Predviđanje budućnosti nezahvalan je posao za društvenoga znanstvenika, a poglavito politologa. Uz to, mediji i šira javnost od političke znanosti upravo očekuju predviđanje i objašnjenje budućih događaja, bilo da govorimo o međunarodnim odnosima, ishodima parlamentarnih izbora ili pak poslijeizbornim pregovorima oko većine u vladi.
Studenti i profesori koji su tijekom burne 1968. diljem Sjeverne Amerike i Europe, pa i u Hrvatskoj, zahtijevali društvene, gospodarske, kulturne i političke promjene, teško su mogli zamisliti kako će svijet izgledati pola stoljeća kasnije, ove, također podosta uzbudljive, 2018. Jedan od najupečatljivijih studentskih slogana iz '68., bio je onaj koji je prvi put osvanuo u svibnju te godine na zidu zgrade Censier, na pariškom Sveučilištu – "Budite realni, zahtijevajte nemoguće!" Tijekom devedesetih godina, antiglobalizacijski i alterglobalizacijski pokret izrodio je pak tezu o "drukčijem svijetu (različitom od međunarodnoga sustava ukorijenjenog u slobodnoj trgovini i kolanju kapitala, op. a.) koji je moguć". Od mnogih iteracija toga slogana, možda je najpoznatiji onaj indijske spisateljice i ljudskopravaške te okolišne aktivistice Arundhati Roy – "Drukčiji svijet ne samo da je moguć, već on stiže. Za tihoga dana, mogu ga čuti kako diše."
Drukčiji svijet uvijek je moguć, a ono što nam je danas politički ili društveno nezamislivo, daleko je od toga da bi doista bilo nemoguće. Prosvjetiteljstvo je izrodilo pogled koji povijest, a onda i politiku, vidi kao proces linearnoga razvoja, u kojemu se neminovno od jednostavnijih organizacijskih oblika, zajednice obilježene statusom, predodređenosti i potlačenosti, krećemo prema složenijim oblicima ljudskoga postojanja, društvu koje karakteriziraju osobna sloboda, upravljanje vlastitom sudbinom i vrednovanje individualnog truda i uspjeha.
Uistinu je danas čovjek obrazovaniji nego ikad, rodna ravnopravnost također je vjerojatno veća nego ikad u povijesti, životni vijek je gotovo u svim dijelovima svijeta značajno produljen, glad i bolesti se rapidno suzbijaju čak i u takozvanim "zemljama u razvoju", a razina uporabe nasilja, usprkos nizu konvencionalnih i asimetričnih i hibridnih ratnih sukoba koji tinjaju ili čak bukte u mnogim kutovima planeta, vjerojatno je među najnižima u pisanoj povijesti.
Lucia Muñoz-Delgado svoju je ilustraciju nazvala nacionalizam, a pokazuje njegovo štetno djelovanje jer ograničava slobode i moć društvenih zajednica
Pa ipak, bila bi teška zabluda pomisliti kako će za pedeset godina, 2068. godine, čovjek živjeti u kakvome postpolitičkom, postekonomskom dobu obilja te nesputano i neopterećeno jezditi začudnim prostranstvima svemira poput kapetana Picarda u "Zvjezdanim stazama". Za 50 godina možemo svjedočiti i novoj renesansi, ali i novom barbarstvu. No politike zasigurno nestati neće, kao što neće nestati ni političkih sustava, bili oni nacionalne ili supranacionalne naravi. Kao što je to pregnantno primijetio jedan od američkih očeva osnivača, Alexander Hamilton u Federalistu: "Kada bi ljudi bili anđeli, nikakva vlada ne bi bila potrebna." Međutim, ljudska narav podložna je greškama i zabludama, tako da ljudi svakako nisu poput anđela niti će to biti za 50 godina.
Što uopće možemo zaključiti i predvidjeti tako daleko u budućnost o tako kompleksnoj ljudskoj djelatnosti kao što je politika? Možemo, kao što nas uči komparativna politika, na temelju činjenica koje imamo zaključivati o činjenicama koje ne poznajemo, ekstrapolirati trendove te osluškivati naznake sadašnjih tehnoloških i društvenih inovacija koje bi u nekom trenutku mogle značajno transformirati politički svijet oko nas. Pritom je važno odbaciti iluziju o linearnom progresu, ali i shvatiti da nijedan politički događaj, ma kako epohalan, ne možemo proglasiti "krajem povijesti", kako je američki politolog Francis Fukuyama svojedobno opisao kraj Hladnoga rata i pobjedu liberalne demokracije i liberalnoga svjetskog poretka.
