Arhitekt Zdenko Strižić još 1948. izradio je prostorni plan Plitvičkih jezera kojim je objedinio zaštitu prirode i izgradnju potrebne turističke infrastrukture. Predložio je prizemne jednokatne zgrade prilagođene reljefu terena, koje se ne smiju isticati u okolini. Te kriterije u projektiranju tamošnjeg hotela Bellevue zadovoljio je i njegov student, arhitekt Zdravko Bregovac. On u pismu svojem profesoru Strižiću 60-ih godina, koji je tada bio u egzilu izvan Jugoslavije, piše: “Spomenuli ste Plitvice. Znam da je to Vaša simpatija odavna i sjećam se dijapozitiva s predavanja i respekta koji ste nam svima prenijeli prema tom području i toj ljepoti. Nadam se da Vas nisam iznevjerio onim što sam tamo učinio. Sagradio sam jedan hotel Bellevue, paviljonski, sav u drvu u eksterijeru i interijeru, a za taj sam objekt 1963. dobio Saveznu nagradu za arhitekturu, kao najbolji projekt i realizacija.” Hotel Bellevue ide u potpunu rekonstrukciju, NP Plitvička jezera raspisao je natječaj za idejno rješenje Bregovčeva hotela, a pobijedio je idejni projekt arhitektice Maje Tedeschi. Sudeći po poštovanju s kojim u pismu o toj građevini govore njezini arhitektonski kolege prethodnici, na njoj je velika odgovornost. Tedeschi smatra da uloga arhitekta mora biti puno šira i kompleksnija od samog projektiranja i izgradnje nekog objekta jer upravo arhitekt ima znanja i kompetencije da uoči mogućnosti za unapređenje i razvoj područja na kojem se gradi. Rekonstrukciju hotela Bellevue ona ne vidi samo kroz suvremeno arhitektonsko oblikovanje ili podizanje kvalitete hotelskog smještaja, ali ni samo kroz čuvanje nasljeđa velikih arhitekata Haberlea i Bregovca iz 60-ih i 70-ih godina. Vidi ga i kao početak jednog šireg turističkog projekta u samom srcu Hrvatske koji će u sebi integrirati prirodu, kulturu, znanost i povijest.
Koliko ste računa vodili o arhitektonskim postulatima koje je postavio autor prve verzije hotela, a koje su vaše osnovne novine?
Ovim projektom željela sam zadržati bitne oblikovne značajke i gabarite starog hotela, a istovremeno unaprijediti arhitekturu vanjskog i unutarnjeg prostora primjereno suvremenom dobu i visokoj hotelskoj kategorizaciji. Stari paviljonski oblikovani hotel unaprijedila sam novom organizacijom u nekoliko većih i jednostavnijih volumena koji su u kvalitetnijem međusobnom odnosu. Longitudinalni karakter smještajnih krila hotela naglasila sam istaknutom drvenom horizontalnom međukatnom konstrukcijom i time reminiscirala longitudinalno pročelje starog hotela. Uvela sam promjenu u materijalima i tretmanu fasadnih elemenata; drvo koje je kod Bregovca bilo obloga zidanih pročelja u mom projektu ušlo je kompletno u interijer i nosivu konstrukciju. Pročelje sam potpuno ostaklila bez ikakvih vizualnih barijera i time postigla svojevrsnu dematerijaliziranost fasade. Smještajne jedinice potpuno sam obložila drvetom i na taj način kreirala unutrašnje/vanjsko trodimenzionalno drveno pročelje. Osim što sam postigla maksimalno povezivanje gosta koji boravi u sobi s prirodom koja ga okružuje, dobila sam dinamični scenarij gdje sobe kao čarobne drvene kutije lebde na samom rubu šume. Drvo arhitekturi u prirodi lijepo i točno pristaje, zato sam odlučila da se drvena konstrukcija organski širi u interijer preko lepezastih drvenih stropova u javnim prostorima sve do drvenih biblioteka koje čine unutarnje spone prostora različitih namjena. Inspiraciju za pokrov crnim limom našla sam u fenomenu Crnog jezera, po kojem se i zove obližnji lokalitet, a koji se vrlo rijetko pojavljuje, tek nakon obilnih kiša i snjegova. Osim toga limeni pokrov je u tradiciji ovog kraja. Glavni ulaz u hotel oblikovala sam kao stakleni transparentni monovolumen, apstraktni i reducirani geometrijski oblik kocke. Inspiracija mi je bila legendarna skulptura Ivana Kožarića “Isječak rijeke”, za mene je to isječak jezera Kozjak. On pokušava prikazati neprikazivo, vodi možemo prepriječiti put, no ne možemo je zasjeći kao ni izrezati njezin dio. Taj ulazni “cube” čini elegantnu prostornu kopču između glavnog objekta s restoranom i lounge barom, te objekta Barn, štagalj s prostorom tihog boravka, meditacije i čitanja koji sam nazvala Silent library. Druga dva smještajna hotelska krila nazvala sam Lutra Lutra (po zaštićenoj plitvičkoj vidri, najvećoj europskoj kuni) i Forest, šuma. Središnji javni prostor restorana i lounge bara nazvala sam Mrs Slipper, Gospina papučica (po najljepšoj europskoj orhideji koja raste jedino na Plitvicama).
