Kultura se vraća u normalu, zaredali su festivali, kalendarski je počelo i ljeto, a već se može reći da je film koji će ga obilježiti “Murina” Antonete Alamat Kusijanović. Dugometražni prvijenac dubrovačke redateljice premijerno će početkom srpnja biti prikazan na festivalu u Cannesu, u sklopu službenog programa u sekciji “15 dana autora”, a potom 17. srpnja otvoriti 68. Pulski filmski festival. Riječ je o obiteljskoj psihološkoj drami čija se radnja odvija tijekom četiri dana na jednom hrvatskom otoku i svojevrsni je nastavak njezina nagrađivanog kratkometražnog filma “U plavetnilo”. “Murina” je snimana na Hvaru, Kornatima i Koločepu, a glavne uloge nose Gracija Filipović, Leon Lučev, Danica Ćurčić i novozelandski glumac Cliff Curtis poznat iz hitova “The Meg”, “Brzi i žestoki: Hobbs i Shaw”, “Doktor Sleep”, a glumit će i u nastavku “Avatara”.
Koliko je važna projekcija u Cannesu?
Festival u Cannesu jako je bitan za distribuciju filma, privilegij je imati premijeru na festivalu koji privlači distributere iz cijelog svijeta. To je najbolji način da film dopre u što više zemalja, nadam se na svim kontinentima. Naravno, ovako lokalno svima nam je pak posebna čast biti dio Pule, štoviše otvoriti taj festival. Pula je i svojevrsna emocionalna satisfakcija za redatelja, a Cannes je, rekla bih, dobar poslovni potez.
“Murina” nije film u skladu s onim što festivalski žiri, ovisno o aktualnom trendu, očekuje. Vi uvijek idete kontra očekivanja i struje?
To što kažete meni je veliki kompliment jer uvjerena sam da je film važno raditi iz srca, a ne za festival, to nikad nije dobra polazišna točka. Naprosto ne možeš anticipirati što neki festival želi, najbolji je izbor raditi ono što baš ti želiš. Proces rada na filmu u kojem se vodite očekivanjima festivalskog žirija nazvala bih nekom vrstom “inženjeringa filma unatraške”, a to rađa samo osobno nezadovoljstvo. Film uvijek radim iz vlastitih impulsa, interesa, pitanja na koja tražim odgovor i onoga što me čini strastvenom.
U “Murini” govorite i o obiteljskim odnosima, otočkom mentalitetu, ali i o snazi mladih koji donose promjene buneći se protiv konzervativnih vrijednosti.
Radnja prati Juliju, 17-godišnju djevojku odraslu na otoku. Inteligentna je i životna drukčije od drugih ljudi u takvom miljeu. Velikih je ambicija, želja i krila, a osjeća da je u fizičkim okovima izoliranosti otoka, a potom i mentaliteta u kojem živi, pa i svoje obitelji. Pri tome valja naglasiti da će nekome to možda biti konzervativna obitelj, nekome manje konzervativna, to ovisi o osobnom stavu. Biti konzervativan nije uvijek negativna stvar, primitivizam je negativna strana. Pri tome ni ti fizički okovi Juliji nisu toliko nepodnošljivi koliko mentalni, oni su najbolniji. Ona iz toga pokušava izaći, pa makar i u potpuno nepoznato i nesigurno.
Tko je Gracija Filipović koja nosi teret glavne uloge?
Gracija je fantastična mlada djevojka iz Dubrovnika, moja susjeda, mudra je i jako senzibilna i potpuno je drukčija od svojih vršnjaka. Bila je divna suradnica na ovom projektu koji smo pripremali gotovo pet godina, od “Plavetnila”. Dolazila je k meni u Zagreb, pokušavala sam glumačku ekipu prilagoditi njezinu liku, a prošla je i zahtjevne fizičke pripreme. Učenica je četvrtog razreda srednje škole i kaže da će uvijek biti otvorena za glumu, ali studirat će biologiju.
Njezina oca u filmu glumi Leon Lučev. Svi ste prošli, kako i spominjete, intenzivne pripreme?
Godinu dana prije početka snimanja počeli smo graditi taj odnos između Gracije i Leona. On je išao i na satove plesa i pjevanja, svaka dva mjeseca provodili smo po tjedan dana zatvoreni zajedno u kući gradeći taj odnos da bi bio što prisniji i realističniji. Ljeto pred snimanje zajedno smo i živjeli na otoku kao obitelj, ribarili, ronili, i mislim da je taj intenzivni proces jako doprinio organskom osjećaju u filmu.