Fani Gluić kako god se svijet mijenjao ili će se mijenjati, ljudi mogu biti pokretačka snaga, no polovica svijeta uvijek će biti u rukama moćnijih
Krenemo li od međunarodnopolitičke dimenzije, možemo ubrzo shvatiti kako su rane devedesete godine i ono što je nedavno preminuli američki politički kolumnist Charles Krauthammer 1991. nazvao "unipolarnim momentom", odnosno jedinstvenom dominacijom Sjedinjenih Država na političkome, ekonomskom, vojnom, međunarodnopravnom i kulturnom planu, bili upravo to, tek jedan trenutak. Naime, od Tukididove Povijesti Peloponeskih ratova do danas, svijet je u najvećoj mjeri bio multipolaran, uz uspon i pad mnogobrojnih regionalnih hegemona.
Nikola Grabovac ljudi su zaglibili u političkom sustavu, a glasačka kutija kao simbol demokracije prikazuje destrukciju i nemoć pojedinca
Za pedeset godina, svijet će vrlo vjerojatno biti multipolaran u većoj mjeri negoli je danas, uz mogućnost uspona NR Kine kao hegemona i potencijal sukoba Pekinga i Washingtona oko prvenstva u tome i takvom svijetu. Uz narav međunarodnoga sustava, ono što nas može zanimati jest što će za pedeset godina biti s procesima regionalnih i kontinentalnih političkih i ekonomskih integracija.
Osim Europe, jedini dio svijeta u kojemu se može razmišljati o eventualnom daljnjem produbljivanju integracija jest Latinska Amerika, tj. sustav slobodne trgovine nazvan Mercosur. Dakako, u slučaju Mercosura, ostaje za vidjeti hoće li se daljnje povezivanje temeljiti na liberalnome predlošku anglosaksonske i europske provenijencije ili pak na demokratskom socijalizmu 21. stoljeća koji svoje plodno tlo nalazi upravo na južnoameričkome kontinentu.
Sandra Garcia glave bez lica predstavljaju umove političara koji naizgled žele sreću jedan drugome, ali ne i stvarno, jer žele sreću samo sebi
Nadalje, Afrička unija djeluje na kontinentu čiji sjever i jug, istok i zapad malo što povezuje, bilo kulturno, bilo ekonomski, bilo pravno. Stoga je iluzorno očekivati da bi Afrička unija čak i za pola stoljeća mogla nalikovati nekadašnjoj Europskoj ekonomskoj zajednici, a kamoli današnjoj Europskoj uniji. Arapska liga nikada nije poprimila organizacijske i funkcionalne oblike koji bi je gurnuli prema integraciji europskoga tipa. Rusija će vjerojatno i dalje pokušavati promicati euroazijanizam kao alternativu europskim i atlantskim integracijama, dok ostaje za vidjeti može li ASEAN poprimiti čvršću pravno-političku strukturu te kako će uspon Kine i Indije utjecati na integracije na jugoistoku Azije. Stvaranje globalnog okvira upravljanja i vladanja, putem UN-a ili neke nove organizacije, zamislivo je jedino kao posljedica globalne ekološke katastrofe, svjetskoga rata ili javnoga, masovnog kontakta s inteligentnim bićima s drugoga planeta.
Ivan Stanišić orao i lav, simboli dviju svjetskih sila, metafora su za sukobe kroz koje će prolaziti na putu da ostvare ciljeve - međunarodnu moć i dominaciju
Vratimo se sada pitanju kontinentalnog povezivanja koje nam je najzanimljivije iz hrvatske perspektive, a koje je najkompleksniji politički sustav koji je čovjek dosad stvorio – Europskoj uniji. Europske integracije su poput bicikla, prestanete li pedalirati prema naprijed, nagnete li se previše na lijevu ili desnu stranu, izgubit ćete ravnotežu i pasti, uz možebitne ozlijede. Pa ipak, ususret izborima za Europski parlament 2019. svjedoci smo toga da u današnjoj Uniji postoje različite koncepcije, od kojih neke idu prema dezintegraciji ili pak demontiranju Unije kakvu poznajemo od 1992. i Ugovora iz Maastrichta, tj. vraćanju na stanje čiste tržišne integracije, bez supranacionalnih, političkih elemenata i zajedničkog uređivanja čitavoga niza područja ljudskoga djelovanja. Bugarski politolog Ivan Krastev u svojoj novoj knjizi "Nakon Europe", koja uskoro očekuje hrvatski prijevod, upravo nas, s pogledom u bližu i daljnju budućnost, no s osvrtom na europsko povijesno iskustvo 1918. i raspad Austro-Ugarske, podsjeća da uvijek moramo misliti i nezamislivo, tj. da nam pored različitih teorija europskih integracija nedostaju misaoni modeli koji bi mogli predvidjeti eventualne dezintegracijske procese.