Mislite li da bi Bregovac bio zadovoljan vašim projektom?
Nadam se da bi. U Bregovčevu projektu kao i prirodnom bogatstvu nacionalnog parka imala sam veliki poticaj. Nastojala sam pažljivim oblikovanjem kreirati suptilne i elegantne prostore, koji nisu samo luksuzni, već su i povezani s prirodom i ekosustavom koji ih okružuju, mirnu i poticajnu oazu gdje se gost osjeća ugodno. Želja mi je bila kreirati suvremeno gnijezdo iz kojeg će se gost lako otisnuti u istraživanje prirode i ponovno se vraćati u njega. Kada projektiram luksuzne hotele, razmišljam ne samo kao arhitekt već i kao gost koji točno razumije zahtjeve visoke kategorije.
Kada se kreće u realizaciju?
Upravo smo počeli s izradom glavnog i izvedbenog projekta, a sam početak realizacije ovisit će prvenstveno o investitoru i sredstvima. Investitor je NP Plitvička jezera, visoko je motiviran za izvedbu oba luksuzna hotela, Plitvice i Bellevue, a radit će se paralelno.
Ovaj projekt spada u turističku izgradnju. O čemu se u toj branši u Hrvatskoj možda dovoljno ne vodi računa, a nužno je, posebice kada su u pitanju Plitvička jezera koja u okolici imaju niz zanimljivih lokaliteta?
Ono što turističko područje nacionalnog parka čini dodatno unikatnim jest bliska ekstenzija jednog od europskih najznačajnijih avangardnih spomenika, a to je spomenik Vojina Bakića na Petrovoj gori. On je javna plastika i arhitektura istovremeno i predstavlja jedinstven primjer u avangardnoj umjetnosti Europe 70-ih godina. Upravo kipar Vojin Bakić bio je hrvatski Frank Gehry, i to četvrt stoljeća prije stvarnog Franka Gehryja i njegova čuvenog Bilbaa u Španjolskoj. Njegovi apstraktni prostorni oblici obučeni su u zaobljene satinirane aluminijske panele koji predivno reflektiraju nebo i profinjeno korespondiraju s prirodom. Ti specijalni paneli izrađivani su samo za tu namjenu u Švedskoj, i to u doba kada nije postojala konfekcijska i tipska proizvodnja takvih arhitektonskih materijala. Danas, 50 godina kasnije, upravo ti fasadni elementi simbol su suvremene arhitekture 21. stoljeća. Najbolji arhitekti današnjice, poput Kazuyo Sejime, projektiraju pročelja u satiniranom aluminiju, a nama je upravo Bakić to napravio davnih 70-ih godina. Dakle, imali smo ne samo kiparskog genija nego i vizionara suvremenih tendencija. Baštinili smo to veliko avangardno djelo samo 40 km udaljeno od Plitvička jezera, a koje bi svojom obnovom trebalo postati hrvatski kulturni Bilbao. U tom području bi se kvalitetno osmišljenim projektima iz tema kulture i umjetnosti stvorio moćan europski centar, koji može postati kulturno i umjetničko hodočašće za turiste iz cijelog svijeta. To genijalno djelo Vojina Bakića snažan je magnet za razmaženu svjetsku publiku, uvijek željnu suvremenih kulturnih senzacija. Mi taj senzacionalni spomenik već imamo, i to kao svoje kulturno nasljeđe iz ne tako davne prošlosti.
