Austrijski pisac Marc Elsberg 2012. godine objavio je knjigu o situaciji u kojoj Europa i SAD ostaju bez struje. Triler “Blackout”, odnosno “Zamračenje”, u kratko je vrijeme postao međunarodni bestseler te najuspješniji roman toga žanra u Njemačkoj. Knjigu je za hrvatske čitatelje objavila izdavačka kuća Egmont, koja ga je i dovela u Zagreb na promociju romana. No, ravno iz zračne luke Elsberg je stigao u Večernji list.
Po čemu ste znali da bi ovakva tema mogla biti čitana?
Zapravo, kada sam počeo pisati knjigu, nije bila o nestanku struje u Europi, nego o usko isprepletenom odnosu koji sustave u modernom svijetu čini ovisnima jedne o drugima. Sve je povezano sa svime. Mnogi ljudi ne znaju što to znači, pa sam razmišljao o tome kako ih natjerati da razmisle, kakvu priču im treba ispričati da bi shvatili u kakvom to gustom društvenom tkivu živimo.
Najbolje je bilo da to ostavim po strani. Da pokažete koliko je zrak bitan za život, najbolje je da prekinete disanje. Isto sam napravio s kritičnom infrastrukturom kako bih pokazao koliko je ona važna za svakodnevni život. Mislio sam je li bolje srušiti financijski sustav, komunikacijski sustav poput interneta, sustav prijevoza, a ispostavilo se da je najefektnije bilo srušiti električnu mrežu i opskrbu, napraviti zamračenje u Europi.
VIDEO Pogledajte dio razgovora s Marcom Elsbergom
Što bi se dogodilo da svi ti sustavi i strukture o kojima tako ovisimo propadnu? Ima dosta primjera za to u zadnjih 10-15 godina, spomenuti su u knjizi, poput manjeg incidenta u sjevernoj Njemačkoj 2006. To može prodrijeti kroz cijelu europsku električnu mrežu i izazvati krizu u samo nekoliko sekundi, dakle scenarij sličan mom romanu u Europi uopće nije nemoguć.
Postoje li i drugi podjednako dramatični scenariji?
Ljudi nisu svjesni koliko još struktura ovisi o električnoj mreži. Kada nje nestane, odmah gubite vodu, novac, a to ne znači samo vodu za piće nego i za, primjerice, toalet, što može biti dosta neugodno. Zamislite obitelj s tri djeteta i dvoje odraslih na sedmom katu koja nema više moderan WC. Ni benzinske crpke više ne bi funkcionirale, a kako se jako puno stvari nužnih za svakodnevni život dovozi kamionima, to više ne bi bilo moguće nekoliko sati nakon što se spremnici isprazne. Ne bi više radili telefoni, internet, televizija... najvažnije tehničke strukture propale bi u nekoliko sati.
Je li u doba pisanja knjige bilo uzora u stvarnosti, nekih studija ili radova?
Važno je istraživanje napravljeno za Bundestag, najveće te vrste, a odnosilo se samo na neke dijelove Njemačke, otprilike polovicu zemlje. Zaključeno je kako bi situacija bila izvan kontrole već za dva dana, i to ne samo u tim dijelovima Njemačke već u cijeloj državi. Bilo bi velikih migracija ljudi koji bi bježali iz pogođenih područja.
Kada sam razmišljao o tome koje bih dijelove mogao razrušiti, razgovarao sam s puno stručnjaka za IT sigurnost koji su me uputili na to da bi bilo zgodno i efektno napasti SCADA sustav koji je napadnut i Stuxnetom. Do Stuxneta mislilo se kako je SCADA sustav jako teško napasti, no nakon tog napada uvidjelo se da je i to moguće. No, kada su ti razgovori počeli, pitao sam bi li bilo moguće uopće napasti električnu mrežu. Rekli su mi neka im dam neko vrijeme, nekoliko tjedana da o tome razmisle. Trebalo im je tek tjedan dana da se vrate s podugačkom listom ranjivosti u mreži. Nakon izlaska knjige svjedočili smo nekoliko takvih napada kao u Ukrajini 2016. i 2017. godine. Sada smo na to već gotovo navikli.
Jeste li imali kakvih kontakata ili odaziv barem administracija koje se spominju u knjizi?
Zapravo jako puno. Obično kao autora trilera zovu vas knjižare, a ja sam dobio poziv od jednog ogranka njemačke vlade, što se nastavilo godinama jer su me počele zvati druge vlade i korporacije. Do sada je bilo otprilike stotinu takvih poziva, pa i od američkog ministarstva energetike.
Rekli su mi da su u nekim zemljama poput Njemačke ili Švicarske promijenili zakone zbog moje knjige. Doista je podigla puno prašine. U Švicarskoj se 2014. godine zbio i test po takvom scenariju, pozvane su najviše instancije, poput zapovjedništva vojske, da pročitaju tu knjigu, postala je obveznom lektirom u mnogim kompanijama koje se bave energijom ili IT sigurnošću, a često držim predavanja u takvim tvrtkama. Za jedan triler, imala je nevjerojatan učinak.
