Neromantični Hamlet koji i "Biti ili ne biti" izgovara s pištoljem u ruci

Tradicija izvođenja Shakespeareovog "Hamleta" na dubrovačkom Lovrjencu seže duboko u prošlost, u 1952. godinu kada je jednu od najpoznatijih svjetskih tragedija uprizorio znameniti Marko Fotez. Stoga je itekako prirodna odluka aktualne uprave Dubrovačkih ljetnih igara u godini proslave sedamdesetog rođendana da se na moćnom i oholom Lovrjencu kao prva dramska premijera izvede baš "Hamlet". I to prvi puta sa dubrovačkim glumcem u glavnoj ulozi, ali i u režiji uglednog režisera Paola Magellija koji je sa Dubrovnikom imao i sretnih i nesretnih, ali uvijek pomalo fatalnih iskustava.

I kakav je to ispao današnji Magellijev "Hamlet" u kojem se koristio prijevod Vladimira Gerića, dok je adaptaciju i dramaturgiju potpisala Željka Udovičić Pleština? "Hamlet" u kojem se nije radikalno dirao Shakespeareov kanonizirani predložak, ali je tu ipak bilo podosta nadgradnje i dopisivanja, dosjetki i asocijacija na ratničke države čiji uniformirani vođe pozivaju na mir skrivajući se iza svojih jeftinih vojnika. Oružja ima napretek u ovom Magellijevom neromantičnom "Hamletu" u kojem je ipak u prvom planu ljubav, i to ne toliko Ofelije prema Hamletu i obratno, nego Hamleta prema umorenom ocu. Ljubav prema precima ponekad može biti bezuvjetna i dovesti onoga koji ljubi do granice ludila pa i prebaciti ga preko nje. A u tom slučaju dobivamo skeptičnog i gotovo nesimpatičnog Hamleta, negativca koji se buni protiv nametnutog novog poretka u vlastitom domu, ali ta je buna gotovo krezuba. Bez force, bez zaplotnjaštva, bez saveznika. Idealizam bez pragme.

I rečenicu "Biti ili ne biti" Hamlet izgovara s pištoljem u ruci, naučio je i mačevati da bi pobjedio spretnijeg Laerta koji želi osvetiti i oca Polonija i sestru Ofeliju, ali sve je to uzalud. Hamlet je milenijski gubitnik, ali i dokaz da je ludilo zarazno kao i da ima svoje uzroke.

Scenograf Lorenzo Banci spretno je iskoristio nekoliko razina igre koju nudi Lovrjenac, odlični su kostimi Lea Kulaša i glazba Ljupča Konstantinova, a snažnom vizualnom dojmu predstave presudni doprinos dale su video projekcije Ivana Marušića Klifa, te oblikovatelji svjetla Aleksandar Čavlek i Marko Mijatović. Dobar je posao obavio i stručnjak za mačevanje Lovro Buva, pa smo u novom "Hamletu" odgledali nekoliko efektnih mačevalačkih prizora.

Frano Mašković je odlični glumac i odlični "Hamlet" koji bježi od svake patetike i glumačkog deklamatorstva ali ne bježi od tamnih dubina ljudske duše. Odlične partnere imao je u raskošnoj Gertrudi dominantne, ali itekako lomne Nine Violić, baš kao i u raspoloženom Milanu Pleštini koji je rafinirano predočio kralja uzurpatora Klaudija kao slabića ubojitog sjaja. Anđela Ramljak bila je moćna i hrabra, prelijepa Ofelija, mlado biće koje je okolina doslovno utopila u autentičnim osjećajima, a ulogu za pamćenje ponovno je ispleo Nikša Butijer kao tvrdi, bukvalni Polonije tjerajući publiku na smijeh koji je imao i terapeutski učinak. Stopljeni sa rezigniranim nabojem predstave bili su Ivan Colarić kao Laert, Ermin Bravo kao Horacije, Enes Vejzović kao Rosencrantz, Pjer Meničanin kao Guildenstern i Ranko Zidarić kao Fortinbras. Ne smijemo zaboraviti niti iskusni glas Hamletova oca koji je ispunio tvrđavu na početku predstave za koji je zaslužan Miše Martinović.

Važnu ulogu imali su Hrvojka Begović, Domagoj Janković (odličan kao kralj glumac), Matija Čigir, Bernard Tomić, Karlo Mrkša i Pavle Vrkljan kao dio razigranog kolektiva koji je nastupio u nekoliko uloga, od amblematskih grobara, preko putujućih glumaca do vojnika. Pomoću njih Magelli je naglasio farsičnost "Hamleta" i uglađeni ironijski odmak od civilizacijskih tekovina koje do današnjeg dana čovječanstvo nisu učinile boljim. A Magelli naših dana više nema iluzija. Kao da je u završnoj sceni s Fortinbrasovim pomalo mafijaškim trijumfom poručio da niti pobuna danas više nema smisla. Čak niti kada je individualna i frojdovska, kao ona Hamletova.