Reizdanje drugog albuma "No sikiriki" Ede Maajke na dvostrukom vinilu još je jedan od podsjetnika na zlatno doba domaćeg hip-hopa prije dvadeset godina, kad su nova imena poput Edina Osmića donosila visokokalorične albume i idućih godina postala glavni dio domaće scene. Nije bilo lako proslijediti dalje nakon briljantnog prvijenca poput "Slušaj mater" Ede Maajke, nesumnjivo najznačajnije reperske pridošlice na domaću hip-hop scenu tih godina. Doslovno spektakularan rezultat koji je Edo ponudio na debitantskom albumu bio je tuš konkurenciji, ali i izvrstan retuš zamornim rap konvencijama koje su prijetile, i još uvijek prijete, kreativnim potonućem najznačajnijeg rebelijanskog žanra izniklog na domaćem terenu u devedesetima. Drugi albumu "No sikiriki" (Menart) bio je efektan nasljednik, a slična strast "virila" je iz 72 minuta dugog albuma. Sličan leksik i vokalni manirizmi bili su legitiman Edin izbor i zaštitni znak, a tematski djelokrug na "No sikiriki" ostao je realističan osvrt na crnilo koje je vladalo oko nas.
Primijetio se odmak od žestokih poratnih tema koje su karakterizirale "Slušaj mater", no, sličan je bio okvir priča u tekstovima pjesama. Amerikanci, Bosanci, Slovenci i Hrvati kod Ede su uhvaćeni u istu mrežu, bilo da se radilo o radnim navikama, socijalnim problemima, životnom standardu, kriminalu i ženskim pitanjima. (Ob)razlaganje problema pokrivalo se zgodnim tekstualnim konstrukcijama sa zaključkom "no sikiriki", no, Edo Maajka još se sekirao zbog istih stvari. Nakon El Bahatteejeva "Amena" i "Slušaj mater" prazan prostor za hip-hop pomake i jače intervencije nije više bio tako velik, a najveći pomak bio je par ljubavnih tema koje o ljubomori, strasti i seksu govorile izravno i puno nadahnutije od domaćih estradnih specijalista za tu tematiku.
Složena glazbena tapiserija na "No sikiriki" imala je više elemenata i ponovno je povezivala elektroničku podlogu s folklornim začinima i etno elementima, vrlo efektnom ističući ruralne komponente naspram urbane šminke. "No sikiriki" povremeno je upadao u zamku štos-proizvoda, skupa s gostovanjem Dade Topića – još jednog neshvaćenog rock-martira – i njegove "Za koji život treba da se rodim". Zanemarimo li sitne prigovore koje nema smisla prešutjeti u slučaju ekstremno darovitog autora poput Ede, najveća prednost na "No sikiriki" opet su bile strast, emocije i miris stvarnog života. Ako se za neke hip-hop postave moglo reći da izmišljaju toplu vodu i povećalom traže provokativne teme, Edo je kao na autopilotu isporučivao priče o svakodnevici s prepoznatljivim osobnim rakursom.
"No sikiriki" bila je jedna od onih ploča koje su pomogle etablirati domaći hip-hop na široj razini i kod publike koja mu možda ne bi bila sklona, prvenstveno zbog posebnog i osebujnog autorskog pogleda koji je ostao zaštitni znak Ede Maajke, još i danas ključnog igrača domaće scene.Tada je prvi put stigao i do većih pozornica. Nakon što je prvi album promoviran koncertom u Pauku SKUC-a, "No sikiriki" doveo je Edu Maajku u veliki Dom sportova. Nakon što su to proljeće Hladno pivo održali rasprodan koncert u maloj dvorani Doma sportova, Edo Maajka pridružio im se iduće jeseni u susjednom prostoru velike dvorane kao drugi (bivši) alternativac rock-scene sposoban za veće tržišne domete. Oko 5000 njih okupilo se u Ledenoj dvorani pred čovjekom koji je usprkos ljutog govora u pjesmama ušao u sponzorski deal s velikom korporacijom T-Com i dao im svoj lik i glas u marketinškoj kampanji.
Ovakav veliki koncert prije je bio programatska poruka o trenutačnom statusu i jačini Ede Maajke nego samo običan (i odličan) nastup. Dodatnu snagu pri ulasku u Ledenu dvoranu Edi je dao podatak o velikoj prodanoj nakladi koju je postigao "No sikiriki", pa se činilo da bolji tajming za veliki zagrebački koncert nije bilo moguće pronaći. Iako bismo s obzirom na klupsku formu hip-hopa i "zgusnutost" poruke mogli očekivati bolju veselicu u malom prostoru, Edo Maajka s Leksaurinima – koji su bile sve samo ne sedativ – izvrsno se snašao na velikoj pozornici pred ekstatično raspoloženom publikom, a svirka uživo Leksaurina bila je usporediva s inozemnim crossover imenima jače kategorije.
Ako su postojale dvojbe o Edinoj hip-hop ideologiji zagrljenoj ruku pod ruku s velikom monopolističkom kompanijom, glazbeno nije bilo baš nikakve sumnje da se radilo o vrhunskom izvođaču i jednako uvjerljivom koncertnom umijeću. Dvosatni koncert u Domu sportova, uz gosta Frankyja u dva navrata, potvrdio je Edu Maajku kao vodeće grlo angažiranog rapa i rocka, "zapjenjenog" na davnom tragu Johnnyja Štulića. Na djelu je bila glazba kao antisedativ koja podsjeća, a ne zaboravlja drame i dileme stvarnog života, primjereno ispričane uz oštru svirku benda uživo. Sve skupa trajalo je kondenziranih dva sata, uključujući i duži bis, a ekstatično prihvaćenim koncertom u ledenoj dvorani Edo Maajka i Leksaurini postigli su pogodak rane karijere. Cijeli nastup bio je eksplozivna i efikasna šetnja žanrom koji je prije zadnjih albuma Ede Maajke i El Bahatteeja počeo opterećivati problem zamora materijala, tj. autora. No, hip-hop je ipak bio živ i zdrav, barem u rukama Ede Maajke i Leksaurina, a "No sikiriki" bio je samo početak priče koja traje i danas, pa ju je zgodno ponovo poslušati na vinilu, velikoj ploči, kamo ovakvi veliki albumi i pripadaju.