Mislite li da je u Hrvatskoj sazrela svijest potrebna da se prerežu spone s prošlošću i shvati prava vrijednost tog spomenika?
Trebali bismo smoći snage i mudrosti da prihvatimo taj naš intelektualni DNK kao važan sastojak koji obogaćuje našu naciju i koji nam daje visoku kulturnu samosvijest. Mi se moramo prepoznati kao nasljednici nečeg puno snažnijeg i naprednijeg nego što su to prirodne ljepote i autohtona gastronomija. U Hrvatskoj smo ne tako davno, prije nekoliko desetljeća, imali snažan i važan umjetnički pokret kao što je Gorgona, EXAT51 te pokret brutalizma u arhitekturi. Tada nismo bili samo slabašni odbljesak europskih i svjetskih trendova (kao u doba historicizma ili moderne); u to doba smo bili predvodnici tih trendova, primjerice američki brutalizam nastao je deset godina nakon brutalizma na našem području. Ovo umjetničko djelo kao i mnoga druga velika djela daleko prerastaju naručitelja, pa čak i autori ostaju u drugom planu u odnosu na svoje genijalne radove. Mislim da smo zaista sazreli kao društvo i kao nacija da zagrlimo i prihvatimo sve naše velikane i da shvatimo da jezik umjetnosti nikad nije i ne može biti jezik svađe ni jezik razdora, neovisno o tome je li naručitelj partija, crkva ili tajkun. Drugi naš velikan konceptualne umjetnosti iz istog doba Ivan Kožarić imao je baš kao i Vojin Bakić tri brata. Razlika je bila u tome što su braću Vojina Bakića ubili ustaše tijekom Drugog svjetskog rata, a Kožarićevu braću ubili su partizani na Bleiburgu. Reflektira li se ta obiteljska povijest na njihov genij, mijenja li našu percepciju o njihovoj umjetnosti, umanjuje li ili uvećava njihovo umjetničko djelo i bi li nas to uopće trebalo zanimati kada govorimo o bilo kojem genijalnom pojedincu? Ja mislim da ne bi. Recimo, Kožarićevo konceptualno djelo urbane plastike “Nazovi me kako želiš”, zamišljeno na uglu Vukovarske i Savske u Zagrebu, nastalo je 1971. u doba Hrvatskog proljeća, a nazvano je tako znakovitim nazivom koji šalje poruku maksimalne tolerancije prema drugome i otvara prozor prema demokratičnosti i pluralizmu. Ako smo tada imali prirodnu potrebu za “Nazovi me kako želiš”, onda danas, u 21. stoljeću, ta pluralistička i slobodnomisleća potreba može samo biti još uvećana, nikako ne smanjivana jer je netko druge nacionalnosti, vjeroispovijesti ili nekog drugog kulturnog identiteta. Simbolička gesta na Kožarićevoj retrospektivnoj izložbi u Parizu 2002. gdje je Julije Knifer, još jedan velikan hrvatske umjetnosti iz doba Gorgone, došao na otvorenje i pred svima poljubio ruku Ivanu Kožariću, a Kožarić mu uzvratio istom mjerom; rukoljubom i dubokim naklonom, mora biti otrežnjenje i kompas u kom smjeru kao pojedinci i društvo moramo ići, poljubiti ruku svojim uspješnim kolegama, svojim kvalitetnim sugrađanima, a svi zajedno kao društvo moramo napokon poljubiti ruku velikom Vojinu Bakiću.
U blizini Plitvica je i mjesto rođenja Nikole Tesle, svjetskog genija hrvatskog porijekla i srpske krvi s čijim smo se prihvaćanjem također dugo mučili. To je još jedna turističko-znanstvena stanica tog kraja koju treba oživiti?
