Na Netflix svakog mjeseca stiže puno serija i filmova koje se uopće ne isplati gledati, no jedno im ne možemo poreći da rade dobro – kada naprave "true crime" seriju ili film, bilo da se radi o dokumentarcu poput "Djevojke s fotografije" ili igranim serijama koje se temelje na stvarnim likovima kao što je "Dahmer – Monstrum: Priča o Jeffreyju Dahmeru". Kada je objavljeno da je kreator serije Ryan Murphy, autor serijala "American Horror Story", bilo je jasno da nas očekuje novo ostvarenje koje će šokirati gledatelje.
Mnogi su se bunili zbog serije, njezinih uznemirujućih prikaza događaja i traumatizirajućeg prepričavanja priča koje uključuju brutalno ubojstvo i komadanje nekoliko mladića. O Dahmeru se u Americi sve zna, o njemu je snimljeno nekoliko filmova, poput onog iz 2002., u kojem ga je portretirao Jeremy Renner.
Priča je uglavnom usredotočena na činjenice ističući dobro poznate detalje o Dahmerovu problematičnom djetinjstvu, dugotrajnoj fascinaciji smrću, ekstremnoj usamljenosti i ritualima koje je izvodio u nadi da će svoje žrtve zadržati blizu, čak i post mortem. Među tim ritualnim i gnusnim radnjama bilo je kuhanje i konzumiranje nekih dijelova njihovih tijela.
Murphy i njegova ekipa pokušali su s nevjerojatnom preciznošću rekreirati sve detalje Dahmerovih bolesnih ideja, a u tome su im pomogli i poznati glumci. Evan Peters jedan je od omiljenih Murphyjevih glumaca, koji je glumio u gotovo svim sezonama "American Horror Storyja". Mora mu se priznati da je jezivo skinuo Dahmera, njegov govor, geste i imidž s trademark naočalama. Iako namjera nije bila učiniti Dahmera simpatičnim likom, Peters ga prikazuje kao izgubljenu dušu koja je bila žrtva vlastitih iskrivljenih fantazija.
Priča prati različita razdoblja, od Dahmerova djetinjstva do tinejdžerskih godina, mladosti i današnjice. U svakom od njih gledatelji dobivaju uvid u probleme s kojima se Dahmer susreo. Od nesnošljivosti u braku njegovih roditelja do problema s mentalnim zdravljem njegove majke, njegovih poteškoća s uklapanjem i sveukupnih problema s napuštanjem, sve to pogađa krivu žicu. Kutovi priče također se gledateljima daju na očigledne načine kako bi se nekako objasnili čimbenici koji su mogli dovesti do puta kojim je Dahmer krenuo. U jednoj flashback sceni, na primjer, Jeffov otac Lionel Dahmer (Richard Jenkins) presretan je kad njegov sin izrazi zanimanje za istraživanje mrtvog oposuma. Vjeruje da je njegov sin istinski fasciniran karijerom u znanosti, području u kojem je i sam radio. Tome je suprotstavljena spoznaja da je, naravno, njegov otac krivo protumačio znakove. U drugoj sceni Lionel spominje sve lijekove koje je Dahmerova majka (Penelope Ann Miller) uzimala dok je bila trudna s njim sugerirajući da su mogli promijeniti kemijske procese u njegovu mozgu. Druge scene pokušavaju šokirati gledatelje, poput one kada Dahmer miluje i ljubi odrubljenu glavu žrtve, ispija vrećice krvi koju je ukrao iz banke krvi u kojoj je nekoć radio ili izjavljuje potencijalnoj žrtvi da će joj pojesti srce. Teško je ne uključiti takve šokantne scene i dijaloge s obzirom na to da se velik dio toga doista dogodio. Serija nema posebno krvav ili jeziv kut, ali neke je scene svejedno teško gledati.
Niecy Nash uvjerljivo igra ulogu Dahmerove susjede Glende Cleveland, koju mnogi smatraju junakinjom. U stvarnom životu Cleveland je zapravo živjela u susjednoj zgradi, a ne u Dahmerovoj (lik se vjerojatno temelji na kombinaciji Clevelanda i Dahmerove stvarne susjede Pamele Bass). Suđenje Jeffreyu Dahmeru bilo je jedno od prvih suđenja koje se pratilo u cijeloj zemlji zahvaljujući tada novoj Sudskoj TV (Court TV). Na YouTubeu možete vidjeti sva svjedočanstva obitelji žrtava pa je zaista fascinantno vidjeti kako su neka od njih prenesena u seriji, poput sestre jedne od žrtava, koja je u sudnici podivljala i vrištala na Dahmera. On je to sve slušao hladan kao špricer.
Serija "Dahmer" pružila nam je i neke inovacije sociološki istražujući ne samo ubojicu nego i žrtve. Šesta epizoda "Silenced" usredotočuje se na život i obitelj jedne od Dahmerovih žrtava, Tonyja Hughesa, gluhonijemog crnca. Epizoda pokazuje Hughesovu perspektivu pa se dijalozi u njoj većinom odvijaju na znakovnom jeziku kojim komuniciraju Hughes i njegovi prijatelji te nam pokazuje kako su i oni mladi ljudi koji se vole šaliti pa čak i odlaziti u diskoteke i plesati.
Političke i rasne izjave koje serija pokušava dati čuju se jasno i glasno, ali više su ljutite nego katarzične. Nepravde su se dogodile i njihovo isticanje tako otvoreno možda nije najbolji način da se oda počast tim žrtvama. To, međutim, potiče raspravu o potencijalnoj cijeni rasizma, a to je tema koju vrijedi istražiti.