Za pedeset godina Europska unija će biti doista federalna ili barem konfederalna tvorevina s vanjskim elementima zajedničke državnosti ili će se raspasti, uz eventualne manje okvire povezivanja pojedinih zemalja ili ostatke zajedničkoga tržišta. Održavanje statusa quo u kojemu različiti nacionalni interesi i koncepcije ujedinjene Europe vuku svaki na svoju stranu, a postojeći institucionalni okvir ne uspijeva odgovoriti na tri izazova – izazov dispariteta na razini ekonomskog razvoja, fiskalne održivosti i funkcioniranja pravne države; izazov dispariteta na razini koncepcija građanstva, integracijskih modela i upravljanja demografsko-migracijskim pitanje te izazov demokratskoga deficita i nedostatka zajedničke europske javnosti i medijskoga prostora – na dulji rok nije moguće. Prema tome, za pedeset godina Europska unija mora, ako želi opstati, postati „savršeniji savez“, kako su to nazivali državnici i mislitelji u mlado doba američke republike.
Kada spominjemo demokratski deficit, trebamo istaknuti još nešto što će opterećivati politički život u idućih pedeset godina. Nakon gotovo stoljetnog (od sredine devetnaestoga do sredine dvadesetog stoljeća) borbe za opće i jednako pravo glasa, na početku 21. stoljeća upravo su one kategorije građana koje su inicijalno imale pravo glasa – stariji, obrazovani i imućni muškarci - najaktivniji u politici, dok velika većina građanskih masa tek rubno i sporadično participira u politici, bilo da se radi o formalnim ili neformalnim oblicima političke participacije. Poražavajuća je to činjenica uzme li se u obzir golem trud i napor koji je uložen u omasovljenje demokracije, ali i činjenica da bi suvremena, liberalna demokracija trebala počivati na "vladavini naroda, od naroda, za narod", frazi koja se u tome obliku vezuje uz Govor iz Gettsyburga Abrahama Lincolna 1863., premda su slične rečenice izgovorili i zapisali i mnogi drugi prije njega. Nadalje, postavlja se pitanje hoće li se u idućih pola stoljeća nastaviti preobrazba u smjeru onoga što je francuski politički filozof Bernard Manin nazvao "auditorijskom demokracijom", u kojoj građani postaju više promatrači i medijski konzumenti politike kao performansa i spektakla, a manje aktivni politički subjekti koji artikuliranjem svoje volje, bilo izravno, bilo putem svojih predstavnika, oblikuju ustroj i život političke zajednice.
Na ovo se, dakako, nastavlja pitanje o tome što je bit suvremene demokracije – ograničenje moći, dioba vlasti i međusobna prava i odgovornosti pod vladavinom prava ili pučka samovladavina, uokvirene u republici, političkoj zajednici građana koji ispunjavaju svoje dužnosti i vrline prema zajednici, budno pazeći da suzbiju tiraniju i korupciju koje proizlaze iz zavodljivosti nesputane moći. Nove tehnologije u budućnosti nam mogu pomoći da učinkovitije kontroliramo svoje izabrane predstavnike putem javno dostupnih podataka o radu javnih i državnih tijela, mogu omogućiti veću transparentnost donošenja političkih odluka te stvoriti pretpostavke za brzu i masovnu artikulaciju političkih htijenja građana i njihovih reakcija na javne politike u realnom vremenu, no istovremeno otvaraju i mogućnost još veće kontrole nad stanovništvom te ograničavanja ljudskih i građanskih prava. Recentni kineski primjeri kose se s tezom da nove tehnologije nužno pretpostavljaju slobodno artikuliranje ideja i ruše tiraniju, već pokazuju kako vrli novi svijet 2068. može lako postati svijet u kojemu tehnologija služi kao sredstvo suzbijanja pobune u nedemokratskim režimima.
