Moram priznati da me iznenadio podnaslov Dedijerove “Autobiografije” – "Špijun kojeg smo voljeli”. Naime, upoznao sam markantnog Dedijera u svijetlom panama-odijelu i s lulom u Klubu književnika u Zagrebu, gdje je često do kasno u noć kibicirao šahovske partije i kartanje. Tada su u klub dolazili legendarni general Ivan Šibl, general Srećko Manola, a među kartašima i šahistima bili su gotovo svaku večer i pisci Antun Šoljan, Zvonimir Golob, Mirko Božić. Uostalom, u pokrajnjim prostorijama bila je i redakcija lista “Telegram” koja je okupljala pisce, slikare, novinare, a jedan od strastvenih kartaša bio je Antun Augustinčić, a od šahista otac Suada Rizvanbegovića – Murat. Ja sam radio u “Telegramu”, gdje sam pratio kulturne događaje u stranim zemljama i na stolu uvijek imao hrpu stranih novina i časopisa. Uz to prevodio sam angloameričke pjesnike i s Daliborom Cvitanom bezuspješno pokušavao napraviti antologiju angloameričke kritike. Godine 1964. izašla mi je knjižica W. H. Audenovih pjesama i Dedijer ju je jedne večeri izvadio iz džepa sakoa, rekavši kako je u Americi upoznao W. H. Audena. Znao je napamet W. H. Audenovu čuvenu pjesmu “Lullaby” s nevjerojatnim početkom “Lay your sleeping head, my love”. I onda me iznenada upitao: Hoćete doći k meni u Lund da nešto naučite o novinarstvu? Bez dvoumljenja sam otišao i slušao predavanja o istraživačkom novinarstvu, kriptografiji, prikupljanju informacija i njihovu arhiviranju, o "business inteligence".
Brifirali su Tuđmana
Nakon punih dvadeset i pet godina susreo sam ga u slobodnoj Hrvatskoj u Zagrebu, 1990. Pohvalio se da je potpisao s Vladom sporazum o izradi Strateškog plana razvoja za dinar naknade i da očekuje razgovor s Tuđmanom. Imao je ideju kako da Hrvatska osnuje svoju obavještajnu službu na temeljima obavještajne službe Dubrovačke Republike, čiju je arhivu proučio. Možda mjeseca dana nakon toga susreli smo se kod hotela Dubrovnik. Bio je utučen i deprimiran, rekao mi je samo da se vraća u Dubrovnik i posvećuje padobranstvu. Ništa drugo nisam od njega čuo. Očito da ga nisu svi voljeli i ti koji ga nisu voljeli brifirali su Tuđmana na svoj način i zatrli jednu ideju sjajnog teorijskog fizičara s Princetona, pripadnika američke 101. zračne divizije u Drugome svjetskom ratu, koji je sudjelovao u savezničkom iskrcavanju u Normandiji, glavnog urednika “Borbe” zaduženog u lipnju 1946. za dvije stotine novinara koji su pratili suđenje Draži Mihailoviću. Bio je i čovjeka kojem je povjereno da izradi atomsku bombu, znanstvenik koji je operativno sudjelovao u osnivanju instituta u Vinči i Ruđera Boškovića u Zagrebu, komunistički disident i preteča informatičkog doba. Od 1964. postoji priča o mladom američkom diplomatu u Rigi koji je perfektno govorio ruski i bio pretplaćen na sve lokalne novine u SSSR-u, objavljivao biltene o zbivanjima tako da su ga Amerikanci smatrali jednim od najvažnijih američkih špijuna.
Mlada pamet
Eto, Dedijer nije dobio posjetnicu za Tuđmana i ideja o hrvatskoj obavještajnoj službi ostala je samo velika ideja velikog zanesenjaka i karizmatika. Inače, mnogo popularniji bio je njegov brat Vladimir, Titov biograf, koji je svoju kompletnu ostavštinu ostavio državi Sloveniji. Od 1961. Stevan Dedijer živio je u Švedskoj i na Sveučilištu u Lundu osniva istraživački institut, postaje počasni doktor i pionir "business inteligencea", ključnog faktora promoviranja novih informativnih tehnologija, tvrdeći kako špijunaža kao jedna od klasičnih metoda obavještajnog rada zasnovana na ilegalnom neetičkom pribavljanju obavještajnih informacija gubi na važnosti kao metoda u svijetu sve prisutnije dostupnosti otvorenih informacija. Volio se družiti s piscima, volio je čitati krugovaše, hvalio je Šoljanovove "Izdajice", Slamnigove priče i nikad nisam doznao je li Dedijer imao nešto sa Slamnigovim odlaskom za predavača na američko sveučilište Princeton, gdje je Dedijer postao teorijski fizičar. On je volio pomagati mladima i zalagao se za novu mladu pamet, ali i onu koja nikad neće ostarjeti , kao što nije nikad ostarjela ni Dedijerova. On je u devedesetim godinama života pisao svoju briljantnu autobiografiju, koju su u hrvatskom izdanju svojim tekstovima popratili Tvrtko Jakovina sa Sveučilišta u Zagrebu, Wilhelm Agrell sa Sveučilišta Lund i njegova supruga Carin.
Stevan Dedijer svakako je iznimna osobnost iz nekoliko razloga, no iz ovog prikaza ne vidi se zašto se ideja o Strateškom razvoju Hrvatske morala temeljiti na razvoju obavještajne službe? Svakako autor bi to morao pojasniti!