Jesu li se dogodile neke strukturalne promjene nakon izlaska knjige?
Ne bih to pripisivao knjizi jer u Njemačkoj je u vrijeme izlaska “Zamračenja” već trajala velika diskusija o promjeni izvora opskrbe energije. Promijenio se ponajprije mentalni sklop. Kada sam počeo istraživanje za knjigu, 2008. i 2009., u glavama mnogih ljudi na važnim pozicijama u politici i biznisu uopće nije bilo misli o posljedicama takve situacije. No to se promijenilo, ali jedno je promijeniti razmišljanja ljudi, a sasvim drugo da oni nešto i poduzmu.
U nekim zemljama poput Švicarske, Njemačke, Austrije, politika i kompanije počele su se mijenjati. U Njemačkoj, primjerice, imate jako velik broj ljudi u sjeni koji negdje rukovode nekim segmentom, a koji je vodeći u svijetu. Negdje, u nekoj provinciji, leži institut s četiri tisuće liječnika koji rade na nekom novom lijeku. Takvi su ljudi počeli razmišljati o kontinuitetu toga što rade pa su počeli razgovarati s lokalnim vlastima, civilnim organizacijama o tome što bi bilo da se dogodi takav scenarij. Iz takvih kompanija dolazi promjena, lakše nego kada se radi o globalnoj korporaciji.
Zanimljivo je i da ste odlučili kako su umjesto neke velike sile iza napada stoji mala grupa posvećenih anarhista. Je li moguće da tako mala grupa napravi takvu štetu?
Apsolutno da. Jasno, to nije tako lako, no ako ste posvećeni i imate neku financijsku pozadinu, ne govorimo tu o previše novca, oko 30 milijuna eura... Najvažnije je da pronađete odlične hakere, ljude koji će mjesecima istraživati koje se točke doista mogu napasti. U knjizi navodim nekoliko primjera u kojima mali incident može imati veliki učinak. Recimo, 2006. godine u sjevernoj se Njemačkoj iz brodogradilišta prema obali prevozio jedan cruiser i zbog nesporazuma je ugašena jedna električna linija, a to je onda izazvalo domino-efekt u cijeloj Zapadnoj Europi. Nekoliko je desetaka milijuna ljudi ostalo u mraku, i to satima. Tada je Europa bila blizu i veće štete. Italija se 2003. “ugasila” na 24 sata, a dogodilo se da je jedno drvo palo na dalekovod u Švicarskoj, čak ne u Italiji. I to je pokazalo koliko su sustavi premreženi i kako samo jedan gotovo beznačajan događaj može izazvati dramu.
Sjetimo se i 2011. godine kada je Fukushima ugašena pa nekoliko japanskih pogona više nije moglo isporučivati sasvim male, ali za autoindustriju iznimno važne dijelove. Samo nekoliko dana poslije cijeli je niz tvornica automobila u svijetu prestao sastavljati automobile. Znači, to je problem svugdje u svijetu. I ne radi se samo o proizvodnim lancima, odnosi se to i na bolnice. Još mislimo da je naš svijet organiziran u entitete koji funkcioniraju neovisno, no većina modernih bolnica u Europi nema svoje praonice rublja ili pripremu hrane, nego je to usluga izvana.
Ako se ugasi struja, tada će se veza prekinuti i bolnica ostaje bez čistog rublja i hrane. Unatoč mogućim rezervnim izvorima energije, za nekoliko dana nestat će odjeće, hrane... neće pomoći ni supermarketi jer će i oni ostati bez opskrbe. Zamislite situacije da se opskrbni centar za supermarkete nalazi negdje izvan Zagreba. Hrana ne ostaje tamo danima, opskrbni intervali u tako organiziranim sustavima obično su između šest i 12 sati. Ako se prekine opskrbni lanac, nakon tih šest do 12 sati vaš će kvart ostati bez namirnica. Sve što je tako organizirano brzo može nestati iz našeg života.
Koliko se onda trebamo prepustiti brizi tehnologije?
Ne smijemo se bojati tehnologije, nego je trebamo organizirati tako da ona ima rezervne sustave. Sjećam se kako je moja majka u kući držala namirnica za tjedan ili dva dana. Današnje generacije na raspolaganju imaju špeceraje iza svakog ugla i drže kod kuće zaliha za dva ili tri dana. Bolje bi bilo da je to deset dana. Isto vrijedi i za kompanije, administracije...
Da, ja govorim o katastrofi, ali to je priča i o tome koliko bismo izgubili u takvom scenariju. Sustavi koje bismo izgubili oni su koji nam omogućuju da živimo kvalitetniji život, mnogo kvalitetniji u odnosu na doba otprije sto godina. Zato taj sustav koji nam daje toliko pozitivnog moramo učinimo otpornijim i snažnijim. Tehnološki je napredak uvijek donosio napredak za čovječanstvo. U prošlosti nikada nije bilo bolje nego što je sada.