U suvremenome zapadnom društvu postoje sve veća očekivanja od politike i političara. Istovremeno, kompleksnost društva i politike zahtijeva sve veću specijalizaciju, koja nužno vodi otuđenju političkih predstavnika od građana i otvara prostor tehnokraciji. Nove tehnologije revolucionirale su medije te omogućile da svatko, u neku ruku, može biti novinar, tj. stvaratelj i djelitelj medijskih sadržaja. Ovo nas dovodi do pitanja može li onda svatko biti političar, ne u formalnom, već u praktičnom smislu. Predstoji, dakle, borba između toga hoće li političari budućnosti biti oni najbolji među nama ili pak oni koji će najbolje odražavati nas same. Populizam različitih boja i oblika smatra da svakako treba naglašavati ovo drugo tumačenje.
Nikolina Žabčić političari piju i objeduju za stolom, a on predstavlja prosječnog malog čovjeka koji radi, vrijedan je i svim se snagama muči da postigne nešto više
Osim odnosa predstavnika i građana, kao i pitanja demokratske legitimacije političkog djelovanja, nadolazeća desetljeća otvaraju pitanje tko uopće čini političku zajednicu te tko onda može participirati u donošenju odluka o uređenju zajedničkoga života. Osim migracijskih pritisaka koji će se nastaviti, prvenstveno iz smjera Sjeverne Afrike i Bliskoga istoka, kao i subsaharske Afrike prema Europi, te će potencirati identitetske sukobe i otvarati brojne pravne i sigurnosne dvojbe, ali i iziskivati pronalaženje institucionalnog okvira koji će posjedovati dovoljno integracijskog kapaciteta, razvoj na biotehnološkom i informatičko-strojnom polju otvorit će nove probleme u definiranju tko je građanin, a tko nije. Naime, istraživanja u području genetskoga inženjeringa mogu doista omogućiti da se kreira novi naraštaj biološki usavršenih ljudi koji će imati superiornije memorijske, kognitivne i atletske sposobnosti od ostalih homo sapiensa.
Ovakva dinamika potencirat će političke sukobe oko etike, eugenike i jednakopravnosti. Uz to, razvoj umjetne inteligencije vodi u području ratne tehnologije u pravcu razvoja takozvanih "robota ubojica“, odnosno automatona koji će bez ljudske intervencije (za razliku od današnjih dronova) moći donositi odluke u borbi. Ljudskopravaške organizacije već su pokrenule inicijative koje bi trebale rezultirati zabranom ovakvoga naoružanja, bilo putem revizija postojećih međunarodnopravnih konvencija, bilo postizanjem novih dogovora. Pa ipak, iskustvo uporabe kemijskog i biološkog oružja, ali i različitih oblika minsko-eksplozivnih sredstava i streljiva u posljednjih dva desetljeća, usprkos njihovoj međunarodnoj zabrani, zorno nam svjedoči da samo zato što je nešto pravno zabranjeno, još nije postalo politički i vojno nezamislivo. Razvoj umjetne inteligencije u mirnodopske svrhe otvara pitanje stjecanja pravne osobnosti robota, što bi pak moglo dovesti do redefiniranja građanstva kao nečega što ne uključuje samo ljudska bića. Zatim, trebamo se upitati kako će se artikulirati politički interesi koje više ne pokreću kolektivni identiteti okupljeni u interesnim predstavnicima.
Naime, kriza članstva i kolektivnog djelovanja već nekoliko desetljeća polako, ali sigurno nagriza središnju ulogu interesnih udruženja poslodavaca i posloprimaca, a posebice političkih stranaka. Uz to, društvena atomizacija otežava smislenu mobilizaciju koja bi bila utemeljena na idejama i interesima i umjesto toga potiče estradizaciju i personalizaciju političkoga djelovanja te proizvodi instant-politički sadržaj za društvo koje priželjkuje trenutnu gratifikaciju i više ne uspijeva zadržati pozornost na dubljem i dugoročnijem uslijed konzumacije bezbroj medijskih i popkulturnih sadržaja kratkoga daha. Masovna demokracija 20. stoljeća upravo je, barem u Europi, počivala na političkim strankama kao ključnim dionicima političkoga procesa i artikulatorima političkih interesa građana. Međutim, kako irski politolog Peter Mair piše na početku svoje posthumno objavljene knjige "Ruling the Void: The Hollowing-Out of Western Democracy" (Vladanje nad bezdanom: ispražnjivanje zapadne demokracije): "Vrijeme stranačke demokracije je prošlo.“ Ako pak stranke, u nekom drukčijem obliku, kao temeljni akteri artikulacije politike dožive 2068., a očekujemo da ipak hoće, oko čega bi se one mogle formirati?
