Više od godinu dana Nick Cave njeguje nov, za njega atipičan, ogoljujući hobi pa online putem sitea Cave’s Red Hand Files redovito, opsežno i otvoreno odgovara na pitanja obožavatelja. Bilo da su ona metafizičke naravi ili osobna poput toga kako se nositi s gubitkom djeteta. Tako je lani kada su ga pitali kad će novi album, odgovorio: “Početkom listopada”. To se i dogodilo tog 4. listopada kada je globalno, na svim digitalnim platformama, objavio svoj 18. studijski album “Ghosteen”. Mnogi su tada narodski rekli: ‘bit će smak svijeta’. Danas, kad je taj zazivani smak svijeta čak metaforički pomalo na snazi, Nick Cave ide i dalje u ogoljavanju pa je iz izolacije 23. ožujka objavio novu knjigu, dostupnu putem Amazona, na dan kada je trebao otvoriti i svoju veliku izložbu u Kopenhagenu.
Naslovljena “Stranger Than Kindness” (naslov je preuzet iz pjesme Anite Lane, australske kantautorice, Caveove kreativne suradnice i bivše djevojke), knjiga je Caveov vodič kroz njegov intimni svijet odrastanja, postanka i nastanka onoga što ga čini rock-ikonom. Labirint nikad objavljenih fotografija, reprodukcija njegovih crteža u boji, ručno pisanih stihova Caveovih meditativnih, ponekad razornih hitova uz razotkrivanje pikanterija i okolnosti u kojima su nastajali. Rekli bismo, autorova studija života i onoga što ga je formiralo. Uključujući analizu samo naoko perifernih stvari.
Sirovu i neurednu, ali atraktivnu biografiju otvara fotografijama svojih roditelja. Njegov otac Colin Cave bio je karizmatičan i zgodan profesor književnosti. Kao najintimniji moment s ocem Cave navodi epizodu u kojoj mu tata kao devetogodišnjaku čita prvi paragraf Nabokove “Lolite”. Druga sjećanja na oca ostala su mu potisnuta ili nije bilo prilike da ih ostvare jer Caveov otac 1979. godine pogiba u prometnoj nesreći. Nicku je tada 21 godina, napušta Melbourne i sa svojim post-punk bendom Birthday Party odlazi u London.
Što se tiče mame Dawn, dobro odgojene anglikanke, Nicku je bila i ostala primjer uzornog načina života. Radila je kao knjižničarka, svirala violinu (svira je i u pjesmi “Muddy Water” na trećem albumu Nicka Cavea i The Bad Seedsa “Kicking Against the Pricks” iz 1986.) i Nicka od malih nogu poticala da uzima satove klavira, pjeva i bavi se umjetnošću. Kada se odselio u London, a potom 1982. i u Berlin, blisku vezu održavali su pismima. I danas Cave, kada je u Australiji, živi s majkom kojoj su 93 godine i još uvijek dugim razgovorima rješavaju svjetske probleme.
Među osobnim stvarima u knjizi je i pismo koje je njegovu ocu 1975. poslao ravnatelj Nickove škole u kojem se žali na njegove stavove i ponašanje. Uz njega je priložena slika 17-godišnjeg Cavea lica obojenog u stilu Davida Bowieja na punk koncertu. To je žanr pod čijim utjecajem doživljava transformaciju. Pohađao je umjetničku školu, studirao slikanje, sastavljao osobne rječnike bilježeći riječi koje su mu zvučale melodično. Ima ih nekoliko, a pisati ih je počeo kao desetogodišnjak čitajući “Tarzana” Edgara Ricea Burroughsa.
Jedan dio knjige posvećen je i bendu The Bad Seeds, njegovim bivšim i sadašnjim članovima, te supruzi Susie, što je popratio paparazzi-fotografijom s njihova vjenčanja. Prikazao je i neke od svojih mozaika u koje ponekad lijepi i koji pramen ženske kose koju skuplja. Sve u svemu, imamo bizaran vodič kroz um maestralnog umjetnika čiji je rad- zvučne instalacije, oko 300 osobnih predmeta, literatura, bilježnice sa stihovima, videomaterijali, osim u knjizi, ovih dana trebao biti izložen i u osam prostorija Kraljevske knjižnice u Kopenhagenu.
Izložba je zbog epidemije odgođena, kao i Caveova europska turneja, a dok kao i svi mi čeka povratak u normalu, na pitanje obožavatelja što radi u karanteni, Cave je na Cave’s Red Hand Filesu osobno odgovorio:
– Stvaranje je bio moj odgovor na svaku životnu krizu. Taj impuls me do sada spasio nebrojeno puta. Kada stvari krenu krivo, počnem planirati novu turneju, pisati knjigu, snimim ploču. Sakrijem se u posao i držim se podalje od onoga što me progoni. Tako je i sada. Kad sam shvatio da moram odgoditi turneju i da sam dobio možda čak i tri mjeseca ‘slobodnog vremena’, počeo sam putem videopoziva nekontrolirano razmjenjivati ideje sa svojim timom. No te noći palo mi je na um i da treba malo usporiti, povući se u drugi red i promatrati ovaj povijesni trenutak koji prije koji mjesec nismo mogli ni zamisliti.