Ne samo da je rođen u blizini Plitvičkih jezera nego je podario Hrvatskoj prvu izgrađenu hidroelektranu u Europi, a drugu na svijetu, Jarugu na Krki, odmah nakon slapova Niagare. Poveznica ta dva hrvatska nacionalna parka, Plitvičkih jezera i Krke, koju čini upravo Nikola Tesla, trebala bi se direktno reflektirati na našu turističku ponudu, i to onu najviše moguće dodane vrijednosti, a koju upravo u svakom društvu čine znanost i umjetnost. Bez obzira na neprocjenjivu vrijednost i značaj prirode, pogotovo u današnje vrijeme ekoloških umiranja, naša intelektualna baština trebala bi nas i može nas vinuti u samu svjetsku orbitu. Mnoge zemlje bogate su prirodnim ljepotama, autohtonim biljnim vrstama, gastronomski posebnostima, ali ne mogu se svi pohvaliti pretkom koji je elektrificirao cijeli svijet ili bliskim pretkom koji je četvrt stoljeća prije nastanka avangardnog Bilbaa napravio hrvatski Bilbao na Petrovoj gori. Kao što smo ponosni na naše antičko ili historicističko nasljeđe, Arenu, Eufrazijanu, Dioklecijanovu palaču, Gundulića i Marulića, na isti bismo način morali osvijestiti naše ogromno intelektualno i kulturno nasljeđe iz suvremene prošlosti, iz doba bivše države.
Doista mislite da će Petrova gora u skoroj budućnosti biti obnovljena?
Sigurna sam da hoće. Kvalitetno pripremljen projekt, tolike velike umjetničke važnosti, odmah će privući sredstva iz fondova EU. Kada spomenik bude obnovljen, postat će veliki ponos svih žitelja Hrvatske, ljudi će mijenjati rute odlaska prema moru, destinacije vikend-odmora, svi putevi će prolaziti preko Petrove gore. Sigurna sam da ćemo ga prigrliti kao monument današnjice, ostat ćemo istinski iznenađeni velikim interesom koji će on izazvati u inozemstvu. Kada je prije tri godine u MoMA-i održana izložba o jugoslavenskom brutalizmu, to je bila najposjećenija izložba te godine, a na sveučilištu Columbia predavanja o toj izložbi su držali najvažniji svjetski profesori arhitekture. To je važan dio našeg identiteta, čine ga naši suvremenici koji su bili velikani svjetskog značaja. Dovoljno je mudrosti, znanja i pametnog vodstva da se udruže ministarstva kulture i medija, turizma i gospodarstva, a na čelu kojih sada imamo mlade, ambiciozne i europski orijentirane ministre za koje sam uvjerena da će takav svjetski projekt lako prepoznati i realizirati uz pomoć EU fondova. I zbog toga ostati upamćeni kao oni koji su ponovo upalili novi/stari plamen, prizor u kojem su stanovnici Karlovca uživali gledajući vrhove Bakićeve skulpture za vrijeme zalaska sunca. Područje oko spomenika trebalo bi se razvijati kao kulturni i umjetnički inkubator te tako i sadržajno i financijski unapređivati cijelu regiju. Kulturni sadržaji u cijelom svijetu predstavljaju financijski najisplativiju granu gospodarstva. Nekoliko izuzetno atraktivnih elemenata koje sam u ovo razgovoru apostrofirala smješteni su vrlo blizu jedan drugome i tvore prirodni sklop, ali su u ingerenciji različitih županija. Međutim, to nikako ne bi smjelo biti razlogom odugovlačenja ili kratkovidnosti lokalnih uprava za objedinjenje tog jedinstvenog turističkog rezervata u srcu Europe. Nekome tko dolazi iz Japana, SAD-a ili Švedske naše sićušne administrativne podjele ne znače baš ništa, ali netaknuta priroda, vrhunski hoteli i avangardna umjetnost znače sve.
Spomenuli ste Kožarićevu avangardnu skulpturu “Nazovi me kako želiš”. U godini smo kada obilježavamo Kožarićev stoti rođendan. Mislite da će ona biti realizirana u Zagrebu?