Ovo pitanje dovodi nas do posljednjega dijela ovog ekspozea, a to je pitanje novih društvenih rascjepa sredinom 21. stoljeća, poglavito u Europi. Jedan je svakako onaj između pobornika daljnje integracije i pobornika dezintegracije, bilo u nacionalne ili u subnacionalne, regionalne okvire. Ovome rascjepu već sada svjedočimo, a svoju pravu snagu mogao bi pokazati na idućim europskim izborima. Na to se nadovezuje rascjep između pobornika multikulturalizma i postnacionalizma te zagovaratelja vodeće kulture utemeljene na domicilnim kulturnim obrascima i tradicijama. Promjene u demografskoj strukturi europskih društava mogle bi dodatno zaoštriti ovaj sukob te mu potencijalno dati konfesionalni pečat. Naime, nije nemoguće očekivati da će u nadolazećim desetljećima, uslijed produbljivanja političkoga jaza između doseljeničkog i domicilnog stanovništva, doći do stanovitog trenda desekularizacije zapadnoeuropskih društava, koja će se, isprva identitetski, a potom možda i idejno-duhovno, početi vraćati kršćanstvu kao europskome zajedničkom nazivniku. U tom kontekstu zamislivo je i jačanje ekumenizma, tj. zbližavanja kršćanskih denominacija i stavljanja njihovih povijesnih, političkih i teoloških razlika u drugi plan.
Ana Mendeš Kod umjesto ljudske glave simbolizira pristup svim informacijama o osobi, ljudi u budućnosti više neće imati gotovo nikakvog prava na privatnost
Naposljetku, tehnološke i klimatske promjene otvorit će još nekoliko bitnih rascjepa. U vrlo skoroj budućnosti, a u svakome slučaju 2068., svjedočit ćemo sukobu između dobitnika i gubitnika nove tehnološke revolucije koja se temelji na robotizaciji i automatizaciji koje će mnoge proizvodne procese i uslužne djelatnosti učiniti učinkovitijima i povoljnijima, kako ulagaču, tako i krajnjem korisniku, no istovremeno milijunima ljudi oduzeti radno mjesto. Doći će do nastanka onoga što je izraelski povjesničar Yuval Noah Harari nazvao "beskorisnom klasom“, socioekonomskog sloja ne samo nezaposlenih, već i nezapošljivih ljudi, pojedinaca čiji skup vještina i znanja roboti toliko uspješno zamjenjuju da su oni osuđeni na tavorenje na rubu društva.
Ovo će redefinirati sukobe rada i kapitala, odnosno ljevice i desnice u zapadnim društvima, a dodatno će i potencirati sukob između globalnoga Sjevera i globalnog Juga. Do k se taj sukob posljednjih nekoliko desetljeća prvenstveno vodio oko naravi slobodne trgovine i kolanja kapitala, sada će se voditi oko prirode proizvodnog procesa i zapošljivosti širokih masa ljudi. Pridoda li se tome i obrazovni jaz koji će se otvoriti između visokoobrazovanih i tehnološki osposobljenih upravljača i onih koji takva znanja i diplome ne posjeduju, a ne mogu više biti ni proizvođači budući da su roboti zauzeli njihova mjesta, zamisliv je razdor koji bi društva mogao odvesti putem žestokih političkih borbi oko toga kako urediti svijet rada.
Već spomenuta uloga tehnologije u nadzoru i sprečavanju terorističkih i sličnih ugroza (masovno hakiranje, ometanje digitalne komunikacije, digitalnih medija te digitalnog glasovanja kao posljedica djelovanja neprijateljskih političkih snaga tuzemnoga ili inozemnog podrijetla), dovest će do nove političke razdjelnice, a ona se tiče odnosa slobode i sigurnosti. Još je američki homo universalis Benjamin Franklin ustvrdio kako "oni koji se mogu odreći temeljnih sloboda da bi kupili malo privremene sigurnosti ne zaslužuju ni slobodu ni sigurnost."
