'Nisam poklonik uvođenja modernih tehnologija u klasične dramske tekstove'

 U subotu 8. srpnja na velikoj sceni otvorene pozornice na Opatovini počinje 32. zagrebačko Histrionsko ljeto i to premijerom predstave “Kći Lotrščaka”, prema romanu najčitanije hrvatske književnice Marije Jurić Zagorke. Predstavu režira (a u njoj i glumi) neumorni umjetničko-organizacijski ravnatelj Histriona Zlatko Vitez koji je, uostalom, i najzaslužniji za recentnija kazališna uprizorenja Marije Jurić Zagorke.

Zaslužan je i za buđenje interesa za lik i djelo ove prve hrvatske novinarke, ali i najprodavanije hrvatske književnice koja u Zagrebu ima i spomenik, a uskoro će, također u Zagrebu, dobiti i svoj drugi muzej, i to na atraktivnom prostoru na Gornjem gradu.

Vitez je i autor adaptacije Zagorkina teksta, koji su Histrioni prvi put uprizorili još u ljeto 1990. godine također na velikoj ljetnoj sceni na Opatovini. Pretpremijere su najavljene za 6. i 7. srpnja, a Histrioni će izvoditi “Kćer Lotrščaka” svake večeri osim nedjeljom i ponedjeljkom sve do 2. rujna, ukupno četrdeset tri puta.

Prvo Zagorkino djelo kojeg su se Histrioni dohvatili bila je “Grička vještica” i to još 1987. godine. Predstavu je režirao Miro Međimorec, a dramaturginja je bila Željka Turčinović. U predstavi koja je izazvala veliki interes publike i javnosti glumili su Ena Begović, Kruno Šarić, Ljubica Jović, Slavica Jukić, Zvonimir Torjanac, Josip Bobi Marotti, Boris Miholjević, Mladen Crnobrnja Gumbek, Danko Ljuština, Zdenka Heršak, Krešimir Zidarić, Emil Glad...

Nakon predstave “Kći Lotrščaka” iz 1990., Histrioni su postavili Zagorkina “Viteza slavonske ravni” 1992. u režiji Zlatka Viteza i uz adaptaciju Borislava Vujčića, a u glumačkoj su ekipi bili Suzana Nikolić, Zlatko Ožbolt, Emil Glad, Sanja Marin, Krešimir Zidarić, Otokar Levaj, Marina Nemet, Asja Potočnjak, Matija Prskalo, Franjo Kuhar, Slavko Brankov...

“Gričku vješticu” ponovili su 1994. godine, dok su 1995. izveli Zagorkine “Jalnuševčane” također u Vitezovoj režiji i uz dramaturga Borislava Vujčića. Uslijedila je 1998. godina i praizvedba predstave “Tajna Krvavog mosta” za koju su tekst po motivima poznatog Zagorkina romana napisali Vitez i Vujčić, a režije se ponovno prihvatio Vitez. U iznimno brojnoj glumačkoj ekipi bili su Mia Begović, Goran Navojec, Bojana Gregorić, Siniša Popović, Ana Horvat, Marko Torjanac, Duško Valentić, Nada Abrus, Ankica Dobrić, Zoran Gogić, Damir Šaban, Vid Balog, Sanda Miladinov Langerholz, Dubravka Miletić, Josip Mejovšek, Saša Dabetić, Marija Kohn, Ivka Dabetić, Drago Utješanović...

Što vas je ponukalo da se ponovno prihvatite Zagorkine “Kćeri Lotrščaka”?

Dugo nije bilo Zagorke na Opatovini pa je, eto, opet u prigodi prisjećanja na šezdesetu obljetnicu njezine smrti. Prošlo je dvadeset sedam godina od kada sam prvi put postavljao “Kćer Lotrščaka”. Smatram da je došlo vrijeme da i mlade generacije podsjetimo da Zagorka nije bila samo vrsni romanopisac, nego da su se i kazališna uprizorenja njezinih djela i te kako rado gledala. U vremenu u kojem u gotovo svim hrvatskim kazalištima prevladava tzv. angažirano kazalište i kada se crnilo i beznađe u golemim količinama prosiplje po našim pozornicama, Zagorkina romantična priča o ljubavi, vjernosti i dobroti bit će čisti antipod suvremenom hrvatskom glumištu. Zagorkina “Kći Lotrščaka” upravo je idealna da privuče sve naraštaje gledalaca koji vole svoj grad pod Gričem. Često se sjetim jedne gospođe koja je, nakon što je odgledala jednu histrionsku predstavu, rekla: “Pa kazalište, znači, može biti i lijepo!”

