Noćni Zagreb: Užas je naša furka!

Paralelno s dolaskom prvih većih skupina stranih turista, uglavnomznatiželjnika mlađe generacije koji s naprtnjačom na leđima žele okusiti život glavnog grada prije nastavka puta na Jadran, kulturni i subkulturni Zagreb praktično stavlja “ključ u bravu”.

Glazbena sezona završava najkasnije sredinom srpnja, bez obzira je li riječ o “ozbiljnoj” glazbi, jazzu, popu i rocku ili partyjima - neki se klubovi sele na more, neki odlaze u hibernaciju do jeseni, a čak niti Lisinski u ljetnim mjesecima nema programa. Ma, teško ćete pronaći i birc na terasi kojeg kakav rutiner plete po akustari hitove Balaševića, Azre ili Olivera. Osim svirki, za samo dva tjedna zamrijet će i gotovo sva druga događanja što tijekom godine čine kulturnu ponudu i noćni život Zagreba.

Tako  će vam preostati samo stalni postavi nekih muzeja ili pijančevanje na nekom nasumičnom mjestu. Međutim, je li problem samo ljeto? Kada je u ožujku ove godine objavljeno istraživanje TripAdvisora, renomiranog turističkog vodiča prema kojem je Zagreb jedna od najdosadnijih metropola u Europi, ljudi iz gradske Turističke zajednice uvrijeđeno su izrazili sumnju u vjerodostojnost te studije. Je li doista moguće da mnoga događanja u gradu ne mogu zadovoljiti ukus mladog čovjeka jer, ponajprije, takvi su sudjelovali u istraživanju TripAdvisora? Gledajući iz vizure nekoga tko je, poput “backpackera” koji će uskoro preplaviti Zagreb, s ruksakom na leđima prokrstario i pokojom drugom europskom metropolom, ne bih pretjerano zamjerao rezultatima takvog istraživanja.


Štoviše, gotovo sam siguran da odražavaju pravo stanje stvari jer kao čovjek u ranim tridesetima, koji gotovo cijelu godinu provodi u Zagrebu, rijetko imam dobar odgovor na pitanje gdje provesti vikend. Pa ih najčešće provodim doma, osim ako se potrefi kakav zanimljiv koncert ili interni tulum. U gradu u kojem su “cajke” i sve što nose sa sobom valjda dosegle svoj zenit, više se ne može pronaći gotovo nijedan klub u kojem će vas redovito dočekati dobra glazba i gdje možete sresti poznate i drage ljude - mjesto na kojem se suvremena i “urbana” kultura stalno i iznova događa i stvara. Kao u većini provincijskih gradova diljem zemlje i kao u davnoj Štulićevoj pjesmi, mladi i danas “trule u patikama” po parkićima i birtijama u “Užas je naša furka” stilu, jednostavno zato što nemaju izbora.


Nudi li Zagreb dovoljno kulturnih i zabavnih sadržaja kojima bi opravdao titulu metropole

Močvara je polako, ali sigurno i po svemu sudeći ciljano eutanazirana. Attack je zbog objektivnih problema ugašen još puno prije. KSET, koji je donedavno među mnogim indie izvođačima diljem svijeta smatran  ponajboljim klupskim prostorom u Europi, doživio je drastičan pad u kvaliteti i kvantiteti programa kada je otišao njegov glavni “spiritus movens”, Mate Škugor. Aquarius servisira potrebe ne osobito široke skupine ljudi, a sličan je slučaj i s Boogaloom. Jabuka nudi samo najbanalnije. Tvornica, sa svojim skupim malim pivima i fašistoidnim redarima, oživljava samo prilikom ne tako čestih atraktivnih koncerata. Jedino se u prostorima Studentskog centra koliko-toliko redovito može vidjeti dobar koncert ili kakva kulturna priredba druge vrste i doživjeti opuštena, druželjubiva atmosfera.S druge strane su festivali najrazličitijih kulturnih i društvenih profila, koji su proteklih godina prošli takvu inflaciju da više nitko nije u stanju niti pobrojiti ih bez temeljitog konzultiranja interneta. Zadržimo li se, za potrebe teksta, samo na najmasovnijim glazbenim festivalima kao što su protekli VipINmusic i predstojeći Rokaj, možemo konstatirati dvije stvari.