Nadam se da hoće, ali u nekom budućem razdoblju, kad se Zagreb financijski i materijalno konsolidira i obnovi. Spomenici, zbog posljedica potresa, sigurno nisu ovaj čas prioritetne teme. Međutim, baš ovaj Kožarićev spomenik oslikava kapacitete i dosege jednog vremena, konceptualno razmišljanje i apstraktnu estetiku umjetničkog pojedinca kao i tadašnjeg društva u cjelini, a kojoj danas, pola stoljeća nakon, nažalost, ne možemo parirati. Današnje umjetničke forme još uvijek su najčešće figurativne, s brkovima i gumbima, ili kad su apstraktne, vrlo su šuljavog, niskog oblikovnog izraza, s previše detalja i doslovnih poruka.
Za mene simbol te banalnosti predstavlja odabir teme fontana u Aveniji Većeslava Holjevca, koje su još i dodatno brutalno popločile veliku zelenu površinu. Posebno mi smeta pojavna niskoća kao i suhoća prizora, usprkos obilju vode… Pomalo kao da se sramimo slike o samima sebi. Ta ideja monumentalnog ulaska u grad, a istovremeno omeđenog raspadajućim Trnjem, zapuštenom Palačom pravde i neodržavanim remek-djelom koncertne dvorane Lisinski, djeluje odlijepljeno, izvan konteksta i potreba vremena, upravo onako kakva je i bila Bandićeva vladavina.
Nakon izbora gradom su zapuhali novi vjetrovi, dobili smo i novog gradonačelnika. Što od te nove postave mladih intelektualaca očekujete u upravljanju gradom?
Promjena je bila potrebna i ona je prirodna i očekivana. Ali ono što budi optimizam nije samo promjena zbog promjene. Radi se o stručnim ljudima, koji imaju iza sebe i potrebno obrazovanje, ali i višegodišnje bavljenje upravo temama koje su prioritetne za građane Zagreba. Novog gradonačelnika i njegove suradnike vidim kao ljude nesklone improvizaciji i ad hoc rješenjima. Nakon dugo vremena vjerujem da imamo ljude koji ne funkcioniraju kao populisti, niti njihov način komuniciranja zagađuje javni prostor, dapače neskloni su praznim političkim rečenicama, lažnim obećanjima ili svađama. Vidim ih kao konstruktivne, vrijedne i uključive ljude koji prepoznaju potrebe građana, te koje će prije svega voditi dugoročno održiva rješenja i koji će nastojati od Zagreba učiniti grad na ponos svim građanima. A posla je jako puno. Ako je ovako zapušten vidljivi grad i naša ostavština iz prošlih stoljeća, onda možete zamisliti u kakvom je stanju “nevidljivi”, podzemni grad; infrastruktura, vode i kanalizacija. Paralelno s tim primarna je obnova od potresa, to je proces koji će još dugo trajati. Neovisno o tome što je svaki objekt i svaka obitelj koja je pogođena potresom jednako važna, dodatni fokus mora se staviti na centar grada; Donji i Gornji grad jer povijest, tradiciju i korijene ne možemo izmisliti ni izmjestiti. Ono što imamo itekako trebamo sačuvati, a uzore trebamo tražiti u naprednim europskim i veličinom usporedivim metropolama kao što su Ljubljana, Köln ili Barcelona. Ono što sam također primijetila kod Možemo! kao zanimljivu specifičnost jest plan da razvlaste postojeći sustav upravljanja, odnosno da ga decentraliziraju i spuste na razinu kvartova. Ako se uspostavi takva participacija građana u odlučivanju, to će biti najveća promjena upravljanja u nas. Aktivizam koji se apostrofira platformi Možemo! vidim kao pozitivan aktivizam jer krenuo je iz zgrade, ulice i kvarta pažljivo i planski sumirajući sve potrebe i probleme građana. Upravo suprotno, Bandića sam doživljavala kao nasilnog “aktivista” koji je temama u gradu pristupao bez ikakvog planiranja, improvizirajući, te je tako unazadio Zagreb za nekoliko desetljeća. On potpisuje dugogodišnju devastaciju koja Zagreb stavlja na samo začelje europskih metropola. Postoji nepisano pravilo da, onoliko godina koliko je trajala arhitektonska ili urbanistička devastacija, treba proći dvostruko više vremena da bi se završila sanacija.