Eto, jamčim da će ovog ljeta histrionskoj publici na Opatovini biti – lijepo.

Hoćete li osuvremenjivati adaptaciju koju također sami potpisujete?

Kada sam 1990. godine režirao “Kćer Lotrščaka”, naručio sam od Drage Britvića stihove koji su bili poveznica s ondašnjim vremenom. Ostavio sam ih i u ovoj predstavi i sasvim lijepo funkcioniraju i u današnjici. Želim napomenuti da ih je uglazbio veliki histrion Arsen Dedić. Nažalost, obojica umjetnika zauvijek su nas napustila, ali, eto, “žive” i dalje u histrionskim predstavama: prije dvije godine u “Diogenešu”, a sada u “Kćeri Lotrščaka”.

Inače nisam poklonik nasilnog osuvremenjivanja i uvođenja modernih tehnologija u klasične dramske tekstove. Često je tu riječ o podcjenjivanju autora, ali i publike. Konačno, Histrioni od samih početaka svoju kazališnu poetiku temelje na glumcu kao stožeru kazališnog događanja, a ne na frustraciji redatelja da moraju biti u prvom planu i da se “autorski izražavaju”.

Kako ste birali brojan glumački ansambl u kojem ima i novih glumačkih imena?

Iz stare predstave tu su histrionski doajeni: Žarko Potočnjak, Franjo Kuhar i Zlatko Ožbolt, a tradiciju da afirmiramo nova imena i mlade glumce nismo iznevjerili ni ove godine. Tako će publika u glavnim ulogama upoznati mladu Vini Jurčić kao Mandušu te Ivana Čuića kao Divljana. Tu su još i glumački početnici Ivan Magud i Martin Kuhar uz već provjerene histrionske snage: Mirelu Brekalo, Ivicu Pucara, Davora Svedružića, Peru Jurčića, Žarka Savića, Ivana Jončića, a nastupa i moja pozamašnost u ulozi gradskog suca Benčića. Vjerujte, bit će to histrionska glumačka rapsodija (smijeh).

Posebnu pažnju u radu s glumcima posvetio sam govoru, jer se posljednjih godina u našim kazalištima često zanemaruje taj glavni glumački alat, dok se pokretu i tjelesnim ekshibicijama daje prednost, ponekad i destruira važnost govora. Naravno, bez pokreta se ne može glumiti, osim ponekad. Smatram da je vraćanje tradicije razumljivog i lijepog govora za glumca ipak najvažnije.

Jeste li zadovoljni činjenicom da Marija Jurić Zagorka na reprezentativnom zagrebačkom gornjogradskom Trgu sv. Marka dobiva svoj novi muzej?

Odlična je to ideja i naravno da je od svega srca podržavam. Nadam se i žarko priželjkujem da u Zagorkinu muzeju bude uređen i kazališni kutak, ali i podsjetnik da su Histrioni, odričući se prihoda od Zagorkinih predstava, financirali i 19. srpnja 1991. godine postavili spomenik Zagorki u Tkalčićevoj ulici. Nažalost, mediji uglavnom taj događaj falsificiraju ili prešućuju. A u tu skandaloznu rabotu s mnogo neskrivenih antipatija prema meni i prema mojoj družbi uključili su se i noviji Zagorkini dušobrižnici i dušobrižnice.

Planirate li na jesen predstavu “Kći Lotrščaka” preseliti u Histrionski dom u Ilicu?

Teško. Riječ je o prilično tehnički kompliciranoj predstavi te se bojim da bi preseljenje “Kćeri Lotrščaka” u Histrionski dom bila tek blijeda slika kazališnog spektakla s Opatovine. Tko želi vidjeti predstavu, morat će se potruditi doći ovog ljeta na Opatovinu.

Hoće li Histrionsko ljeto i ove godine na Opatovini imati i svoju noćnu kabaretsku scenu?

Kabaretska scena “Gumbek” funkcionira odlično tijekom godine u Histrionskom domu, tako da smo odustali od toga da petkom i subotom u kasne noćne sate nakon “Kćeri Lotrščaka” produciramo još i kabare. Konačno, ljubitelji kabarea moći će i u “Kćeri Lotrščaka” uživati u sjajnim Britvićevim i Dedićevim pjesmama koje su uistinu antologijske.