Vijest da se nakon jedanaest godina stanke vraća NO Jazz festival jedna je od ljepših s kraja godine, a znajući za ranije poteze Mate Škugora, nije teško prognozirati da će napuniti žedno uho publike kao u ranijim sezonama kad se aktivno bavio promotorskim radom i na domaće pozornice doveo neka od najzanimljivijih imena koja smo imali prilike vidjeti. Zapravo desetke, ako ne i stotine njih, kroz programe koji su godinama predstavljali špicu domaće koncertne ponude s ruba alternative i nekih netipičnih spojeva suvremene glazbe.
Gledajući na posvemašnju komercijalnost i isplativost programa koja je postala imperativ u tržišnoj ekonomiji koncertnog poslovanja, baš bi Škugor mogao odigrati važnu ulogu u ponudi nekih netipičnih, zahtjevnih imena koja šire horizonte domaćih pozornica. Već je "nulti" koncert otvorenja Roja Osa braće Sinkauz i trubača Roba Mazureka iz Chicaga prošli tjedan u Vintage Industrial Baru najavio programsku orijentaciju, koja će se nastaviti u Laubi 23. i 24. studenog na ovogodišnjem NO Jazzu s nastupima australskih The Necks i trija David Murray/Ingebrigt Håker Flaten/Paal Nilssen-Love.
Složimo li se s tvrdnjom da su klubovi jedan od najvažnijih dijelova rock-infrastrukture, sasvim je sigurno da su zagrebački KSET i Tetar &TD godinama bili neki od glavnih punktova širenja rocka u državi. Inozemna gostovanja koje je Škugor organizirao tamo redovito su predstavljala vrh ponude prestižnih izvođače americane, alternativnog rocka i drugih podžanrova kroz programe NO Jazza (Not Only jazz), Žednog uha, a kasnije i SuperUha. Radilo se o gostovanjima na kojem ste izravno mogli vidjeti imena koja su prethodno osvajala titule albuma mjeseca ili godine u britanskim magazinima Uncut ili Mojo. Nabrojimo li izvođače kao što su Willard Grant Conspiracy, Wovenhand, Friends of Dean Martinez, Mark Olson, Marc Ribot, Bonnie Prince Billy ili Lambchop koje su doveli u suradnji s nekadašnjom SC agencijom, jasno je zašto se radilo o fenomenalnoj rock-ispostavi u Zagrebu i šire.
Ne moramo ni spominjati The National koji su u Hrvatskoj dosegli fanatičnu obljubljenost upravo zbog Mate Škugora koji ih je dovodio od vremena kada su tek počinjali, pa ga se Matt Berninger i ove godine javno sjetio s pozornice INmusic festivala. Predstava publike o lo-fi zvuku americane zasigurno bi bila puno siromašnija bez skoro fanatične aktivnosti Mate Škugora kada je i uz velike rizike, a malu zaradu, dovodio reprezentativna imena u Zagreb. Nekoliko sam puta tada pisao da od svih domaćih organizatora koncerata Mate Škugor ima najbolji glazbeni ukus. Ukus i koncerte koje rock kritičari "potpisuju" unaprijed, jer je otvarao prostora nekim čudnijim, zanimljivijim imenima koja su u malim prostorima znala odsvirati koncerte za pamćenje.
Bila je to glazba i festivali koji su mijenjali inertnu okolinu i njezin ukus, kao i šibenski festival Terraneo koji je u nekoliko godina održavanja izrastao među najvažnije velike domaće rock-festivale. Grad koji je bio "rupa" između Zadra i Splita, gdje su investicije bile samo dva posto od novaca ulaganih u Zadar, upravo je s Terraneom i kasnije SuperUhom dobio identitet za novu generaciju "mislećih" turista i publike. Svega toga ne bi bilo bez Škugora i ekipe, pa ni u Zagrebu. Edukativno djelovanje i uzbudljiva glazba bile su srž Škugorovih programa zbog kojih smo tijekom petnaestak godina gledali sve te zanimljive izvođače na stalnoj i redovitoj, a ne kampanjskoj bazi.
Dok su drugi organizatori sanjali o mega blockbusterima po sportskim dvoranama i stadionima, gubili novce, reputacije i zatvarali tvrtke sa i bez PDV-a, No Jazz i Žedno uho radili su u skladu sa stvarnim mogućnostima i rasli. Baš zato ste uvijek mogli biti sigurni da ćete na nekom Škugorovu koncertu, od KSET-a, &TD-a, SC-a, preko Ribnjaka, Klovićevih dvora ili Griča, naletjeti na dobar bend, vidjeti nešto novo i zanimljivo. Bolje od toga bila je samo činjenica da ste takve koncerte mogli u Zagrebu gledati čitave godine, nekoliko puta mjesečno. Prije nekoliko godina glazbena knjižara Rockmark objavila je odličnu knjigu Mate Škugora "Glazba za Žedno uho", u kojoj ste mogli saznati puno toga iz prve ruke. Škugor je s organizacijom koncerata počeo još u studentskim danima, a dvadeset i pet godina kasnije iza njega su bili festivali Žedno uho i NO Jazz, Terraneo i SuperUho, te više od tisuću organiziranih koncerata koji su mijenjali kulturnu sliku Zagreba, Šibenika, Hrvatske i šire.
"Glazba za Žedno uho" Škugorova je priča o odrastanju u rodnom Šibeniku, stasanju u Zagrebu i albumima koji su mu pravili društvo i mijenjali život. Na više od 350 stranica, kroz osobnu, neposrednu priču, mogli ste saznati kako su ljubav i strast prema glazbi prerasli u ozbiljan posao i kako je heroje s omiljenih albuma dovodio na pozornice želeći sa što više ljudi podijeliti ushićenje koje je osjetio kada ih je prvi puta čuo. Naslovnicu knjige krasio je bicikl koji je Škugor dvanaest godina koristio za svakodnevno plakatiranje Zagreba i kojem se nakon prijeđenih kilometara okvir raspao zbog zamora materijala. No, kako vidimo, zamor materijala nije zahvatio i Škugora pa reaktiviranje NO Jazza predstavlja itekako dobrodošlu vijest svima sklonima zanimljivoj glazbi.