Prvo, da su obje manifestacije (svaka na svoj način) vrlo ugodno iznenadile odličnim line-upovima, koji se doista mogu mjeriti s puno starijim i renomiranijim festivalima. I drugo, da su oba događaja festivali samo po imenu, a tu je i varaždinski Radar (u osnovi, koncert Boba Dylana s predgrupama koji završava u ponoć) još banalniji primjer. Tko god je posjetio, primjerice, budimpeštanski Sziget ili petrovaradinski Exit, zna da festival ne čine samo dobri bandovi i papirnate narukvice za posjetitelje - prave festivale prate mnoga usputna događanja i zabavne atrakcije gotovo cirkuskog tipa, ludilo i lišenost od inhibicija od posjetitelja, većina kojih tamo kampira i pridonosi kolektivnom duhu, simbioza organizatora i ljudi od medija sa zajedničkim ciljem cjelovite promocije festivala...

No, na jarunskom Otoku tijekom INmusica nije bilo gotovo ničega od navedenog, a neriješenost osnovnih stvari poput osiguranja parkinga ili prijevoza posjetitelja za cjelokupni su doživljaj minus kojeg ne mogu pokriti ni  sve kobasice, tortilje i razvodnjeno pivo ovog svijeta. Rokaj fest, s uravnoteženim popisom izvođača i jeftinim kartama obećaje neobavezniju atmosferu, ali mjesto događanja opet je isto i teško da će po tom pitanju biti učinjeni neki znatniji pomaci.Netko je prije nekoliko godina prognozirao da Zagreb nikada neće imati dobar glazbeni festival jer je publika previše suzdržana i zahtjevna, sklona kritiziranju i potcjenjivanju svega, te nikada neće živjeti s festivalom kao što je to slučaj s Exitom i Novim Sadom ili čak s pankerskim Dirty Old Festivalom u Velikoj (koji se, nota bene, održava u isto vrijeme kad i Rokaj).

Možda je to samo stereotip, a možda su naši glazbeni festivali još previše mladi ili se zbog nečeg ne podudaraju s urbanim pulsom grada kao što je to, čini se, uspjelo vrlo popularnom i posjećenom Zagreb Film Festu... Čini se da je noćni život grada u procjepu: redovna ponuda definitivno je osiromašena u usporedbi s onim što se događalo prije nekoliko godina; s druge strane, sve više zanimljivih imena pohodi Zagreb u kampanjskim akcijama. Taj procjep zasad ponajviše popunjava tek dobri stari “užas”...

Ako u Hrvatsku doista stigne televizija Pink i nova diskografska kuća beogradske Grand produkcije u vlasništvu Lepe Brene i Saše Popovića, to će sigurno značiti i mnogo sustavniju promociju narodnjaka, odnosno konačno davanje narodu onoga što (barem tako izgleda) želi. No, teren već dulje pripremaju dvije televizije koje se diče svojim “zagrebačkim” predznakom, a u drugi plan skrivaju mutnu vlasničku strukturu - Z1 i OTV: upalite li televizor u večernjim satima vikendom, na njihovim frekvencijama veselo će vas dočekati živi band, nasmiješeni voditelji i “pjesme što srce diraju” - od srpskog folka do prigorsko-turopoljskih popevki. Z1 otišao je tako daleko da je uživo prenosio otvaranje narodnjačkog kluba Džungle, uz žive lavove i tigrove, go-go plesačice i taktove iz autorskog kataloga Mitra Mirića ili Seke Aleksić. Drugim riječima, dobili smo Narodni radio - sa slikom. Iako Z1, inače televizija s gradskom koncesijom, službeno nije dio Zagrebačkog holdinga, njena se vlasnička struktura dovodi u vezu s nekim od visokopozicioniranih gradskih dužnosnika, a u javnost je preko glavne urednice Z1 Irine Čulinović Soldat koja se očito ne zamara umjetničkim dojmovima procurila informacija da je za tv prijenos iz Džungle odgovoran bio, ni manje ni više, glasnogovornik Zagrebačkog holdinga Nenad Ivanković... Pitanje koje se postavlja samo po sebi je - zar čelni ljudi grada, isti oni koji su učinili sve da zatvore klub Močvara, tako zamišljaju urbanu kulturu metropole?