“Murinu” ste snimili ponajviše za mlade djevojke. Koliko je šovinizam još ukorijenjen u našoj kulturi?
Koliko ga ima u promilima, ne znam. Šovinizma ima onoliko koliko ga mi odobravamo. Oni koji ga dopuštaju imaju ga stopostotno, oni koji ga ne dopuštaju kod njih ga nema. Govoreći o šovinizmu, jako je bitno sve nas podsjetiti da bi bez njega život bio lakši, bogatiji i bolji svima. I to ne samo ženama, već i muškarcima.
Svjedočimo pokretu #MeToo. Redateljica ste u ‘muškom poslu’, jeste li osjetili šovinizam i seksizam na svojoj koži?
Seksizam ne, ali šovinizam apsolutno da. I tu nisu posrijedi neki veliki primjeri koje bih mogla izdvojiti, više bih rekla da je šovinizam opće ozračje redateljskog posla.
Kakav biste stav voljeli da mlade djevojke izgrade kada pogledaju ovaj film?
Voljela bih da iz kina izađu nadahnute, da odluče boriti se za svoje snove koliko god se oni činili nemogućima, i da se bore protiv ustaljenih mentaliteta koji su izuzetno toksični. Da okrenu glavu od njih i krenu svojim putem, snažno.
“Murina” je priča i o društvu opsjednutom bogatstvom koje se stječe brzo i lagano, koje prodaje svoju zemlju i djedovinu, o društvu bez želje za radom... Zabrinjava li vas društveno stanje u Hrvatskoj?
Hrvatica sam, volim ovu zemlju i jako me zabrinjava. Teško mi je kad vidim da ljudi kreativnost i rad zamjenjuju laganim načinom bogaćenja. Možemo krenuti od Dubrovnika, iz kojeg i ja dolazim. Ako svi iznajmljuju stanove i nitko ništa drugo ne radi, dolazi do manjka kreativne snage i u poslu i u umjetnosti, nema sadržaja. To društvo postaje osiromašeno za budućih deset, dvadeset ili trideset godina i nove generacije će zbog toga sigurno patiti. Nemam ništa protiv da ljudi zarađuju i iznajmljuju, ali pri tome je bitno ne zaustaviti svoj rad i rast.
Koproducenti filma su Martin Scorsese, točnije njegova Sikelia Productions, i kompanije RT Features Rodriga Teixeire koji potpisuje produkciju „Ad Astre” s Bradom Pittom. Gdje su vas zapazili?
Sve svoje producente upoznala sam na Berlinskom filmskom festivalu. Prišli su mi preko agenta i vrlo brzo nakon toga počeli smo suradnju. Dali su mi veliku slobodu da napravim svoj film kakav želim i na tome im hvala.
Režiju ste magistrirali u Americi, živite i tamo i ovdje?
Živim na dvije adrese. U posljednje tri godine sam zbog filma, postprodukcije i korone više u Hrvatskoj, ali uglavnom sam pola-pola i radim na oba kontinenta. Jedno bez drugoga ne može.
Gdje je lakše snimiti film?
Sve ima svoje prednosti i mane. Volim raditi u Hrvatskoj, to je moj milje, poznajem lokacije, blizak mi je mentalitet. Ali neke stvari su u Hrvatskoj teže, primjerice financije. Jako sam zadovoljna što imamo HAVC, ali njihov financijski napor ponekad nije dovoljan da se zatvori financijsku konstrukciju, potrebne su koprodukcije i privatni resursi do kojih je u Americi, uz dobar projekt, lakše doći. Nitko nigdje ne dijeli novac šakom i kapom, ali dio američke kulture je investiranje u nezavisni film, dok u Hrvatskoj to nije dio kulture jer naši filmovi uglavnom se financiraju iz državnog proračuna.
Što se novoga radi?
Radim novi film “Stane”, tako se zvala moja prapraprabaka, a riječ je o ženi u 40-im godinama koja živi u hrvatskoj dijaspori u New Yorku, u sjeni metropole. Ona probija okove svojeg mentaliteta i traži svoja prava u trenutku kad saznaje da je muž vara. Naravno, rezultat toga je često izopćenje iz plemena, i želja da se žena “pokori”. Međutim, Stane se ne želi pokoriti. Suvremeno je doba, radnja se događa 2020., a suradnik na scenariju mi je kazališni dramaturg Ivor Martinić.