Marilyn Monroe jedna je od onih zvijezda čije ime odzvanja jednakim intenzitetom kao što je odzvanjalo dok je udarala temelje onome što danas znamo kao zlatno doba Hollywooda. Žena je to koja je, unatoč životu koji je bio daleko manje privlačan od onoga što se čini da glamur, blještavilo i slava jesu, uspjela postati, ali i, šezdeset godina nakon tragične smrti, ostati neizbrisivi dio pop-kulture. Ukratko, uzeti za ključne riječi umjetničko ime Norme Jeane Baker i na temelju njih stvoriti film, znači samo jedno – veliku gledanost.
Netflix je to pokazao i dokumentarcem "Misterij Marilyn Monroe: Vrpce za koje nikad niste čuli" koji je pokušao razbiti misterij oko života i smrti najpoznatije plavuše na svijetu. Iako je bio jako gledan, posebice u prvim danima prikazivanja, film je to koji više izgleda kao latentno lešinarenje za dodatne klikove. Ni pola godine kasnije na Netflixovu se repertoaru ponovno našla Marilyn, i to ovoga puta u igranoj formi koju je u gotovo tri sata trajanja oblikovao Andrew Dominik. Sat do sat i pol predugo u svakom slučaju. Istina, život Marilyn Monroe bio je toliko bogat (tragično i bolno bogat) da se čini da su i tri sata premalo. Međutim, umijeće bi bilo veće da se s manje uspjelo više kazati. Ova biografija zanimljiva je i jer je označena kao film čiji sadržaj nije primjeren mlađima od sedamnaest godina.
I dok se pod tim sadržajem podrazumijeva (vjerojatno) scena u kojoj, već izmoždena, napaćena i potpuno izgubljena Marilyn oralno zadovoljava predsjednika Kennedyja, znatno su mučnije scene one u prvih desetak minuta filma koje prikazuju kako malenu Normu majka guši tijekom kupanja u kadi. Mučne su i scene u kojima Ana de Armas, kojoj je pripala uloga hollywoodske ikone, uspijeva svojim monroeovskim eterično prozračnim glasićem te svim facijalnim ekspresijama koje od svega najviše prikazuju izgubljenu djevojčicu (što na trenutke izrazito puno podsjeća na posljednje fotografije Amy Winehouse), vodi gledatelje kroz sva psihička mračnjaštva u kojima je Norma Jeane živjela.
Tragično djetinjstvo sa psihički bolesnom majkom, nedostatak očinske figure koju, gledajući kroz prizmu "Plavuše" cijeli život pokušava pronaći i utješno se ušuškati u nju, ljubavni brodolomi, veze u troje, pobačaji, silovanja, iskorištavanja, vapaj za pomoći... Emocije koje osoba koja je sve to proživjela može doživjeti tako je spretno i jasno donijela upravo protagonistica. Osim njezine sjajne izvedbe, svakako vrijedi spomenuti i one scene u kojima dijeli sanjivu nježnost s Adrianom Brodyjem, koji je utjelovio Marilyna muža, dramatičara Arthura Millera. Kada se tomu doda naprosto fantastična kostimografija zbog koje pojedine scene izgledaju kao stvarne fotografije Marilyn Monroe te glazba koju potpisuju Nick Cave i Warren Ellis, neshvatljivu dužinu trajanja lakše je preživjeti.
