Maestro”. Je li donio sudar sa slavom, trenutak u kojem vas ljudi počinju zaustavljati na ulici?
Mene ne zaustavljaju pretjerano, ali moram priznati da me veseli što me ljudi zaustave na ulici uglavnom zbog nečeg što su gledali u kazalištu. To me uvijek iznenadi iako mi u zadnje vrijeme prilaze i ljudi po bircevima zbog reklame za pivo. Ali kada netko na ulici ima potrebu reći što je vidio u kazalištu, što ga je dirnulo, to mi je melem za dušu. Dokaz da ne samo da ljudi još idu u kazalište već da i imaju potrebu razgovarati o tome. A u TV showu koji spominjete naučio sam snagu glazbe. Bilo je fantastično i potpuno mi je preokrenulo percepciju glazbe. Sada je više koristim u svojoj pedagogiji, u radu sa studentima. Preko glazbe se lakše izražavamo, ali i lakše šutimo. Inače mi glumci imamo stalnu potrebu govoriti. Mislimo da ćemo umrijeti ako govor stane, a ja mislim da bismo mi glumci više trebali trenirati šutnju. To je puno lakše uz glazbu. Netko je jednom rekao: “Šutnje su odjek onog što je bilo i iščekivanje onog što će biti”. Šutnja je, dakle, strašan glumački alat i zato me, kada predajem scenski govor, ne zanima toliko lijepo govorenje, koliko kvalitetna šutnja.
Prošlu kazališnu sezonu obilježila je predstava “Hinkemann” ZKM-a, u kojoj tumačite sjajnu ulogu Majstora ceremonije. Koliko su vam važni takvi “izleti” u druga kazališta, druge ansamble?
Strašno puno. Rad na Hinkemannu bio je čudesan proces koji je završio čudesnom predstavom. Rad sa sjajnim redateljem...
Koji će se također ovih dana uhvatiti u koštac sa Shakespeareom?
Bit će to sjajna kazališna sezona: “Tit Andronik” u ZKM-u, “Kralj Lear” u HNK Zagreb i “Rikard III.” u Gavelli. Odmjerit će se veliki Shakespearei i veliki redatelji: Igor Vuk Torbica, Janusz Kica i Aleksandar Popovski. Bit će to poslastica za Zagreb, ne znaš što prvo gledati. No Hinkemann mi je bio vrlo koristan zato što sam radio s novim ljudima, a to je podiglo moj nivo profesionalnosti. Morao sam se iznova dokazati u novoj sredini, opravdati to što su me uzeli, što su za mene morali izdvojiti neki honorar. To je uvijek korisno, ne samo za čovjeka koji dolazi izvana, nego za sam ansambl, za kazalište, za publiku. To je zapravo nužnost. Ako se netko opredijeli da bude u jednom kazalištu 40 godina, da igra s istim ljudima, isti repertoar, sa sličnim redateljima, pred istom publikom – to je smrt institucije. I institucije bi trebale naći način po kojem bismo se mi glumci puno više miješali.
Ovo sam ljeto tako imao fascinantan projekt na Igrama, radio sa studentima ADU koji su ponijeli tu predstavu s takvom snagom da sam uživao. Iako sam radio cijelo ljeto, iz Dubrovnika sam se vratio kao da sam bio na odmoru. Takve suradnje su nužnost i to je zdrav način razmišljanja o teatru. O tome bi trebali razmišljati ne samo ravnatelji kazališta nego i strukture, a ne se samo brinuti o uhljebljivanju pojedinih igrača. Ima toliko modela o kojima nitko ne razmišlja. Zašto se, primjerice, ne bi napravio gradski glumački ansambl od dvjesto ljudi? Kazališta su tada prazan prostor u koji mi dolazimo igrati. Sve se to može napraviti. Naravno, mnogi će se buniti jer su navikli na ovo stanje: plaćica ide, staž ide, što bismo mi sada talasali. A moramo napraviti da kazališta budu izvrsna jer samo takva imaju publiku. Ovo bi bio drugačiji put, onaj u kojem su ljudi spremni, vješti, grizu posao.
Je li vrijeme najveći neprijatelj glumca? Prođu neke godine i ne možeš, npr., igrati Romea. Otišao je zauvijek.
O tome drugačije razmišljam. Mislim da je vrijeme prijatelj glumca, da je nužno za sazrijevanje. Neke stvari u glumačkom poslu dolaze isključivo s vremenom. No za žene to baš i nije tako.
Glumicama vrijeme brže prolazi?
Brže. Romeo se još i provuče nekako u tridesetima.
Zanimljiv je podatak da ste dio djetinjstva i rane mladosti, zbog posla roditelja, proveli u Španjolskoj, gdje ste završili osmi razred osnovne škole i srednju školu. Znači znate kako je to biti stranac. Kako se mi ponašamo prema strancima, u svjetlu izbjegličke krize?
To je vrlo kompleksno: s jedna strane imamo Europu u kojoj se stvara velika zajednica, a s druge strane neki se žele odvojiti. Imamo veliko ujedinjenje i stvaranje novih ograda. Mislim da pritisak izbjegličke krize raspiruje te nacionalne osjećaje, iz straha da će “oni” promijeniti naš način života. A mi se jednostavno ne želimo mijenjati. Kada Peer Gyntu kažu: “Vi ste Norvežanin?”, on odgovara: “Jesam rođenjem, ali po osjećaju ja sam građanin svijeta.” Ja se tako osjećam. Iako sam jako vezan za svoj dom. U Španjolskoj sam se zaista osjećao kao stranac, ali to je pitanje mog karaktera. No važno mi je da mogu slobodno putovati, svuda raditi. Volio bih da EU radi teatarske koprodukcije. Sada ih radimo na nivou regije jer se tu razumijemo, ali vjerujem da za to postoji i mnogo širi prostor.
Zašto naše kazalište sasvim ignorira izbjegličku krizu koja je svuda u svijetu vrlo jaka umjetnička tema. Npr. veliki koreograf Akram Khan napravio je “Giselle”, jedan od najklasičnijih bijelih baleta, koja je smještena u imigrantski logor.
Naše kazalište teško nalazi put kako govoriti o aktualnim temama, pa tako i toj. Mi kao društvo teško pronalazimo put kako uopće analizirati to što nam se događa. Pokazao je to i ovaj događaj s Praljkom. Ni to ne znamo tematizirati, nego se odmah sve podijeli na crno i bijelo, na nas i one protiv nas. Nema suvisle javne rasprave koja bi baratala argumentima.
Jesmo li sve konzervativniji kao društvo? Osjećate li to radeći svoj posao?
Na sreću, krećem se u uskom krugu ljudi koji su umjetnici i tu je pojam slobode neupitan. Tu se ne osjećam ugroženim, ali osjećam pritisak izvana.
Sjedimo i razgovaramo u kazalištu koje je maknulo plakat za predstavu “Fine mrtve djevojke”, koji je bio doslovno – kamilica.
Tako je, ali tada su neke male skupine bile toliko glasne, a političari su toliko populistički nastrojeni da glupim floskulama o domoljublju ciljaju na najniže strasti. No nije problem u njima, nego u ljudima koji ih biraju, a to smo svi mi. Fokus rasprave trebalo bi usmjeriti na nas, a tu su, po meni, zaštekali kultura i obrazovanje. Te su dvije grane najviše nastradale od politike, nedostatka financija i zbog toga što se ideologija upleće u struku.
Ozren je izvanredan glumac.