Doista, već danas, a lako je takvo što očekivati i u nadolazećim desetljećima, moguće je pronaći ljude koji spremno pristaju na nadzor i gubitak privatnosti i slobode kretanja kako bi dobili barem nekakvo jamstvo zaštite od mnogostrukih ugroza ovodobnoga svijeta. Istovremeno, mnogo je onih koji u ljubomornom žaru čuvanja osobne slobode spremno odustaju od sudjelovanja u blagodatima novih tehnologija kako bi spriječili možebitna zadiranja u vlastitu slobodu i privatnost. Posljednji rascjep koji valja spomenuti ekološki je rascjep. On će se voditi oko nekoliko pitanja. Jedno od njih jest pitanje proizvodnje energije i održivog upravljanja resursima. Na jednoj će se strani naći pobornici brzog i radikalnog prelaska na nove, ekološki prihvatljivije tehnologije, a na drugoj strani oni koji će isticati troškove po poslodavce, ali i posloprimce, koji će proizaći iz takvih rapidnih promjena. Drugo pitanje jest pitanje proizvodnje hrane. Zamislivo je da će etičko-ekonomska debata između vegetarijanaca i vegana s jedne, te svejeda ukorijenjenih u europsku kulinarsku tradiciju s druge strane, proizvesti dinamiku političke borbe oko korištenja tla i vode, životinjskih prava, prava na slobodno odlučivanje i izbor prehrane te održivosti dosegnute razine konzumerizma i proizvodnje obilja. Treće pitanje veže se uz klimatske promjene i klimatski uvjetovane migracije. Migracijski pritisci i sukobi globalnoga Sjevera i globalnog Juga neće biti potaknuti samo ratovima i nesigurnošću Juga te starenjem Sjevera čija država blagostanja i dalje magnetski privlači milijune, već i različitim klimatskim datostima. Nastave li se klimatski trendovi kojima sada svjedočimo, dobri dijelovi ekvatorskoga i suptropskog pojasa neće više biti pogodni za ljudski život i održivu poljoprivredu, te će u potrazi za spasom od suše i vrućine stanovnici tih područja svoje mjesto potražiti pod zubatim suncem Zapadne Europe.
U svojem ključnom djelu "Sva naša oružja: zarazne bolesti, čelik i puške" američki geograf, biolog i antropolog Jared Diamond demonstrirao je kako su upravo geografske i klimatske okolnosti stvorile ključne pretpostavke za tehnološki i ekonomski razvoj Zapada koji je stvorio dugoročne komparativne prednosti koje mu jamče svjetsku političku i vojnu prevagu već stotinama godina. Međutim, u nekim drugim djelima također je upozorio na povijesne primjere civilizacija koje su propale zbog nesmotrenog upravljanja prirodnim resursima i uništavanja okoliša u kojemu su ponikle. Svijet za pedeset godina svakako će biti uzbudljivo, no vrlo vjerojatno i pomalo zastrašujuće mjesto. Osim komparacija, ekstrapolacija i predikcija, na temelju ovakvih promišljanja, upozorenja i skretanja pozornosti možemo pokušati raditi na tome da, mijenjajući sebe nabolje, učinimo i taj budući svijet ipak ugodnijim i sigurnijim mjestom za život naše djece i unučadi.
Zapad slijedi kineski primjer i nove tehnologije im služe za još veću kontrolu nad stanovništvom. Velike tehnološke kompanije su odlučile monopolizirati slobodu govora i pravo na informacije. Nedavno su tehnodivovi s interneta izbrisali npr. desnog novinara Alexa Jonesa. Moć suu sebi prisvojili oni koji imaju izopačene vrijednosti i bolesnu potrebu da na svojim platformama cenzuriraju i ono malo informacija koje nisu u skladu sa njihovim ideologijama i svjetonazorom. Nije dovoljno što informacijska propaganda, konstrukcije, spinovi te kulturna i rodna ideologija dominiraju u javnom prostoru, već zapadni tehnodivovi i dalje moraju širiti svoj liberalni imperijalizam te gasiti i ono malo glasnika koji se usude imati drugačije mišljenje. Liberalni imperijalizam koji diktiraju korporacije i medijska ljevičarska indoktrinacija je odlučila uništiti obiteljske vrijednosti, nacionalnu svijest ljudi te pretvoriti čovjeka u anacionalnog potrošača koji upija bez pogovora svu propagandu kojom ga hrane ljevičarski i liberalni mediji. Protiv medijske indoktrinacije se još nekako ljudi mogu boriti, ali protiv tehnoloških kompanija koje su sa svojim proizvodima ušle u našu svakodnevnicu i namatnuli nam platforme preko kojih dolazimo do informacija, malo teže. Budućnost s ovakvim tehnološkim divovima i njihovim vlasnicima nije nimalo lijepa, a za takvu crnu budućnost smo si manje više sami krivi jer smo im dali veliku moć tako što smo postali robovi njihovih proizvoda.