Nije dobro lagati

Na autobusni kolodvor došla je u pola deset. Ugledala je četiri dugačka reda pred blagajnama. Stala je u prvi od njih. Željela je kupiti kartu za brzi autobus koji polazi za Rijeku u deset sati. Kako se njezin red sporo pomicao, uplašila se da neće dobiti kartu za tu liniju i da će morati putovati autobusom koji polazi poslije ovoga i vozi pola sata duže. Dečku je rekla da putuje u Novu Gradišku k prijateljici iz osnovne škole. To je bio prvi put da mu je slagala u proteklih šest mjeseci, koliko su zajedno. Osjećala je pritajenu grižnju savjesti zbog toga. Željela mu je čak priznati kamo ide, ali u početnim danima njihove veze tako je često spominjala Vedrana i svoje odlaske u Rijeku da je u jednom trenutku primijetila kako licem njezina mladića na spomen bivšega preleti neki jedva primjetan nekontroliran grč, a nakon kojega uslijedi znakovita šutnja.

Napokon je došla na red. Bilo je dovoljno karata za željeni autobus. Na ispruženu novčanicu od dvjesto kuna, blagajnica joj je uzvratila pregršt zgužvanih novčanica manje vrijednosti, koje prođoše kroz tisuće ruku. Prišla je kiosku pa kupila novine i bočicu vode. U autobusu je bilo nekoliko putnika. Došla je do svoga mjesta, odložila jaknu i torbicu i počela čitati novine. Priželjkivala je da nitko ne dođe s kartom za mjesto do nje i da putovanje protekne bez razgovora s nepoznatim suputnicima. Autobus je bio nov, ugodan, izvana se doimao poput autobusa na kat. Prisjetila se svoga prvog putovanja s Vedranom u Rijeku. Tada još nije imao automobil, oboje su bili na četvrtoj godini studija. Netom su prohodali. Držali su se za ruke sve vrijeme putovanja i razmjenjivali nježnosti. Vedran je želio da ona upozna njegovu majku. Strepila je hoće li se svidjeti toj nepoznatoj ženi. Bila je udovica, a Vedran njezin jedinac. Pri upoznavanju primijetila je da je ta ozbiljna žena, koju život nije mazio, imala tremu ništa manju od njezine. Nakon početne nelagode, obje žene su u onoj drugoj prepoznale odbljesak svoje ranjivosti. Umjesto suparništva dogodilo se uzajamno prihvaćanje. Mogle su bez straha, svaka na svoj način, voljeti Vedrana, ne potičući u onoj drugoj ljubomoru. Tako je bilo iduće četiri godine.

2.

Netom je autobus prošao Karlovac, začula je zvuk SMS poruke. Izvadila je mobitel iz torbice: bila je to Ksenija. Pisalo je: „Stižeš li prema dogovoru?" Tek tada sjeti se da joj je jučer obećala poslati poruku čim se ukrca u autobus. Bilo joj je žao zbog propusta. Drhtavom rukom žurno je napisala: „U autobusu sam, stižem u 12 i 20. Vidimo se!" Poslala je poruku i pomislila da je trebala dodati: „Veselim se." Iako se nije veselila susretu s njom. Ovoga puta osjećala je nelagodu, istinsku nelagodu. I zbog Ksenije i zbog Vedrana i zbog njezina novog dečka Igora. Proteklih mjeseci sve se u njezinu životu tako zapetljalo da više nije znala ni što misli ni što osjeća. Kada je rekla Igoru da je trudna, on ju je upitao: – Jesi li sigurna?

– Jesam – uzvratila je.

– Što ćemo sad? – upitao je.

Na to je pitanje protrnula. Pomislila je da mu nije draga spoznaja da je dijete došlo tako naglo... nakon samo nekoliko mjeseci hodanja. Srećom, Igor je nakon kraće šutnje dodao:

– Moramo onda što prije dogovoriti vjenčanje... dok se ne vidi.

– Što dok se ne vidi – zapitala je?

– Dok se ne vidi trudnički trbuh. Malo su mi smiješne svadbe na kojima je mlada s trbuščićem u visokom stupnju trudnoće.

– Pa ti to mene prosiš?

– A eto: tako je ispalo.

Bile su joj trideset tri godine.

Igor je bio prvi mladić kojem je dopustila da joj se približi nakon što je Vedran otišao iz njezina života. Kada je počela izlaziti s njime, nije pomišljala da će to završiti brakom. O toj mogućnosti nikada nisu razgovarali. Kada je test trudnoće potvrdio njezinu sumnju, osvijestila je da će nakon što mu priopći tu važnu vijest, ovisno o njegovoj reakciji, ili prekinuti ili ostati zauvijek zajedno.

Vjenčanje su dogovorili za prvi tjedan prosinca. Toga dana ući će u četvrti mjesec trudnoće i njezin trbuščić vjerojatno se još neće vidjeti.

3.

Ksenija ju je dočekala na „Žabici", autobusnoj postaji neobična imena. Stajala je ispod napola raspadnutog kišobrana. Kišica je počela padati desetak minuta ranije. Iako je prošla samo godina od njihova prethodnog susreta, činilo joj se da je u tom kratkom razdoblju njezina prijateljica nepovratno zakoraknula prema starosti. Nije bila sigurna koje je godine rođena, ali se bez sumnje približila sedamdesetoj.

Zagrlila ju je i dugo je nije ispuštala. Uzvratila je na taj snažni majčinski stisak.

– Kako si putovala?

– Dobro – kratko je odgovorila.

– Jesi li umorna? Želiš li da prvo odemo na kavu ili?...

– Idemo odmah na groblje, kasnije možemo na kavu – uzvratila je.

Ksenija je kimnula glavom. Kao da je osjetila da se djevojci žuri što prije „odraditi" neugodan posao i taj tužni zadatak koji bi ih jednom godišnje povezao.

Prešle su na drugu stranu ceste.

Čekale su autobus broj četiri.

Vjetar se na trenutke poigravao njihovim krhkim kišobranima.

Poželjela je reći kako joj je nestvarna pomisao da se danas navršava pet godina od Vedranove smrti, od onoga strašnog dana kada ju je nazvao njegov prijatelj koji je bio tek lakše ozlijeđen u prometnoj nesreći koja je za njezina mladića bila kobna. Nije ništa rekla. Pribojavala se da bi sve izgovoreno nalikovalo dodirivanju žive rane. Uskoro je došla četvorka. Bila je puna pretežito starijih putnika. S mukom su se ugurale u autobus. Osjetila je kako je po ruci dodiruje nečiji vlažan kišobran. Nelagodnom dodiru nije mogla umaći, pritisnuta ljudima sa svih strana. Kada je autobus naglo skrenuo iz Prvomajske ulice u Tizianovu, Ksenija se oslonila na nju koščatim rukama i krhkim tijelom. Iznenadila se koliko je u međuvremenu omršavjela i udaljila se od one jedre zdrave žene koju je upoznala prije devet godina. Iz autobusa su izišle na postaji nedaleko od kozalske crkve s Mussolinijevim zvonikom.

U tome trenutku kiša je uminula.

– Što ima novoga kod tebe? – zapitala je Ksenija.

Prilazile su groblju, znala je da sada nije prikladno govoriti o emotivnim novostima.

– Ništa posebno. Prošli mjesec dobila sam novoga ravnatelja.

Ksenija nije ustrajala na detaljnijem odgovoru.

Prišle su zgradi na ulazu u groblje u kojoj se moglo kupiti cvijeće i svijeće. Svaka je uzela po jednu veću svijeću i po jedan cvjetni aranžman. Prisjetila se onoga dana kada je s Vedranom došla na ovo groblje i kada je s njime na blagdan Svih svetih zapalila svijeću na grobu njegova oca. Bila je iznenađena izgledom tog neobičnog groblja s velikim obiteljskim grobnicama. Vedran joj je pričao o Luigiju Emilyju koji je daleke 1858. izradio planove za sistematizaciju groblja, pokazao joj raskošnu piramidalnu grobnicu podignutu za Roberta Whiteheada i njegovu ženu u kojoj nikada nitko nije bio sahranjen, a koju je kontroverzni milijunaš Bernie Ecclestone poželio za sebe, ali je odustao kada mu gradski oci ponudiše tek najam na devedeset devet godina. Vedran joj je sa strašću vrsnog studenta povijesti umjetnosti pripovijedao o tom groblju i obiteljima čiji su zemni ostaci ondje bili sahranjeni. Tim pričama približavao joj je bogatu povijest grada Rijeke.

Tada je za nju riječko groblje bilo poput muzeja, koji promatra estetskim okom bez ikakvih emocija... Od dana kada je Vedran sahranjen, to groblje za nju više nije bilo „muzej", nego najbolniji podsjetnik na najveću tugu koju je u svome životu dodirnula.

4.

Ksenija je zaboravila kupiti šibice.

Srećom, ona je u torbici imala upaljač. Njezin Igor povremeno je znao zapaliti cigaretu nakon ručka, pa je radi njega nosila taj upaljač. Učini joj se neprikladnim što se na ovom mjestu poslužila „Igorovim" upaljačem.

Zapalile su svijeće, položile cvijeće i dugo u šutnji molile nad Vedranovim grobom.

Osjećala je fizičku bol svaki put kada bi stajala pred tom hladnom pločom... Protok vremena nije ublažavao tupi osjećaj mučnine. Izbjegavala je podignuti pogled prema Kseniji.

Željela je da se sve završi što prije, da se Ksenija prekriži i da se vrate u zagrljaj spasonosne gradske vreve.

5.

Po ustaljenom običaju, otišle su do male konobe „Fiume" nedaleko od riječke tržnice. Ondje su se u pravilu pripremale jeftinije ribe iz susjedne ribarnice: inćuni, srdele, jadranske lignje, morski pas, raže, gavuni...

Odlučile su se za ražu s blitvom i kuhanim krumpirom. Uz to su uzele po čašu istarske malvazije.

Ksenija je pričala o tome kako na proljeće mora postaviti novu ploču na obiteljsku grobnicu.

Slušala ju je pozorno, tražeći pogodan trenutak u kojem će joj priopćiti veliku novost o Igoru i svemu što je čeka u bliskoj budućnosti.

Svaki put kada je poželjela to učiniti, ili bi se pojavila konobarica ili bi se Ksenija prisjetila nekog događaja iz vremena kada je Vedran bio dijete.

6.

Ponovno je počela rominjati dosadna kišica.

Stajale su ispod svojih kišobrana na autobusnoj postaji.

– Promijenila si frizuru. Drukčije izgledaš – reče Ksenija.

– Jednostavnije mi je s kraćom kosom – odvratila je.

– Ovako bolje izgledaš... mlađe – reče Ksenija.

Toga trena došao je autobus.

– Evo ga! – reče povišenim glasom.

Uplašila se da je zazvučalo kao da mu se obradovala, ali to više nije mogla popraviti. Ostale su joj još samo dvije ili tri minute. Više nije bilo uzmaka.

– Imam mladića – reče!

Ksenija je iznenađeno pogleda. U trenutku netom pred oproštaj, nije očekivala tako značajnu rečenicu.

– To je dobro za tebe – odvrati hladno.

– Zaprosio me je. Za mjesec dana se udajem... Trudna sam.

Nastade kratka šutnja.

Iza zadnjeg putnika koji je izišao na postaji pojavio se kondukter i glasno upitao:

– Ima li tko torbe?

Dva putnika s ovećim torbama zaputiše se prema prtljažniku.

Ksenija je oborila pogled:

– Zna li on da si ovdje?

– Ne zna. Rekla sam mu da idem u Novu Gradišku obići prijateljicu iz djetinjstva.

– Nije dobro lagati – ustvrdi Ksenija.

– Znam, ali nisam znala kako...

Nije dovršila rečenicu.

Zagrlile su se.

Zadnja je ušla u autobus. Za njom se zatvoriše vrata.

Autobus je krenuo. Zaputila se prema svome sjedalu. Poželjela je mahnuti Kseniji, ali to nije imalo smisla jer je Ksenija bila zagledana preda se i nije dizala pogled.

Obje žene znale su da je ovo njihov posljednji susret i da se vjerojatno više nikada neće vidjeti.*

Autor je rođen 1961. Djela su mu prevedena na 38 jezika. Njegove knjige imale su više od 200 izdanja u zemlji i inozemstvu. Po njegovim dramama i komedijama nastalo je više od 300 kazališnih premijera diljem svijeta, a vidjelo ih je više od tri milijuna ljudi. Jedini je živući dramatičar u Europi koji ima kazališni festival njemu posvećen, izvan zemlje rođenja. Najizvođeniji je suvremeni hrvatski dramatičar u zemlji i inozemstvu u proteklih dvadesetak godina. Objavio je i devet romana, a dvostruki je dobitnik Nagrade Večernjeg lista za kratku priču, za tekstove „Moj dobri otac" i „Spašavanje medvjeda".